Pršutom i sirom po Bosni

22 Siječanj 2012

Koncert Balaševića u sarajevskoj Zetri u studenom prošle godine, Fekin rođendan nekoliko dana ranije, maštarije o Bosni, snijegu, sevdahu i za tili čas javlja mi se popriličan broj zainteresiranih Mosoraša za izlet na Igman.

Planina Igman se uzdigla poput visokog zida iz Sarajevskog polja i čini svojevrsno predgorje Bjelašnici od kojeg je odijeljena poljima Malo i Veliko polje, Gornja Grkarica i Babin do. To je planina koja se smatra plućima Sarajeva zbog ogromnog šumskog bogatstva kojim obiluje. Najviši je vrh Crni vrh (1647 m), ali baš zbog tih već spomenutih gustih i visokih šuma, ne pruža nikakav pogled, kao i ostali igmanski vrhovi.

Za potrebe održavanja XIV. Zimskih olimpijskih igara "Sarajevo 84“ na Velikom polju su izgrađene staze za skijaško trčanje i biatlon, a na Malom polju i dvije skakaonice od 70 i 90 m, kao i rekreacijske staze za alpsko skijanje. Da bi vam dočarao kakve vremenske prilike vladaju u ovoj planini vrijedi spomenuti zanimljiv podatak da je na Velikom polju (lokalitet Mrazište) zabilježena najniža temperatura u bivšoj nam zajedničkoj državi od -43,5°C i to dana 25.01.1963. Po pitanju tih ekstremnih klimatskih uvjeta, vjerujem da svi koji nisu odrastali od 90-ih naovamo još pamte scene iz filma o čuvenom Igmanskom maršu, kad su stradali borci 1. Proleterske brigade noću 27.01.1942 pri temperaturi od -32°C .180 boraca je promrzlo na maršu, od kojih su 23 umrla u bolnici u Foči.

Naša baza tijekom boravka na Igmanu lijepo je uređen planinarski dom Malo polje (1236 m), kojim upravlja planinarsko društvo "Prijatelj prirode“ iz Sarajeva.  Dom je smješten na proplanku s kojeg se pruža prekrasan pogled na skijaške skakaonice i snijegom prekriven greben Bjelašnice. Lako je zaključiti iz kojeg je razloga ta planina nazvana Bjelašnicom. Naša mala karavana od 15 Mosoraša s pršutom, paškim sirom i knjigom o našoj najvelebnijoj planini za Feku pristiže na Malo polje u petak u kasnim večernjim satima. Sutra će nam se pridružiti još troje naših članova.

U komfornom domu nas pjesmom dočekuju naši sarajevski prijatelji, pa nas je nekolicina uz zvuke Fekine gitare dočekalo i jutro. Spavat će se kad se vratimo doma. Ovaj vikend treba maksimalno iskoristiti!

A ujutro predvođeni Kemom i Lejlom krećemo prema obližnjoj planini Visočica, s naumom da se popnemo na Vito (1960 m). Iako je prvotni plan uključivao nešto laganiju turu po Igmanu, poziv za uspon na Visočicu se nije mogao odbiti. Visočica predstavlja prirodnu granicu između Bosne i Hercegovine, slično kao i Ivan planina preko koje prelazimo kad iz Splita dolazimo u Sarajevo. Planina je ime vjerojatno dobila po brojnim visokim vrhovima, a kanjonom rijeke Rakitnice je odijeljena od Bjelašnice. Naš cilj, vrh Vito se nalazi u impozantnom planinskom amfiteatru koji osim Vita čine i vrhovi Subar (1820 m), Veliko brdo (1884 m) i Drstva (1808 m).

Prvo se automobilima vozimo cestom koja vijuga oko Bjelašnice do planinarskog doma Vrela (1200 m) u Tušilima, a kojim gospodari planinarsko društvo "Treskavica“  iz Sarajeva . Prvi dio staze nas vodi preko livada da bi potom ušli u gustu šumu koja nas prati sve do česme s koritom pod vrhom Jelovača. Uskoro se pred nama otvara pogled na ovaj doista veličanstveni amfiteatar sa strmim liticama Vita.

Uspon je naizgled nemoguća misija, posebice nama koji sinoć ni oka nismo sklopili, ali ipak većina kreće prema Vitu, dok se nekolicina upućuje prema tek neznatno lakšem Subaru. Naš uspon prema Vitu vodi iznimno strmom padinom prekrivenu siparom i gustim busenjem trave do sedla između Mokrih stijena i Vita. Tek na toj dionici u sjeni opet postajemo svjesni da je studeni, dok ostatak staze  prolazimo u kratkim rukavima. Usprkos kalendarskom dijelu godine, vremenske prilike su primjerenije proljeću.

Od sedla nastavljamo do samog vrha, gdje nas dočekuje nagrada za uloženi trud. Visočica je kao na dlanu, a pogled se spušta duboko u kanjon Rakitnice, pa leti preko Prenja i Bjelašnice sve do Treskavice. Odmaramo se, uživamo u ovom fantastičnom okruženju, zajedno se slikamo na vrhu, pa već pred kraj dana krećemo natrag prema Tušilima. Silazak je ipak nešto brži od uspona, iako je svima bez štapova zbog strmine bio i nezgodniji od uspona. Prije povratka na Igman kratka pauza u pl. domu Vrela da nam Kemo pokaže unutrašnjost tog novog pl. objekta i popijemo piće. Tu susrećemo i naše prijatelje iz PD "Bitovnja“ iz Kreševa i PD "Vranica“ iz Fojnice. Druženje ćemo nastaviti na Malom polju, sad se treba vratiti natrag, jer besana noć dolazi na naplatu.

Nakon kraćeg počinka, nastavak zabave od noći prije. Slavimo Fekin rođendan, a pjesma, ples i vino učinili su da to postane još jedna od naših nezaboravnijih planinskih noći.

Ujutro rano ustajanje, oproštaj od naših domaćina uz obećanje da ćemo se opet vratiti, pa silazak prema Sarajevu. U gradu prvo idemo na ćevape, neki na kolače, pa piće sa Chupom, opskrba brojnim bosanskim delicijama, đir preko Baščaršije i brzo dođe trenutak povratka u Split. Ali prije toga stanka u Travniku na okrjepu kajmakom i travničkim sirom. Grijanje mi se pokvarilo u autu na dan polaska u Sarajevo, pa nam je za vožnju natrag kroz hladnu noć trebala poprilična količina kako odjeće, tako i kalorija. 

Bosna i njeni stanovnici  su još jednom uspjeli u tome da se u njoj osjećamo kao doma. Svi nose obilje lijepih uspomena s ovog izleta i vjerujem da u niskom startu očekuju naš sljedeći planinarski posjet Sarajevu i Bosni i usponima po Bjelašnici krajem svibnja ove godine.

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Boris Tolić, Amra Prašović i Denis Vranješ