Petak
Sve je krenulo s već dobro poznate lokacije – Turske kule gdje smo se okupili, rasporedili u kombi i minibus i krenuli na naš izlet. Dvadeset i tri planinara, četiri vodiča, hrpa ruksaka, šatora, gojzerica i hrane „u vlastitom aranžmanu“ krenuli su put Dugog otoka. Jer što bi čovjek radio za vikend nego dragovoljno napustio krevet, tuš i hladnjak da bi tri dana hodao, plivao i spavao na podu.
Glavni vodič bio je Igor, a uz njega Ivana, Gordan i naša Mare, pa smo vjerovali da ćemo svi stići gdje treba i, još važnije, vratiti se u istom broju.
Nakon vožnje i trajekta stigli smo u kamp Kargita, gdje nas je dočekao prvi ozbiljan izazov – postavljanje šatora. Tu se odmah pokazalo tko ima iskustva, tko ima samo dobru volju, a tko je računao da će se šator nekako sam sastaviti.
Jedni su razvlačili platno, drugi spajali šipke, treći proučavali gdje što ide, a bilo je i onih koji su samo stajali sa šipkom u ruci i čekali da netko vikne: „To ide ovamo!“ U jednom trenutku više je izgledalo kao da gradimo mali turistički kompleks nego da podižemo nekoliko šatora.
Nakon nekoliko pokušaja, malo logike i puno smijeha, šatori su ipak stajali. Jesu li svi bili savršeno zategnuti i po pravilima struke, nije ni važno. Imali su krov i bili spremni za noć – nama dovoljno.
Kad smo napokon smjestili stvari, nije trebalo dugo da završimo u moru. Prvo kupanje na Dugom otoku bilo je prava nagrada nakon puta i postavljanja šatora, a zalazak sunca dodatno je uljepšao cijeli prizor.
Nakon kupanja otišli smo jesti u restoran u kampu, a poslije je uslijedio neslužbeni večernji program. Moja cimerica Angela, naš susjed Marko i ja otvorili smo vino, pričali i smijali se toliko da je ujutro skoro cijeli kamp znao za našu smijeh.
Skoro cijeli.
Naša Mare nije čula ništa. Ona je spavala kao da nije u šatoru nego u hotelskoj sobi sa zvučnom izolacijom.
Neki drugi nisu bili te sreće. Jedni nisu mogli spavati zbog hrkanja iz susjednih šatora, a drugi su cijelu noć vodili bitku s madracima koji su više nalikovali spravama za mučenje nego opremi za odmor.
Tako je jutro dočekano u raznim stanjima: jedni naspavani, drugi ukočeni, treći s podočnjacima, a Mare potpuno odmorna i bez pojma što se noću događalo.
Subota je bila pravi akcijski dan. Igor je poveo ekipu, a Ivana, Gordan i Mare pazile su da nitko ne nestane putem.
Krenuli smo prema klifovima Dugog otoka, gdje su pogledi bili toliko lijepi da je hodanje povremeno padalo u drugi plan. Svako malo netko bi stao zbog fotografiranja: jedna grupna, jedna pojedinačna, jedna „ajde još jednom jer sam zažmirila“ i jedna „čekaj, ova mi nije dobra“.
Obišli smo Telašćicu i prošetali prekrasnim krajolikom. Posebno zanimljiv bio je posjet Interpretacijsko-edukacijskom centru Grpašćak smještenom u nekadašnjoj vojnoj utvrdi.
Tamo smo kroz interaktivne i multimedijske sadržaje upoznali prirodu, podmorje i baštinu Dugog otoka. Naravno, čim smo shvatili da se dio sadržaja može dirati, pritiskati i isprobavati, naša planinarska grupa vrlo se brzo pretvorila u školsku ekskurziju.
Sve se moralo pogledati, isprobati i komentirati, a ono što se moglo pokrenuti – moralo se pokrenuti barem jednom.
Nakon Telašćice posjetili smo i Sali, a zatim nastavili prema svjetioniku na Velom Ratu i Sakarunu. Naravno, ni svjetionik nije mogao proći bez fotografiranja iz svih mogućih kutova, jer bez barem deset slika očito se ne računa da si ga stvarno vidio.
Jedna sprijeda, jedna sa strane, jedna grupna, jedna pojedinačna i još barem dvije „za svaki slučaj“.
Dan smo završili kupanjem na Sakarunu uz zalazak sunca. More, pijesak, sunce i umorne noge – idealna kombinacija. Izgledali smo skoro kao ljudi iz turističke reklame, samo s više prašine, ruksaka i bolnih mišića.
Navečer se kamp ponovno pretvorio u mjesto druženja, a svi su već dobro znali tko hrče, kome madrac pušta i tko se smije glasnije nego što misli.
Nedjelju smo dočekali već dobro uigrani. Netko je kuhao kavu, netko tražio čarape, netko spremao ruksak, a netko pokušavao vratiti madrac u vreću koja je očito tri broja manja od njega.
Glavni cilj bio je Orljak, visok 301 metar. Na papiru zvuči gotovo bezazleno, ali nakon dva dana hodanja i kampiranja svaki metar počne imati posebnu težinu. Ali na kraju se viorila Mosorova zastava na vrhu Dugog otoka.
Igor je išao naprijed, a mi skupa s njim.
Nakon Orljaka uslijedilo je uplivavanje u pećinu Golubinku. Naravno, ni ulazak u pećinu nije mogao proći neprimijećeno. Mobiteli su odmah bili spremni, kamere uključene i sve se snimalo – tko prvi ulazi, tko pliva, tko se premišlja i tko pokušava izgledati potpuno opušteno.
Sve je moralo biti zabilježeno, jer ako nije snimljeno, pitanje je je li se uopće dogodilo.
Nakon Golubinke uslijedilo je kupanje u Zmajevom oku, a tamo je krenuo pravi mali foto i video spektakl.
Bilo je skokova, fotografiranja i snimanja iz svih mogućih kutova. Jedan skače, drugi snima, treći fotografira, a četvrti već viče: „Ajde još jednom, nisam dobro uhvatila!“
Naravno, rijetko je koji skok ostao samo na jednom pokušaju. Sve se ponavljalo dok kadar nije bio dovoljno dobar za arhivu i kasnije pokazivanje.
Tako smo osim planinarenja i kupanja skupili i popriličnu kolekciju fotografija i videa za prepričavanje još dugo nakon povratka.
Na kraju smo krenuli prema trajektu umorni, prašnjavi, mokri, ali zadovoljni. Neki su na povratku spavali, neki pregledavali fotografije i snimke, a neki već prepričavali najbolje trenutke iz kampa.
I tako je završio naš vikend na Dugom otoku – uz Tursku kulu, klifove, Telašćicu, Grpašćak, Sali, svjetionik na Velom Ratu, Sakarun, Orljak, Golubinku, Zmajevo oko, vino, smijeh, hrkanje i nepouzdane madrace.
A najveću titulu izleta ipak je ponijela naša Mare, koja je dokazala da se uz dovoljno dobar san može prespavati i smijeh, i hrkanje, i pola kampa.
Pouka izleta: za kampiranje su potrebni šator, madrac i vreća za spavanje. Za pravi odmor – treba imati Marin talent.
Tekst napisala: Petra Zelić
