Kita Gaćešina

12 Prosinac 2011

Rijetko se na mosorovim stranicama piše o Kiti Gačešini u koju mosoraški jamari često i rado zalaze. Taj biser hrvatske speleologije vječni je izazov istinskih istraživača podzemlja. Tamo se  kilometri novootkrivenih kanala i vertikala povečavaju iz tjedna u tjedan, od vikenda do vikenda. I otkrićima nikad kraja – svaki kanal ostane nedorečen i razgrana se u nove dijelove koji čekaju da ih netko istraži.

 Tamo se mogu sresti prijatelji iz cijele zemlje, iz svih društava. Tamo nam dolaze prijatelji iz drugih zemalja. Tamo svi dolaze s jednim ciljem – biti speleolozi i istraživati, istraživati, istraživati... A, Kita se ne da i samo se grana, sve dalje i dublje. Sve što laici i spelolzi žele znati o Kiti i drugim velikim  objektima, o speleologiji kod nas i u svijetu,  mogu pronaći na fantastičnoj web stranici www.speleologija.hr. Da se ne bi reklamirali, direktno prenosim na naše stranice dogodovštine od ovog vikenda u Kiti.

Kita u Francuza

Nekako gledamo zatvarati sezonu kitarenja jer snjegovi i velika voda sve su bliži. Ali svi znamo da sezona u Kiti nikada ne završava, možda se samo tješimo jer nam praznički dani kojih je prepun prosinac nameću drugačije vikend-obaveze... Uglavnom, nepotvrđena činjenica da bi Kita mogla preci 700 m dodatni je motiv za ''završavanje'' uspješne godine u Nebozemlju – upravo se navršava godina dana od prvog ulaska u taj nestvarni svijet čudnih i beskrajnih kanala na, već prozvanoj, trećoj etaži. Pružajući se duboko pod Crnopcem, Nebozemlje je glatko prešišalo nadaleko poznatiju Postojnsku jamu... A vijest od toj dubini je došla od čudnog Francuza koji se je u čudnoj akciji sam spustio niz vertikalu u Kanalu bijele zastave i meandrom odsolirao nekoliko skokova, kosina, te je provlačeći se i pužući kroz vodu stigao na rub velike vertikale koju je procjenio na 80 do 100 metara!!!

--

Iskorištavam vikend kad su svi zauzeti s tečajem topografije u Omišu i sakupljam malu grupu speleologa – četiri čovjeka – dvoje za postavljanje, dvoje za crtanje. Kate, Vjetar, Perka i ja. Sasvim dovoljno za posao koji namjeravamo odraditi. Cilj nam je provjeriti francusku tezu uz nadu da je istinita. Raspitujem se kod učesnika prošlih istraživanja o opremi na dnu – užeta ima sasvim dosta, željezarije dodatno uzimo sa sobom. Na Kiti smo u pristojnim večernjim satima. Do ponoći stižemo u Truli bivak. Rakijica i bevanda razvezuje jezike pa se šalimo na račun new-age kolega – sagradili su maleni bivak od ceradi i zamki i potrošili četiri INOX fiksa za to! Uz to, još su i rastegli zamku za opremu – svaki kraj zabili na fiks, ovalni karabiner i pločicu! Koji rasipnici opreme! Vidi se da je nisu kupovali u svojim društvima već je samo preuzeli u oružarnici.

Ujutro se lijeno ustajemo – vikend je i nakon napornog radnog tjedna valja odspavati malo duže. Doručak, kava, krećemo. Vjetar prvi put ulazi u Nebozemlje i svako malo pita kamo ide ovaj kanal, kamo onaj, jel se bilo tamo, penjalo gore... Samo mu turnem nacrt u ruke pa neka gleda. Ulazimo u Kanal bijele zastave. I sam sam prvi put na tom mjestu pa hodamo polagano prateći sve odvojke i svaki detalj. Dolazimo do užeta na glondžama. Malo naprijed je meandar u koji se terba spustiti. U njemu se čuje voda. Malo prepravljam francuzova sidrišta i spuštam se 40-ak metara do početka meandra. Voda pomalo pere, kasnije će mi biti žao što nisam stavio nekakav devijator da nas udalji od vodopada. Meandar je prepun blata, nevjerojatno klizav i nastavlja se manjim, užim skokom. Otpenjavam upirući se o leđa i koljena i već sam sav mokar. Ima i boljeg načina za prolaz – Sidrište oko glondže, dva fiksa i jednostavno zaobilazim suženje u višem dijelu meandra. Vjetar i Kate pomalo crtaju za nama... Ubrzo se stiže na novi detalj. Opet nema užeta, a bilo bi potrebno. Predaleko smo u jami za junačenje. Tada nam dolazi do glave da bismo mogli ostati bez opreme prije famozne ogromne vertikale. Šta je - tu je. Nižu se blatni skokovi i vodeni tobogani, a uže pomalo nestaje iz transportne. Gdje bi Francuz legao u vodu i prošao par metara mokrog suženja mi bismo jednostavno prešli preko penjući se na blokove i blato i s nešto malo konopa spustili se dalje u meandar. A  ludonje, non-stop ponavljamo. Slijedi dugi blatni tobogan. Nije mnogo strm, ali žitko blato ne uljeva mnogo povjerenja u siguran silazak. Klizne li se, to bi bila nezaboravna vožnja od 40-ak metara koja bi završila atraktivnim skokom u vertikalu. Naravno da je francuz pokušao i tuda i gotovo došao do vertikale. Vjerojatno se lijepo zabavio sudeći tragovima prstiju što klize i grebu po blatu... Poslije je legao u najveće suženje uz vodu i prošao ispod. Mi smo, naravno, upotrijebili zadnju transportnu užeta i spustili se niz tobogan niže u meandar. Novi skok.

--

 Trošim zadnji komadić užeta što ga Perka cijelo vrijeme vuče za sobom na pojasu. Iza toga nova vertikalica. Opreme nema više. Potrošili smo sve pločice, sve karabinere, sve fikseve, svo uže. Ima još komadić užeta koji visi do polovine vertikale s kojim se spustio Francuz. Gledam mu sidrište – sigica debljine dva prsta, tanka ušica probijena bušilicom kroz koju je provučena zamkica. Ok, nećemo dolje. Pomalo nas sustižu Kate i Vjetar. Nacrtali su naš kanal i još jedan dolazni meandar koji, naravno, ide dalje. Kreće priča o  Francuzu, meandru. Meandar je predivan, s vodenim tokom. Dijelom nas podsjeća na fantastične djelove iz Nevidne vode, ali uz mnogo više blata. A, bome, dobra je Kita u Francuza. A što bi bilo da se priključio SOŽu u Mudima labudovima? Vjerojatno bi za uru vremena postala Muda Francuzova! E, Francuz, Francuz, al mu pamet smeta? Prazni, bez užeta, opreme, hrane i karbita, pomalo se vraćamo u Truli bivak. Vruća juha nas je za tren poslala u vreće. Tri su sata ujutro. Opet se lijejno budimo. 10 je sati, a mi smo još u vrećama. Mala smo i brza grupa, ne trebamo žuriti prema izlazu. U daljini se čuje voda, malo je pojačala. Vjerojatno je vani pala kiša. Nakon ugodne šetnje kroz Otomansko carstvo, Divlji zapad, Šibenski kanal, stižemo pod vertikalu. Auuuuuuuuu, opet će Super –Dališa u upotrebu. Voda tutnji, slap se ruši preko užeta! Jednako kao i prije godinu dana, u isto vrijeme! A, za one što ne znaju, Super – Dališa je plašt što se napravi od najlona. Na četvrtastom najlonu se probije rupa, taman da glava prođe. Zatim se navuče preko ramena i preko njega se stavi prsni pojas. Na taj način se zaštite ramena, leđa i prsa od vode. Preko glave se stavi kapuljača ili vrećica i zatim kaciga.

 Nemojte misliti da ćete ostati suhi ispod tog dizajna! Uloga Super – Dališe je da voda ne pada direktno na tijelo i da vam ne ispire toplinu – nemate direktno vodeno hlađenje! Morka odjeća se koliko - toliko ugrije uz tijelo i spriječava prebrzo pothlađivanje... Dališu je patentirao naš Dalibor u Velebiti kada ga je dobro oprao vodopad... I, krećemo u vodu. Treba penjati brzo da se ne izgubi toplina. A voda pere i pere! Cijelu vertikalu pod Grlićem, cijelu vrtikalu pod Pješčarom i cijelu ulaznu vertikalu! Gotovo 300 m! Kada smo krenuli, kordure su nam bile prepune blata. Izašli smo čisti, crveni, kao iz veš-mašine! Dobro je, završila je i ta avantura.

Tekst i fotografije: Marin Glušević

..