U bijelom prostranstvu Alpa

30 Kolovoz 2022

Ispis

gran-paradiso-01

 

Dok iz zvučnika dopire Mišin glas i “Neka tiha bol u srcu mom…”, pred očima mi se izmjenjuju monotone vizure sjevera Italije. Prije gotovo četiri sata Sanji sam poslao poruku kako sam na 150 km od grada u koji se prije trideset i više godina išlo po “rebe” i sve bliži povratku u Split, a sad mi do Trsta nedostaje još 220 km. Ne, nismo pogriješili put - Tei se pred Vicenzom pokvario automobil. Izgasio se u vožnji i više ga ne mogu pokrenuti. Šlep služba je već na putu prema njima.


Stajemo na prvom odmorištu i čekamo povratnu informaciju, a za to vrijeme koristimo prigodu za pražnjenje uvijek pretjeranih zaliha prehrambenih namirnica koje nosimo sa sobom u planine. U međuvremenu Vlado provjerava ima li možda na aerodromu u Veneciji neko vozilo iz rent-a-cara koje bi trebalo vratiti u Hrvatsku.


I doista! Jedan je automobil ostavljen u Veneciji i trebalo bi ga vratiti u Rijeku. Savršeno! Za to vrijeme, dok šlep služba vozi Teino auto prema servisu, sudbina ih nanese točno pored njene tvrtke. Tu su ostavili vozilo, jer im djelatnik šlep službe sa svojom dijagnozom fatalnog kvara na motoru ne izgleda uvjerljivo. Već je dogovorila i prijevoz svog automobila natrag u Split. La vita e bella! Vjerojatno Mišo i dalje pjeva, ali ga više ne čujem. Vjetar mi s druge strane prozora šapuće: „vapšuvarivari, vapšuvarivari…”

 

gran-paradiso-02


Na završnu vježbu Visokogorske škole HPD-a “Mosor”, pod radnim nazivom “kretanje ledenjacima”, zaputili smo se pet dana ranije, u ranim jutarnjim satima, šestoga dana srpnja mjeseca . Pred nama je gotovo 1.200 km vožnje do pokrajine Valle d´Aosta koja se smjestila na samom sjeverozapadu Italije, ukliještena između Francuske, Švicarske i još jedne talijanske pokrajine - Pijemonta. Sve to navodi na zaključak kako je u pitanju pravi planinarski raj s velikim brojem izazovnih vrhova, u što sam se imao prilike uvjeriti više puta u zadnjih četrnaest godina. Ovog sam puta odlučio povesti polaznike Škole na Gran Paradiso u Grajskim Alpama, s visinom od 4.061 m.n.v. najvišim talijanskim vrhom koji stanovnici Čizme ne dijele s nijednom od susjednih zemalja, ali i na Breithorn (4.164 m.n.v.) u masivu Monte Rose. Ovaj potonji je jedan od brojnih 4000-njaka preko kojih je u davnim vremenima povučena granica. U ovom slučaju, sa zemljom najbolje čokolade i skupocijenih satova.


Mirela juri autocestom prema Kastvu, gdje se po dogovoru prebacujemo u Vladino auto i nastavljamo put u srce Alpa. Tonijevo predavanje o ledenjacima je očito ostavilo traga na sve, pa žurimo stići u podnožje Gran Paradisa prije nego se otopi i zadnji ledenjak u alpskim dolinama. Na prošloj su vježbi, u lipnju o.g., polaznici imali prvi kontakt s ledenjakom i spašavanja u slučaju pada u pukotinu, pa su sad spremni sve dosad stečeno znanje i vještine tijekom školovanja primjeniti za uspješan uspon na njihov prvi vrh iznad 4.000 m.n.v. A nije da su u zadatak dobili laku zadaću. Dapače!

 

gran-paradiso-03


Plan je savladati 2.100 m visinske razlike uspona i tijekom samo jednog dana uspeti se iz, kako na reklami piše, „najvišeg kampa u Europi” na vrh Gran Paradisa.


Radoznali recepcionar u kampu u Pontu prvoj pristigloj posadi postavlja pitanje kakav imaju plan za sutrašnji dan na što mu oni odgovaraju kako bi se u jedan dan popeli i spustili s vrha. Na to – iz prepričavanja sam stekao jasnu sliku - sad već vidno preneraženi recepcionar, uznemirenim glasom odgovara s: „Don´t do this! Don`t do this!” Ne zna šokirani Talijan s kakvim gorskim vukovima ima posla.

 

gran-paradiso-04


Alarm zvoni u 4, na noge se navlače čizme skitaljke. 12 žigosanih kreće u potragu za Velikim Rajem. Na stazi nema puno planinara, tek pokoji samotnjak. Nema ni simpatičnih, bucmastih svizaca po kojima pamtim ovu stazu. Očito je i njima prerano. Nacionalni park Gran Paradiso ove godine obilježava prvih sto godina od proglašenja prvim takvim zaštićenim područjem u Italiji. Na zapadu se naslanja na najstariji nacionalni park u Francuskoj - Vanoise, a veže ih zajednička priča o očuvanju posljednjih primjeraka alpskog kozoroga, kojih je krajem 19. stoljeća preostalo još samo 60-ak. Talijanski kralj i strastveni lovac, Vittorio Emanuele II, je u masivu Gran Paradisa od 1856. g. imao svoje privatno lovište što je onemogućilo krivolov i istrebljenje alpskog kozoroga. Strastveni nelovac i novi talijanski kralj, Vittorio Emanule III. je 1921. g. očevo privatno lovište prepustio državi koja ga je godinu poslije proglasila prvim naconalnim parkom. Danas prostranstvima nacionalnog parka dostojanstveno kroči gotovo 4.000 jedinki ove veličanstvene životinje, simbola Gran Paradisa. Istovremeno je reintroduciran i u ostale dijelove Alpa, pa nas često obraduju u liticama Julijaca. Bar u onim trenucima kad razigrani ne ruše kamenje pod svojim papcima.

 

gran-paradiso-05


Žarke zrake sunca pale nazubljene vrhove s druge strane doline, koja je još uvijek usnula pod velom tmine. Proći će još sati dok ne živne kamp u Pontu. Mi smo se već zagrijali, pa svlačimo sa sebe svaki suvišan rukav. Mišićima godi hladnoća.


Putem zastajemo pored planinarskog doma “Vittorio Emanuele II” koji nalikuje na svemirski brod koji se spustio u kamenu bespuć Alpa i sad čeka meštre iz nekog dalekog sazvježđa da poprave kvar i brod nastavi svoje putovanje svemirskim prostranstvima. Iz „broda” izlaze teško natovareni vojnici u maskirnim odorama i, zamišljam, odlaze u istraživanje nepoznate planete. Sad nam se naši ruksaci, dok se kotrljamo kroz kameniti labirint iza pl. doma, više ne čine tako teškima.

 

gran-paradiso-06


Pod teretom sunčevih zraka dio snježne padine na Ciarforonu neće dočekati naš povratak do Doma. Sunce je posljednjih desetljeća najjači faktor u preobrazbi alpskog krajolika. Ledenjak se drastično povukao od mog prvog posjeta Gran Paradisu. U posljednih 120 godina nestalo je čak 65% ledenjaka Gran Paradiso, a dodatno zabrinjavaju rezultati studije iz 2015. koja je pokazala kako bi ledenjaci zbog ubrzanog topljenja na prostoru nacionalnog parka mogli nestati u narednih 20 do 30 godina. A otad je već sedam prošlo.


Školarci uspješno savladavaju sve prepreke u vidu nestabilnog kamenja na “stazi”, ali su jedva dočekali zakoračiti na ledenjak. S derezama na cipelama i cepinom u rukama, privezani užetom u naveze, snažno krećemo na Schiena d’Asino. Snažno, ali sigurno. Svaki novi korak treba dobro odmjeriti, a i tijelu dopustiti da se aklimatizira na manjak kisika. Još jučer smo bili na razini mora, a sad smo već na visini na kojoj je 25-30% manje kisika. U ovakvim je trenucima esencijalno polako dobivati na visini, kako bi izbjegli opasnost od visinske bolesti. Odmah se prisjetim događaja od prije gotovo četrnaest godina, kad sam za svoje prijatelje Mosoraše organizirao uspon na Gran Paradiso. Upravo na ovom mjestu visinska je bolest onemogućila Marijani i Robi da nastave uspon prema vrhu. Njihovu sam dijagnozu poslije ispravnije postavio kao visinsku ljubav. Nakon Gran Paradisa i gradom su u navezi hodali, a kasnije su dobili još dvije predivne članice svoje životne naveze – Leonu i Tonku. Jedna od najdražih mi anegdota u više od tri desetljeća mog druženja s planinama.

 

gran-paradiso-07


Mostovi preko širokih pukotina su u ovo doba dana još uvijek dovoljno čvrsti da bez problema prijeđemo na drugu stranu. Uže pukotine, osigurani užetom i cepinom pripremljenim za samozaustavljanje, preskačemo. Pod našim su nogama procjepi dubine više desetaka metara i usprkos tome što smo navezani užetom, nije ni najmanje ugodno upasti u pukotinu u kojoj je temperatura značajno niža od one na površini ledenjaka.


Prelazimo i završnu, rubnu pukotinu ledenjaka, pa nas od vrha s kojeg nas promatra blještavi kip Djevice Marije dijeli samo uspon preko kamenih blokova koji su poput lego kocki naslagani na leđa ledenjaka. Sami je izlazak na vrh, tih posljednjih nekoliko metara uspinjanja po kamenim gromadama, nešto zahtjevniji od dosad prijeđenog puta. Ipak, uska polica ne predstavlja nesavladivu prepreku. Nema ni gužve, pa u miru postavljam gelender koji će nam pružiti dodatnu sigurnost. Na ovim visinama oprez mora postati izraženijim sa svakim novim korakom, jer svaka pogreška olako može postati fatalnom. Kako neka mudra glava jednom davno reče: "Oprez je majka sigurnosti". Stoga i na vrh izlazimo po navezama. Kamena ploča pod gospinim kipom premala je da na nju istovremeno svi stanemo i napravimo zajedničku fotografiju. Ali ionako najljepše uspomene nosimo u sebi.

 

gran-paradiso-08


Za to je vrijeme greben Gran Paradisa potonuo u moru oblaka. Snovi su ispunjeni. Ispenjali su “moji školarci” svoj prvi vrh viši od 4.000 m.n.v., svjesni da ih sad očekuje teži dio svakog uspona. Silazak u dolinu, umornih nogu na suncem omekšanom ledu, zahtjeva dodatan oprez. A da to ne bi bila i jedina poteškoća, u međuvremenu su ledenjaci otpustili velike količine vode koje se u vodopadima slijevaju niz sad skliske kamene stube. Do konačnog povratka treba tvrdoglavo ostati oprezan.


I kao puno puta dosad, na silasku s vrha sasvim razumljivo dobivam radoznalo pitanje: “Koji ti je najviši/najljepši vrh dosad?”


Najviši su mi oni na koje sam izveo i sigurno spustio stotine planinarki i planinara, članova mog HPD-a “Mosor”, ali i ne samo njih. Podjednako i oni alpski, kao i oni u Dinarskom gorju. A najljepši su mi svi oni osmijesi, uzdasi oduševljenja i zagrljaji na vrhu, vodiču jedina nagrada.


A sve su ostalo samo metri i nijanse…

 

gran-paradiso-09


Denis Vranješ - Vinci

Naveze:

Denis Vranješ, Mate Balić, Ivo Jeličić i Tonći Kovačević

Raif Parduzi, Tea Šamija, Antonio Drnasin i Marko Kovač

Mirela Dujmić, Vlado Majetić, Igor Piacun i Josip Cvitković