Teova dvorana - srce Crnopca

11 Prosinac 2013

Ispis

Kita09Učinilo mi se je da će hladno, kišno vrijeme i snijeg na okolnim planinama završiti sezonu ozbiljnijeg jamarenja. Kad stegne zima opraštamo se od dubokih jama na duži period i utišavamo istraživačke strasti a potrebu za dubinama svodimo na neke pliće razine. I to tako treba biti!

 

 

 

 

Ipak, posljednja akcija u Kiti ostavila je istraživače pred dubokom vertikalom u dalekom Nebozemlju. To mjesto je najudaljenija točka najdublje, treće etaže Kite koja seže do 737 metara dubine. Došlo se do tog bezdana sa zadnjim metrom užeta i zadnjom trunkom snage i volje. Istraživanje se ostavlja za sljedeću akciju kad će stići svježi i odmorni speleolozi. Nevolja je jedino u tome što je zima stigla prije.

 

Kita01

 

Zato me je Teov poziv prošlog ponedjeljka dobro iznenadio - vrijeme je lijepo do petka, nije mnogo snijega palo na Crnopcu, punimo Defender - idemo sutra! Nije mi mnogo trebalo da složim opremu, pokupim Franu i nađem se s Teom, Vjetrom i Mariom u Gračacu na pivi. Noć je pala i znamo da će dolazak u bivak u Imberlanom kanalu biti u sitnim jutarnjim satima. Stoga pijemo polako uz veselu priču i odgađajući polazak. Toplina birtije nas je uspavala i drijemamo u terencu uspinjući se strmim makadamom. Brzo se presvlačimo i stavljamo opremu na sebe. Mnogo je minusa u zraku i žurimo u jamu gdje je toplije.

 

Kita02

 

Slijedi opremanje ulazne stometarske vertikale. Pješčara. Spuštanje do Grlića pa ispod do dvorane. Šibenski kanal. Divlji zapad. Otomansko carstvo. Kimoja. Farmville. Sve po 15. Truli bivak. Stari tavan. Vjeverica - najgadnija vertikala na svijetu. I, konačno Nebozemlje. I tamo beskrajno provlačenje preko Hihotića, Minđuše, Pješčane oluje, Lego dvorane do Imberlanog kanala u kojem je bivak. Tri su sata ujutro. Odmah se pali koher za porciju vruće cedevite. I juhe, nakon tog popularnog napitka u neobičnom, prokuhanom izdanju. Topla tekućina sklapa kapke i zavlačimo se u tople vreće za spavanje. Dugo spavamo.

 

Kita04

 

S obzirom na dugi boravak u podzemlju, vrijeme gubi svaki značaj. Nema ni dana ni noći, jednolična tama podzemlja nameće nam drugačiji bioritam. Miris kave širi se prostranim Imberlanim kanalom. Trpamo opremu u transportne vreće. Spremni smo za pokret. Nebozemlje je prepuno neistraženih prolaza. Čovjek može birati kamo će, siguran da će njegova noga biti prva na tom tajanstvenom mjestu. To je najbolji osjećaj koji se može doživjeti - biti prvi, prvi otkriti, prvi vidjeti. Naš cilj je spomenuti bezdan udaljen pola sata hoda kroz Nebozemlje. Put nas vodi kanalom do Saloona, pa Humanim meandrom ispod Pjegavca. Zatim opaka prečnica preko crnih ponora Gornjih Jejina iza koje se nižu neobično dugi Opa kanal pa Koraljni greben, strma Poletuša i junački ispenjana vertikala do klizave Bajadere. Iza Bajadere se stalo. Stigli smo na rub neistraženog ponora i spremamo se poći dalje. Stavlja se svrdlo na bušilicu, biraju konopi, slažu karabineri. Prva sidrišta su postavljena. Labilne stijene se uklanjaju sa strane ili se bacaju dolje. Kamenje tutnji u dubini uz zastrašujuću jeku. Malo niže, vidimo da se kanal nastavlja preko vertikale. Pratit ćemo ga, naknadno ćemo dolje.

 

Kita05

 

Prvi dio kanala je ispran i izrezbaren neviđenom silom vode. Fasete, škrape i vrtložni lonci okružuju sve oko nas. Erodivna snaga vode ostavila je svoj pečat na tome mjestu. Erogena zona. Tako smo nazvali taj dio kanala. Provlačimo se ispod zarušenih blokova i izlazimo u prostrani kanal. Pred nama je mrak u koji se treba zaputiti. Snažno strujanje zraka uzburkava maštu o prostorima koji slijede. Teo i Mario crtaju prođeno, a mi ostali odlazimo vidjeti kamo će nas taj prolaz odvesti. Kanal se pomalo spušta. Širok je i prekriven ogromnim, urušenim blokovima. Snaga vode što je tutnjala tuda vidljiva je na svakome metru. Stigli smo do aktivne zone jame. To znači da smo vrlo duboko i nalazimo se u podzemnom vodenom režimu, zoni plavljenja i bujica za vrijeme kiša i topljenja snijega. Ipak, još nema vodenog toka što je dobar znak - možemo se spustiti još dublje i poći još dalje. Kanal ne staje. Nakon pređenih dvjestotinjak metara čujemo jeku našeg govora. Kanal se uspinje i iznad toga se sve crni. Snažna rasvjeta ne osvjetljava suprotne zidove. Gotovo trčimo uzbrdo. Dvorana. Divovska dvorana je pred nama. Nijemo stojimo i svijetlimo uokolo. Tražimo suprotne zidove i strop. Izmaglica aerosola povečava mistiku. Odlazimo svatko na svoju stranu i pomalo otkrivamo prostor. Dvorana je okrugla, prekrivena blatom, visoki strop sastoji se od crnih, smeđih i žutih krugova.

 

Kita10

 

Kita20

 

Voda je tu provrtila slojeve planine stvarajući sebi prostor. U samome smo srcu Crnopca, stotine metara od površine. Točno ispod staze Maloga princa! Tako posebno mjesto treba veliko ime. Nazvat ćemo je Teova dvorana. Nakon godina istraživanja, bezbroj ulazaka u jamu i sređivanja kilometara nacrta, zaslužio je da dio jame nosi njegovo ime. I tu nije kraj. Kanal se nastavlja i iza dvorane. Vjetar što puše iz njega govori o beskrajnim, neotkrivenim prostorima. Kanal se ubrzo počinje strmo uzdizati. Dalje je potrebno tehničko penjanje. 20 metara iznad nas zjapi golemi otvor - nastavak kanala.

 

Kita12

 

A ispod je prolaz s jezerom. Nešto nam je sumnjivo na mirnoj površini dubokog sifona. Površina se presijava u duginim bojama. Ulje?! Motorno ulje!!! Ipak smo kojih tristotinjak metara pod gračačkim poljem i na putu smo drenažnih voda koje prolaze tuda i idu dalje prema kanjonu Zrmanje. Stoga nas zagađenje nije iznenadilo. Vraćamo se natrag prema Teu i Mariju s vijestima. Marenda. Kanal do dvorane nazivamo Razbibriga izvlačeći pojedinosti iz intime jednog od članova. Raspoređujemo ekipe. Teo nastavlja crtati kanal prema dvorani a Vjetar i Frane ulaze u sporedni kanal koji je kudikamo uži i jednostavniji za crtanje. Nema ni on kraja. Brzo se crta i dobiva ime Kanal lakih metara. U neku uru završavamo s poslom i vraćamo se u bivak. Ponovno koher krčka juhu u teći, gledaju se nacrti, pravi se plan za sutra.

 

Kita15

 

Kita23

 

Sutradan se nastavlja s crtanjem. Dok Teo crta svoju dvoranu, mi prvo tehnički penjemo rampu iznad Razbibrige i ucrtavamo nove metre. Zatim se vraćamo do vertikale koju smo ispriječili u prvom dolasku. Nakon malo provlačenja među uglavljenim glondžama otvara se meandar. Širok je i spuštamo se 30-ak metara u dvoranu. Sve je puno škrapa. Na tom mjestu je voda provrtila prolaz u zidu do novog sloja gdje je stvorila novu vertikalu. Spuštamo se još 30-ak metara i ostajemo bez opreme - bez užeta, karabinera, struje u bušilici. A do dna još ima... Svijetlimo u nedostižnu dvoranu kojoj se krajevi ne vide. Izgleda da će nam to ostati za neku buduću akciju. Izlazimo i okupljamo se u kanalu na kasnoj marendi. Novom prostoru dajemo ime Bratstvo i jedinstvo s obzirom da su dolje bila tri člana iz tri dalmatinska društva. Danas malo kraće radimo. Potrebno je sačuvati snagu i vratiti bioritam na vanjsku mjeru kako bismo sutra normalno izašli i vratili se u stvarnost. Stoga se pomalo vraćamo u bivak, na večeru i pokoji gutljaj rakije.

 

Kita18

 

Ujutro nas budi sat. Namjera nam je izaći za dana pa ubrzavamo doručak i kafenisanje. Slažu se vreće, kuhinja, sakuplja smeće, broji preostala oprema. Možemo pomalo i krenuti. Bez hrane i opreme koju smo donijeli, transportne su osjetno lakše i brže se krećemo. Ipak, dali smo si zadatak koji moramo odraditi u povratku - prespitati Vjevericu, postaviti trajna i sigurna sidrišta. Međutim, Vjeverica se ne da. Od dvije potrebne rupe za donje sidrište, bušilica je napravila jednu. Mijenja se akumulator i dovršava se posao. Na gornjem sidrištu je opet ista priča. Jedna rupa i krepava i druga baterija. Odustajemo. Popravit ćemo sljedeći put kad dođemo.

 

Kita26

 

Kao što smo i rekli, izlazimo po suncu u popodnevnim satima. Pale se mobiteli i javljaju dobre vijesti. Akcija je bila vrlo uspješna. Još se do sada nije nacrtalo toliko metara. Kita sada broji 26148 metra kanala. A novi dio u koji smo ušli je prepun raznih odvojaka koji samo čekaju na daljnja istraživanja!

 

Sve o Kiti na:

http://www.speleologija.hr/kitagacesina/index.html

 

Tekst i fotografije: Marin Glušević