TurnoSOM na Prenju

20 Veljača 2014

Stvar u planinarenju koju najviše mrzim je rano ustajanje. Ako se kreće imalo dalje, bez toga se ne može. Tako i ovaj vikend sat zvoni u 5 ujutro. Idemo na Prenj!

 

 

 

Izdeformirana lica od jastuka stavljam kavurinu i mrzim cijeli svijet. Odjednom mi taj Prenj nije toliko napet i nije me briga za najavljeno predivno vedro i toplo vrijeme. Vratiti se u krevet? Ipak ne, previše je loših tjedana i šteta je potratiti još jednoga. Stavljamo skije u auto i na cesti smo prema Mostaru. Probudio sam se negdje u Biorinama kada mi je kofein stigao u sive stanice - ostavili smo pancerice kod kuće! A nemamo ni gojzerice. Uz Katine osuđujuće poglede okrećem nas natrag za Split. Izgubili smo dosta vremena i sunce je već visoko. Ipak, ne odustajemo od cilja, nije ni Prenj na kraju svijeta!

 

 

U Rujištima smo dosta kasno. Na parkingu pred Izviđačkim domom vlada gužva. Mnogo će ljudi prema kući na Bijelim vodama. Društva sigurno neće nedostajati, dapače, raspitujemo se ima li uopće mjesta na domu za nas! S parkinga se snijeg ne vidi. Izgledamo smiješno u pancericama i skijama na leđima dok tabanamo po travi. Sunce je zagrijalo, skidamo rukav po rukav. Snijeg je dosta visoko i trebalo je sat ipo do njega. Tek na vrhu Vilinog klanca stavljamo skije na noge. Konačno, ruksak je sad mnogo lakši.

 

 

Stižemo na Bijele vode oko dva popodne. Gore je dosta ljudi i već su se raskomotili i ispijaju pivo i kavu na suncu. Mi idemo dalje, namjeravamo krenuti na Sivadije pa dokle stignemo.

 

 

Nema mnogo dana pred nama, mnogo smo vremena izgubili. Kratka marenda, ostavljamo nepotrebne stvari u domu i krećemo. Jedna kuja šarplaninca, koja je došla za ekipom iz Rujišta, nastavlja s nama.

 

 

 

Put nas vodi prema sedlu koje je na suprotnoj strani masiva Sivadija. Otamo treba na vrh. Koso priječimo padine i lagano hvatamo visinu. Takva staza je najpovoljnija za pristup skijama jer po povratku možemo odskijati natrag sve do doma.

 

 

 

Nakon nekog vremena laganog uspona dolazimo do ruba litice. Strmina vodi prema gore, među stijene. Ostavljamo skije stavljamo dereze pa nastavljamo. Iako je vruće i snijeg se pretvorio u juhu, potrebna je željezarija jer se svako malo naleti na tvrdu ledenu plohu.

 

 

 

 

Iza ugla se otvara strma, jednolična udolina koja vodi prema vrhu. Greben, još nekoliko minuta i nema više. To je to, vrh Sivadije.

 

 

 

I kuja je s nama. Iako se bunila i cvilila cijelo vrijeme, nije se okrenula već nas je vjerno pratila do gore. Dijelimo slatko s njom. Nekoliko fotki i žurimo natrag.

 

 

Čim padne sunce onaj otopljeni snijeg će se skoriti bit će velika muka za skijanje nizbrdo. Padina je već bila u debeloj sjeni kad smo došli do skija. Okasnili smo, gornji sloj se već stvrdnuo i stvorila se neugodna kora. Takva podloga je dosta teška za skijanje i borimo se sve do doma.

 

 

 

U kući je veselo. Nismo ni ušli a već se pred nama pojavio tanjur sa spizom i rakija. Gomila Mostaraca je u veselom tonu, spremaju gomilu hrane, ide piće i priča se o svim mogućim planinama ovoga svijeta. U pristojnu uru povlačimo se u sobu.

 

 

Danas ćemo na Kamenac. Gledano kroz dolinu Bijelih voda prema Zelenoj glavi i Otišu, on je na lijevo, Sivadije, gdje smo bili jučer, su desno. Put ne bi trebao biti težak. Malo se priječi udesno kroz šumu da se izbjegnu stijene i nakon nekog vremena izlazi se na greben. Njega je potrebno pratiti do vrha.

 

 

 

Na grebenu se malo naoblačilo i zapuhalo. To je dalo dodatni šarm usponu jer su oblaci svako malo pokrivali i raskrivali vrhove po cijelom Prenju. Kasnije je ponovno zavladalo sunce i guštu nije bilo kraja.

 

 

 

Na Kamenac smo lako izašli. Vagali smo hoćemo li dalje, vremena je bilo. Plavac je sljedeći pred nama. Ipak, drugi put. Treba nešto ostavit i za idući izlet.

 

 

 

Ovako ćemo iskoristiti meki snijeg za skijanje nizbrdo, da nam se ne dogodi kao jučer, da se skori čim sunce malo padne. Vrćamo se. Skidamo krzna sa skija čim smo došli do prve padine dobre za skijanje. Odluka o ranijem povratku bila je ispravna. Spuštamo se po mekom snijegu sve do doma.

 

 

A, tamo je užurbano. Svi se lagano spremaju za odlazak. Na brzinu kuhamo juhu i gutamo je vruću - domaćin samo na nas čeka. Nakon toga još malo skijamo nizbrdo i snijeg odjednom nestaje. Ostaje ona mučna ura klapanja po kamenju u pancericama sa skijama na rusaku. Nakon toga, oblačenje patika je dobar osjećaj koji se ne može s ničim mjeriti. Na parkingu se pozdravljamo se s domaćom ekipom i krećemo kući. Stajemo jedino na neizmjerno dobrom bureku u provjerenoj burekdžinici na mostarskoj zaobilaznici... 

 

Tekst: Marin Glušević

Fotografije: Marin Glušević i Katja Milišić - Kate