Na Triglav, na Triglav - 1. dio.

20 Kolovoz 2014

Nakon Peninskih Alpa i Monte Rose, selimo se u kraljevstvo zlatoroga. Idemo u Julijske Alpe s planom da zakoračimo na njihov najviši vrh, neponovljivi Triglav!

Zadnje jutro u Alagni protječe u spremanju ruksaka, sušenju i slaganju šatora te odlaska do vulkanizera gdje ćemo dobiti novi vijak na stražnjem lijevom kotaču našeg vozila. Naime, kad sam rekao da smo na putu do Alagne imali i sreće, točnije sreće u nesreći, odnosilo se upravo na to. Putem je otpao jedan vijak na kotaču, a drugi je svojim lupanjem na vrijeme upozorio "galeriju" u kombiju. Vjerojatno bi se i mogli vratiti do Splita s tim jednim vijkom manjka, ali ne volim "igre na sreću".

Kavica, oproštaj s našim gostoljubivim domaćinima, pa put pod noge. Odnosno, dodatno učvršćene kotače.

Današnji je plan jednostavan. Stići do Mojstrane, posjetiti Slovenski planinski muzej i potom na počinak u Aljažev dom u dolini Vrata, najtriglavskijoj od svih triglavskih dolina. Dolinu iznad koje se uzdiže čak 6 vrhova iz slovenskog "Top 10" i kojom na tronu suvereno vlada kralj Julijskih Alpa.

Najljepši dijelovi puta su bili sami početak i kraj. Početak je vodio kroz slikovitu dolinu Valsesiu, a kraj samim podnožjem Julijskih Alpa koje su nas mamile skrivajući se iza oblaka i ukrašavajući dugom. Sredina je ostala za dolinu Po i beskrajnu autocestu u radovima i s gužvama. Tako nam je za ovih 650 km trebalo gotovo 8 sati vožnje.

U Mojstranu stižemo sat vremena pred kraj radnog vremena Muzeja, gdje nas dočekuje limena glazba. Kreću prvi taktovi koračnice s našim slavodobitnim izlaskom iz kombija. "Hvala dragi ljudi, doista niste trebali!" već na brzinu pripremam prigodan govor dok mi u glavi odzvanjaju rogovi i tube.

Ali igrom slučaja danas je Dan općine i 4. godišnjica otvorenja Muzeja, pa naš dolazak prolazi neopaženo.

Umjesto nas, na pozornicu izlazi ravnatelj, dok se mi iza kulisa "šuljamo" u Muzej gdje nas ljubazna djelatnica informira o slavljeničkom danu te da je danas ulazak u Muzej besplatan za sve posjetitelje. Natrag 6 eura u novčanik, pa veselo uz skale prema izložbenom postavu.

Fundus muzeja je doista impresivan te svjedoči o bogatoj povijesti planinarstva u Sloveniji. Svaki izložak priča je o uspjehu i neuspjehu, sreći i tuzi, svjedok minulih vremena i svevremenskog stremljenja čovjeka prema planinskim vrhuncima i izazovima koji mu stoje na putu. Jasan je to podsjetnik na to da se nalazimo u najplaninarskijoj zemlji svijeta. U zemlji u kojoj je čak svaki njeni dvadeseti državljanin član Planinske zveze Slovenije, slovenskog planinarskog saveza. Usporedo s tim, kod nas na 140 stanovnika dolazi jedan član HPS-a.

Prije napuštanja Muzeja i nastavka vožnje prema Aljaževom domu, obilazak suvenirnice i nastavak pražnjenja novčanika. Ovog puta kućnu biblioteku punim "Vodniškim učbenikom", dok Sanja ruksak obogaćuje potićem "Kekec i Mojca".

Od Mojstrane do parkirališta nadomak pl. doma vodi cesta u dužini od 10 km koja je većim dijelom asfaltirana.  Putem prolazimo pored slapa Peričnik, ali nažalost za njegov obilazak ovog puta nema vremena. Treba stići do pl. doma dok se još poslužuje večera. Ne valja praznog želudca na spavanje J

Aljažev dom nas je još prilikom prve posjete Julijskim Alpama toliko oduševio da ću ga uvijek uvrštavati u itinerar budućih tura u ovaj sjeverozapadni kutak Slovenije. Položaj pod impresivnom sjevernom stijenom Triglava, komforan i uredan planinarski dom te ukusna spiza...presretan sam opet ovdje biti.

A nakon večere napokon na počinak u udoban i mekan krevet. Sutra nas očekuje "skok" preko visokog zida i savladavanje 1850 metara visinske razlike.

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov i Josip Glavinović