U divljini

22 Kolovoz 2014

Dugo očekivani izlet koji smo nas četvero dogovorili prije tri mjeseca, a potom odlučili pozvati još koga od naših dragih visinskih kolega došao je napokon na red. 

 

 

 

 

Uz stalno traženje idealnog termina što zbog sumanutog vremena za koji smo si naposljetku sami kao “superiorna” vrsta zaslužni, a  što nas ne spriječava da se stalno žalimo na ishod, što zbog osobnih razloga. Uskladiti toplomjere devetoro ljudi nije lako, ali kad se male noge i glave slože, sve se može, sve se može – rekao bi veliki i plemeniti barba Arsen Dedić.

 

Umjesto automobilima kako je bilo ispočetka planirano, ipak smo posegnuli za alternativom te krenuli na put iznajmivši kombi u dragog mi Ćupe, kojeg inače Huljić stalno iznamljuje za grupu Magazin. ;) Polazak je bio zakazan u 17 sati na parkingu u mojoj ulici. Ne znam kako je bilo drugima noć prije, al ja nisam mogla zaspati, bila sam uzbuđena kao seoska mlada. :)

 

 

Dok smo se okupili, potrpali u kombi zajedno sa svom opremom bilo je već 17:45, al očekivani zastoji na putu bi trebali uvijek biti uključeni u vrijeme s kojim raspolažemo. Planirani put iz Splita je bio preko Imotskog, Mostara, Nevesinja, Gackog, Tjentišta, do Prijevora.

 

Kako su kilometri šibali iza nas, a bome i zadovoljstvo sviju sa komforom kombija, tako je atmosfera u kombiju postajala sve veselija. Josipu i Leu koji su se izmijenjivali za volanom za prisebnost i budnost bila je odgovorna slavna (barem na ovim prostorima) Mica Trofrtaljka. Poznata po šaljivim, erotskim folk pjesmama koje pjeva od `68., a povremeno i glumi. Sigurno se sjećate tete Đane iz Dragojevićevog filma "Lepa Sela Lepo Gore" ("...ajde Halile, ti ga prvi zalilaj!") :) :) :)

 

 

No da ne bi bilo zabune bilo je tu i vrsnih muzičkih kompilacija, koje su tako fino sjedale dok se mrak polako spuštao na nas, a mjesec nas besramno promatrao s visoka. Zajedno s njim mogli su se jasno vidjeti i vrhovi oko nas. Asfaltirani put doveo nas je do Tjentišta, do ulaza u NP Sutjeska, poznatog po spomeniku palim partizanskim borcima u bitci na Sutjesci i od tud nas je nadalje vodio makadamski put u duljini od 20 kilometara kroz gustu šumu do Prijevora 1667 mnv. Tu smo vidjeli i lisicu! Priče o medvjedima, vukovima koji tu obitavaju, a i pokoje horor priče naravno nisu izostale. Parkirali smo kombi u točno 00:30 sati. Pored nas je već bilo razvučeno nekoliko šatora planinara koji su došli u normalnije vrijeme za razliku od nas. S temperature od otprilike 30 stupnjeva, pali smo na 13,5. Izlazak na zrak potjerao nas je da se brzo obučemo i krenemo dalje. Devet osoba pretrpanih leđa koračalo je kroz šumu, malo uzbrdo, malo nizbrdo, pa kroz sipar. Meni i Mari B. je odmah crknula čeona lampa, al Mjesec se pobrinuo da riješi naše probleme, a i naše kolege. Noćno planinarenje je nešto spektakularno, barem za mene, još kad ti se nudi ovakva svjetlost odozgo, ambijent je jos posebniji. Noć je, a kao da zapravo nije  – ma čista magija!

 

Bilo je tu par laganijih padova, proklizavanja, doduše, ništa ozbiljnijeg karaktera, malog pada entuzijazma, nervoze, zbog kratkog odmora koji nas čeka, a sutra je dug isplaniran dan pred nama. Putem smo se izjasnili tko gdje ide, pa je dogovor bio da Josip i Leo idu na Bioč, a nas sedmero na Maglić. Na Trnovačko jezero 1517 mnv smo došli u 03:30 sati. Nisam nikad vidjela brže postavljanje šatora, ljudima je očito bio prijeko potreban odmor. Zadnji pogled mi je pao na jezero. Tamne konture i krajolik oko njega nazirali su se malko, nisam mogla dočekati da taj isti prizor ugledam ujutro. Premda smo se dogovorili da krećemo u 8 sati prema vrhu i to bez kašnjenja na moje inzistiranje, e baš smo zbog mene poklekli pred tim jer mi je stari mobitel kojeg inače ne koristim ostao na starom vremenu zbog čega smo se probudili sat vremena kasnije. E znam, Murphijev zakon. :) Druga dvojica su odavno otišla prije nas.

 

 

Dok mi se krčkala kafica na kuhalu i dok sam prala zube, približavajući se srcolikom zeleno – plavom jezeru omeđenom planinama iznad kojeg je poput zavodljivih utvara prolazila para, prenuo me glas dobrog i dragog gospodina Miloša, za čije gostoprimstvo imam samo pohvale. Upozorio me da voda iz jezera nije za piće, za kupanje jest, i ponudio kavom i rakijom. Uz njega nam je dobrodošlicu svima zaželila i njegova razigrana kujica Bela.

 

 

Sjediti pred njegovom drvenom kućom dok sunce napada svojom svjetlošću jezero se zaista ne može opisati, mora se doživjeti! Kod njega smo ostavili većinu stvari, ispraznili ruksake što je više moguće i napunili potrebnu vodu na izvoru u blizini njegove kuće. Polazak prema vrhu je otpočeo u 09:20 sati.

 

 

Dvosatno penjanje do sedla je bilo prilično naporno. Išlo se najsporijim mogućim hodom i veće pauze su se radile nakon sat vremena. Većinu puta smo bili zaštićeni hladom šume ili planina. Temperatura je doduše bila ugodna, a još je ugodnije bilo gledati prelijepo jezero u obliku srca čiji nas je prizor pratio sve do sedla. Šarenog raznobojnog cvijeća bilo je posvuda, a s time jasno i kukaca, ne znam kad sam vidjela više muha i pčela na ijednoj planini.

 

 

Gore smo malo predahnuli, sreli prve ljude u divljini, napravili zajedničku fotografiju i krenuli ohrabreno dalje jer je zapravo najgori dio puta bio za nama. Nakon nekog kraćeg vremena smo se razdvojili. Jedni su odustali, jedni su htjeli jesti, Mare B. i ja smo krenule prema vrhu koji je bio relativno blizu sa željom da gore ručamo i odmorimo. Šečemo tako nas dvije livadnim puteljkom i gledamo u to prirodno kameno čudo pred nama. Nekako smo se u isti čas zaustavile na vrhu našega puta (što smo 2 sekunde kasnije shvatile da je to Crnogorski Maglić) i ugledale pred sobom još jedan dugi livadni puteljak koji je išao preko dva brijega. I na kraju njega greben za koji je evidentno potrebno penjanje rukama i nogama. “ Ono tamo je vrh!” rekla sam na izdahu sa željom da padnem na koljena i počnem plakat, što od iscrpljenosti, što od gladi. “Idemo, je li tako?” upitala sam je ne razmišljajući previše i začudila samu sebe ludilom.” Idemo!” spremno je uzvratila.

 

 

Putem se imalo što i vidjeti. Prekrasne strme padine, livade, vrhovi i neobične rezbarije na planinama nastale uslijed djelovanja Majke Prirode. Napravile smo kratki predah i uspele se grebenom na vrh Maglića 2386 mnv. Kad se uspenješ gore i pogledaš neviđenu ljepotu okolice, susjednog Volujka, Bioča, Trnovačkog jezera i Durmitora, zaboraviš na sav umor. I pun si nekog ponosa što si obavio sve od početka do kraja. Gore nas je čekala nekolicina ljudi, a kad su iznenada počeli izvirati sa svih strana, kao da smo se dogovorili, planinari iz Ploča, Metkovića, Bosne i Hercegovine, onda je nastala prava zafrkancija, slikavanje i dijeljenje između sebe prehrambenih dobara. Netko se popeo malo iza nas i rekao nam da stiže još jedna Mosorašica, to je bila Ana! Tu je odmah pala zajednička slika sa razvijenom zastavom Manchester Uniteda koju nam je gurnuo u ruke jedan od prisutnih. Ostali smo gore malo više od pola sata, taman dovoljno da prizalogajimo, odmorimo tabane i krenemo nazad.

 

 

Sunce je jače počelo peći još dok smo bile na vrhu, ali su ga sumnjivi oblaci ubrzo prekrili, na što su nas kolege planinari iz Bosne upozoravali da ih se čuvamo, da se zna vrijeme tako lako okrenuti, znaju iznenada nastati jake grmljavine. Na kraju krajeva ime planine nije slučajno - Maglić.

Spuštanje do sedla mi je skretalo pažnju na prirodne zanimljivosti. Na putu sam nalazila na skrivene špilje i rupe, neobične oblike kao što je glava u planini, nalik na one s Uskršnjih otoka, pa glava jednog starčića sa zubima i meni najdraži, što ne mogu vjerovati da nitko nije prije primijetio ili barem slikao, veliki komad plosnatog kamena u zemlji identičnog oblika kao i Trnovačko jezero.

 

 

Cijelim putem mi se vrtjelo po glavi gdje su Josip i Leo i kad su točno stigli nazad do šatora. Njihov podvig je imao još višu vrijednost, od 2011. godine na Veliki Vitao 2396 mnv koji je najviši vrh Bioča, popelo se svega 20-tak ljudi. Bravo mladići!

 

 

 

 

Od vrha do jezera smo napravile tri konkretne pauze po deset minuta. Legle bi na u travu i uživale u prekrasnom pogledu pred nama.

 

 

Sve je bilo podnošljivo do posljednjih sat vremena spusta kad smo već jedva hodale, da budem iskrena više bauljale. Vidiš jezero, cijelo vrijeme je pred tobom, ali nikako da se spuštiš do njega. Glava pada, noge lagano popuštaju, a onda iznebuha čuješ glas Marije D. i  kroz grane stabala ugledaš Lea i Josipa kako se ponosno uspinju prema nama. Stigle smo dole točno u 18:30. Oni nas grle, ljube, uzimaju naše ruksake na sebe i ti znaš da si doma, da si na sigurnom, da ćeš jesti, da ćeš se oprati...Ah....

 

Rekla nam je tada naša grupica ljudi da su im neki od planinara koji su se spustili prije nas kazali: ”One vaše Splićanke su mrtve, one će vam ostati gore, neće se spustiti!” Nisam znala da pauza od deset minuta u prijevodu znači ovo gore navedeno. Jedino što sa sigurnošću znam je da se takvo što ne radi, da se ne bi smjela dizati bespotrebna panika i da je to u najmanju ruku izuzetno neozbiljno.

 

 

Najprije sam se došla javiti gospodinu Milošu, izgrlili smo se kao pravi drugari i on je bio ponosan na nas, (rakiju mi je odmah ponudio), a potom skinula u kostim i s takvim guštom se zajedno sa Adrianom bacila u jezero. Nakon toga smo se malo opustili svi zajedno, kuhali juhu, čaj, napokon unijeli konkretnu hranu u svoj iscrpljeni organizam, smijali se, glupirali... Prije 22 sata bila sam u dubokom snu.

 

 

Ujutro oko 07:20 krenuli smo prema Peručici biseru NP Sutjeska, inače uz finske šume jednoj od rijetkih preostalih prašuma u Europi. Toliko sam zadnjih mjeseci maštala o njoj, proučavala je i želja mi se tako brzo ispunila. Baš sam zahvalna na tome! Trebalo je doći do Prijevora gdje nam je bio kombi, ostaviti sve stvari u njemu i krenuti na divlje, uz pomoć snimljenog traga koji je imao Leo. Tako da je prava avantura počinjala upravo ovdje...

 

 

Prvi dio prolaska kroz Perućicu je bio šetnja u parku. Potom su uslijedile upute naših dvaju vodiča Josipa i Lea; svakome po jedan štap u ruku, položaj stopala u stranu kao da kočiš u skijanju jer je pred nama sve do vodopada Skakavac 75 metara dugom, bilo brutalno strmo spuštanje. Inače do vodopada su se isto spustili rijetki, mnogi ne znaju put i tamo gdje bi pomislili da nema šanse da je prolaz, e baš je tu prolaz!

Leo bi najprije provjerio trag, dao meni znak gdje ide i onda bi mi polako za njim, pazeći da ne ostavimo nikoga za sobom. Cijelo vrijeme sam čekala kad čemo zaći duboko u šumu, al ovakvom gustišu bukve, jele i smrče se nisam nadala. Gljiva raznih oblika i veličina, i jedna crvena šinjorina koju nisam nikad prije vidjela. Kako smo išli sve dublje u prašumu tako je gromoglasna rika vodopada davala znak da smo mu sve bliže. Tu je, čuješ ga, a ne vidiš ga još. Vegetacija se mijenjala kao kameleon što smo bili bliže vodi, a zatim kao iz najlijepših dokumentarnih kadrova neke divlje netaknute prirode izroni veličanstveni Skakavac i zapanji te svojom ljepotom, snagom, silom...

 

 

Dolje bio takav vjetar, hladniji zrak i tisuće sitnih kapljica vode koje su nas osvježavale. Želja mi je bila da se okupam i tu, temperatura vode je bila 14 – 15, ali sam se ipak odlučila za uranjanje glavom,  i umivanje.

 

 

Našli smo svi svoje mjesto pod suncem, prignicnuli štogod, osvježili noge u finoj hladnoj vodi, obilježili zajednički trenutak s nekoliko fotografija. Put do automobila je bio dug, samo zato što više nitko nije mogao dočekati da se dokopamo Tjentišta i pojedemo štogod kuhano u domaćom restoranu. Povratak u Split je bilo obilježen divnim notama Santane, Rolling Stronesa, Rhcp-a i pastelnim bojama zalazećeg Sunca.

 

in memoriam Alexander Supertramp

 

Tekst: Branka Mužić

Fotografije: Leonardo Đogaš, Marija Bilić i Branka Mužić