Đir po Kozjaku

03 Travanj 2014

Aktivnosti najmlađe Mosorove sekcije "Prirodoslovci" nastavile su se i prošle nedjelje. Ovog smo puta na "repertoaru" imali jednu od dalmatinskih najmanjih i najnižih planina, ali zato ništa manje ljepšu od ostalih. 

 

 

 

Od Klisa do Malačke pruža se "samo" 14 kilometara dug greben Kozjaka, najviši Veli vrj izdiže se "tek" 779 m iznad površine mora, ali usprkos tim suhoparnim faktografskim podacima ovo je planina koja itekako ima puno toga za pokazati.

Kako mi dalmatinski planinari rijetko vlak koristimo kao prijevozno sredstvo, odlučio sam našim mladim planinarima pokazat i ovu mogućnost prijevoza do podnožja planina. Znatno udobniju i bržu od one prigradskim autobusima. Tako smo jutarnjim vlakom iz Splita u Kaštel Stari stigli za manje od pola sata zanimljive vožnje. Nekima je to bila i prva vožnja vlakom, pa je time i zadovoljstvo bilo veće.

 

 

 

 

Na željezničkoj stanici nas dočekuju Željka, Dora, Zrinka i njen razigrani četveronožni ljubimac Marli, pa nakon kratkog pogleda na put koji nam predstoji i uzdaha iz grla svih okupljenih, koji je nakon toga uslijedio, krećemo prema Malački. Provlačimo se uskim uličicama kroz posljednje kuće u naselju, praćeni žuborom vode izmiješanim s lavežom pasa i tek pokojim znatiželjnim pogledom. Ubrzo stižemo na stazicu kojom ćemo stići na ovaj zapadni kozjački prijevoj. Iako nas prvi dio puta vodi kroz pojas gušće vegetacije, prelaskom preko ceste koja povezuje Kaštela s njenom zagorom stižemo na gole padine. U plamenu je nestao veliki dio nekadašnjeg Starosevskog gaja, pa sad ne ovoj dionici puta prema Malački gotovo da ni grma nema. Tek nešto brnistre, koja će uskoro žarko žutom bojom ukrasiti južne obronke Kozjaka.

 

 

Sanja nam u međuvremenu otkriva da je jučer tijekom izleta na Mosor obišla naše boriće koje smo zasadili prije nepunih mjesec dana. Pustili su korijenje u mosorskom kršu! Razloge tome prije svega treba potražiti u kiši koja je padala proteklih dana, ali draga nam je pomisao da je dijelom za to zaslužna i ljubav s kojom smo ih sadili. Nadam se da će isto tako i ovom dijelu Starosejskog gaja biti vraćen stari sjaj, da će opet pjevom ptice pozdravljati planinare.

 

 

Stižemo na Malačku. Na teresi pred planinarskom kućom pauza za kavicu koja je jutros zbog pomjeranja sata preskočena. Malo mi nedostaje stara ograda, jer pogled preko novog zida ne pruža pogled na Kaštelanski zaljev. Ali u ugodnom društvu vremena za uživanje u pogledu ionako baš i nema.

 

 

Dok ispijamo kofeinski napitak uočavamo polaznike Mosorove opće planinarske škole kako već penju u stijeni Orljaka. Za to vrijeme naši "Prirodoslovci" nastavljaju igru s Mosora, s tim da su sad u nju ubacili i elemente rukometa, ragbija...

 

 

 

Teška ih srca odvajam od lopte te zajedno nastavljamo prema Orljaku gdje nas dočekuju "školarci". Već se neki penju pod nadzorom Matee i Gorana, dok se drugi spuštaju praćeni Vrsinim budnim okom. Kod „Prirodoslovaca“ prva dva kandidata za penjanje su Tamara i Roko. Navlače penjačke pojaseve, na glave stavljaju neizostavne kacige, pa pod stijenu.

 

 

 

Matea im daje upute, te se navezuju na uže. Ruke traže hvatište, noge nožište, a njih dvoje su dovoljno visoki da im to ne predstavlja nikakav problem, pa brzo savladavaju "Trešnjicu" kako se zove njihov prvi ispenjan penjački smjer.

 

 

 

Gore ih dočekuje Goran i šalje dalje kod Vrse na abseil. Sad je pod njima 10-ak metara visoka stijena niz koju se treba spustiti. Najteži je taj prvi korak kad se treba savladati rub, a dalje je čisti gušt. Vidi se to na njihovim licima. Osmijesi, poziranja i mahanje slobodnom rukom otkrivaju kako uživaju viseći na užetu.

 

 

 

 

 

Sad se i ostali izmjenjuju u penjanju i abseilu, ali se gotovo svi u glas slažu da im je ovo potonje bilo draže.

 

 

 

 

Neki bi poput Roka i ponovili, ali vremena za to nažalost nema. Još je puno kandidata u redu, pa ćemo vježbu ponoviti prvom zgodom. Kako je već relativno kasna ura, a pred nama je još i uspon na Biranj te silazak u Kaštel Stari, primorani smo preskočiti druženje uz gradele s polaznicima opće planinarske škole. Oni su na Malačku pristigli automobilima, pa se ne moraju zamarati s tim kad će vlak prema Splitu.

 

 

 

 

Kratka pauza pred planinarskom kućom "Česmina" s istočne strane ceste preko prijevoja Malačka, pa nastavak puta prema Birnju.

 

 

Hodajući gotovo rubom stijene Kozjaka otkriva se taj čuveni kozjački kontrast. Prema jugu strmo se ruše stijene koje su obilježile povijest alpinizma u "Mosora" i Dalmaciji, dok se prema sjeveru Kozjak poput visoravni stapa u Kaštelansku zagoru. Pravac pružanja grebena je nešto odmaknut od „klasičnog“ smjera pružanja planina Dinarskog gorja (sjeverozapad – jugoistok). Naime, Kozjak se pruža gotovo u pravcu zapad – istok.

 

 

 

Za tek nešto više od sat hoda stižemo pred crkvu Sv. Ivana na ovom kozjačkom vrhu. Crkva je prvotno sagrađena najvjerojatnije krajem XII. stoljeća, a danas je od nje ostala samo romanička apsida na istočnom kraju. Obnovljena je 1444. godine i to je ovaj središnji dio crkve sagrađen u duhu tadašnje graditeljske faze kasne gotike, dok je novovjekovni dio nadograđen 1888. godine i to je ovaj zapadni, najširi dio crkve. Pažnju posebno plijene i četiri očuvana konsekracijska natpisa postavljena na četiri kraja crkve najvjerojatnije u doba njene obnove sredinom XV. stoljeća.

 

 

Na ovom se prostoru nekad nalazila ilirska gradina od koje su ostali samo urušeni bedemi. Delmati, kao i ostala ilirska plemena, gradili su tehnikom suhozida, pa se pod vremenskim utjecajem takvi objekti rasipaju. O njihovom graditeljstvu danas svjedoče samo ti bedemi i ilirske gromile (gomile), posljednja počivališta uglednijih pripadnika plemena. U takve bi se grobove stavljalo oružje, odjeća, glinene posude s hranom te ostali ukrasni predmeti koje je posjedovao pokojnik.

 

 

Pogled sa 631 m visokog Birnja i njegov strateški položaj na prirodnom prijelazu iz Primorja u Zagoru ponajbolje govori o tome zbog čega su već prvi nama poznati stanovnici ovog područja izgradili utvrdu baš na ovoj istaknutoj stijeni. Sa stijene koja se poput krune ističe u grebenu Kozjaka, pa je nazivamo Krunom odnosno Kruništem, vidik se pruža na veći dio srednjodalmatinskog akvatorija i Zagore.

 

 

A ovdje je od pamtivijeka sve bilo podređeno stočarstvu, ponajprije uzgoju ovaca i koza. Stoga nas i ne mora iznenađivati zašto je toliko toponima vezano uz tu ljudsku djelatnost. Kozjak prije svega, pa grad Trogir koji kao grčka kolonija dobiva ime Tragurion, a na grčkom tragos znači koza, obližnje Čiovo nekad je imalo romanizirano ime Bua, što je izvedenica iz grčkog za stado. Biranj na kojemu se nalazimo zasigurno ima ilirske korijene. Na albanskom, koji je zadržao najviše od drevnog jezika Ilira, beran znači pastir. Osim toga na ovom se prostoru među Ilirima duboko štovalo božanstvo šume i stočarstva Silvan, kojega najčešće na reljefima prikazuju kao bradatu osobu s kozjim rogovima. Nekoliko takvih reljefa možemo pronaći i na samom Kozjaku, odnosno u njegovoj okolici. Danas na planini nema ni stada, ni pastira. Zamijenili su ih planinari i njihovi četveronožni ljubimci.

Nastavak puta nas vodi na prijevoj Grebine na kojemu je do probijanja ceste bilo dosta, već spomenutih, ilirskih gomila, pa nizbrdo protupožarnim putem, malo asfaltom i znatno duže kroz gustu šumu Starosevskog gaja do jedne od najstarijih crkvica kod nas. Crkvu Sv. Juraj na Radunu datiramo negdje u drugu polovinu X. ili početak XI. stoljeća. Slikovita crkvica okružena maslinama oaza je mira u betonskom okruženju koje sve više preuzima prevlast nad zelenilom nekadašnjeg Kaštelanskog polja.

 

 

Još malo i eto nas na početnoj točki uspona. Dolaskom na željezničku stanicu Kaštel Stari zatvorili smo današnji krug zapadnim krajem planine.

 

 

Nepravedno zapostavljeni Kozjak još se jednom pokazao kao savršeno planinarsko odredište. Visoke stijene, duboke jame, grebenska staza, komforni planinarski objekti, široki vidici i bogatstvo povijesnih lokaliteta, sve to Kozjak čini jedinstvenim biserom u raskošnog ogrlici Dinarskoga gorja.

 

Sljedeće odredište „Prirodoslovaca“, dalmatinska kraljica planina – Biokovo!

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov i Zrinka Lončar