(Iliti: Mosorski planinarski put)
Mosor je planina na kojoj sam prije dvije i pol godine polagala ispit za vodiča. Tada nismo obišli nijedan vrh, već smo se vrzmali oko doma te smo sudjelovali na ispitnim vježbama. U planinarskom domu, gdje smo spavali, nabavila sam knjižicu Planinarske obilaznice “Mosorski planinarski put” jer sam znala da ću, ako budem htjela ispuniti knjižicu žigovima kontrolnih točaka, sigurno doći ponovno na Mosor.
U kalendaru HPS-a vidjela sam da će Hrvatsko planinarsko društvo “Mosor” drugi vikend u svibnju održati Pohod po Mosorskom planinarskom putu i odmah sam si taj podatak zabilježila na papirić. Bude li prilike i lijepog vremena, rado ću se pridružiti ekipi na pohodu, pomislih.
Čim ugledah objavu “Mosora”, prijavila sam se za sudjelovanje. Naravno da u tom trenutku nisam razmišljala o tome da mi, osim dobre kondicije za dvodnevno obilaženje vrhova Mosora, treba i što pažljivije odabrana logistika. Treba doći u Split u subotu ujutro, a treba se i vraćati kući u nedjelju nakon pohoda… Srećom, prijavio se i Ivica, dobri kolega planinar iz Slunja, s kojim sam ćakulala pri zajedničkoj vožnji od Karlovca do Splita i natrag.
Krš i kamen, nema mu kraja – takva je to staza. “Kamen, krš i maslina…” Da, naišli smo i na stabalce masline na samom kraju, u Gatima.
Prošli smo nešto više od trideset km zahtjevnog terena. Izazovnog. Naša je koncentracija trebala biti vrhunska prilikom hodanja i skakanja s kamena na kamen. Divila sam se vodiču i ostalim hodačima na njihovoj fokusiranosti. U subotu sam osjetila manjak sna, tim mi je bilo teže. Ali, snažnom voljom napredovalo se točku po točku, od prve do desete. Prvi dan obišli smo šest kontrolnih točaka (Debelo brdo, Kunjevod, Ljubljan, Ljubirna, Veliki Kabal i PD “Umberto Girometta”), a drugi dan preostale četiri (Botajna, Sv. Jure, Trpošnjik i Gata). Na završnoj kontrolnoj točki, prije nego što smo sjeli u kombi da nas poveze u Split, svi smo se grlili i čestitali si, a i kratka nam je okrjepa baš godila. Bilo nas je jedanaestero: Ana, Aleksandar, Angela, Ivica, Petra, Ivan, Nina, Igor, Željko, Vedrana i Miro. E, da, Miro je bio naša zvijezda vodilja, naš vodič. Hvala mu na strpljenju, stručnom vođenju i na dobrom duhu!
Naše “spikanje” na momente je bilo i duhovito, kao, recimo, kad sam dobacila kolegi ispred sebe da si pogleda “desni žniranac” (koji se odvezao), a on mi tvrdi da idemo dobro, da je markacija ispred nas, ne treba nam desni žmigavac… Ae, žniranac je špiget…
Vrijeme nas je pomazilo. Bilo je toplo s blagim povjetarcem, taman da uspješno prođemo stazu. A na licima i po rukama (bo’me, netko i po nogama) vidjeli su se, već na kraju prvog dana, tragovi sunca u obliku nove boje.
Predivan planinarski dom “Umberto Girometta” u tom kršu na 868 m. Oaza mira. Jedva smo ga dočekali u subotu popodne nakon višesatnog hodanja po zahtjevnom terenu. Tu smo se okrijepili, rano pozaspali i mirno, poslije ukusna planinarskog doručka, krenuli u nedjeljno gaženje novih dvadesetak kilometara.
Bio je ovo pohod koji je bio težak, zahtjevan. Ali, zaista lijep i ugodan. Kako su tri sudionice pohoda bile polaznice Opće planinarske škole “Mosora” ove godine (“Dečki i dečkice”), tako su i meni na završnoj točki rekle da sam sad postala “dečkica”.
Drago mi je što sam vas upoznala, dečki i dečkice,
i što sam s vama prošla MPP! Rado ću se opet sresti s vama i guštati hodajući.
Tekst: Vedrana Gudek
