Monte Rosa - 4. dio

17 Kolovoz 2014

Jutro nikako da stigne. U spavaonici je iznimno toplo, a kisika manje nego na Signalkuppe-u. Istu borku za zrak vodi i Sanja, pa malo prije ponoći izlazimo na hodnik u kojem je puno ugodnije, ali je preuzak da na njemu razgrnemo vreće. 

Sjedimo na klupici pored vrata, dok nas mimoilaze oni koje je pritisnuo mjehur. Nastavlja se jutrošnja pozdravna himna koja ovog puta dobiva i jedan zabavniji element, jer sam sve to vrijeme odjeven samo u bokserice. Osmijesi su širi nego jutros i to ne samo od strane dama. Morat ćemo natrag u "saunu".

Nakon još malo meškoljenja u krevetu napokon opet tonem u san, ali se do jutra često izmjenjuju periodi sna i jave. Tješim se da će vjerojatno oko 4h ovi Poljaci koji su nam "ukrali" kisik iz sobe krenuti na turu, pa da ću bar dva do tri sata odspavati u komadu. Ali kako to već biva, čovjek sniva a Bog određuje. A Bog Poljacima odredio da ne napuste sobu dok se mi ne ustanemo. Sad me već hvata zebnja od snivanja o dubokom i dugom snu večeras u Alagni.

Doručak se poslužuje do 07:30h, pa pola sata prije isteka vremena silazim u blagovaonicu. Još jedan uistinu bogat doručak, koji je vrijedio svakog eura. Ispijajući sok kroz suncem botoksirane usne promatram svoje prijatelje. Iscrpljenost je svima vidljiva na licu, ali oči otkrivaju neizmjerno zadovoljstvo. Sreću zbog uspjeha, ali vjerojatno i pizze koju smo si obećali po silasku Alagnu.

Prije odlaska s Capanna Gnifetti kupujemo razglednice s motivima našeg pl. doma, ali i Capanne Margherita na kojoj smo jučer bili. Da ne bi bilo nejasnoća, capanna na talijanskom označava objekte sagrađene od drva, daščare i tome slično. Stoga je u Domu strogo zabranjeno pušenje i korištenje otvorenog plamena. Jedina prostorija u kojoj je dopušteno korištenje vlastitog kuhala za pripremu hrane je ona između ostave i istočne terase. A ta je cijela obložena limom koji dobro posluži i za lijepljenje naljepnica planinarskih udruga diljem Europe čiji su članovi noćili na Domu. Posebice me raduje vidjeti grbove naših hrvatskih planinarskih društva.

Osim razglednica, za uspomenu s uspona kupujem i majicu sa stiliziranim prikazom Capanna Gnifetti. Ode još 20 eura.

Navlačimo opremu na sebe, a prije odlaska foto-session na terasi. Jedna ozbiljna, jedna "luda" zajednička, jedna "gejša" ( s debelim slojem kreme za sunčanje)  za Tamaru.

Poput razdragane dječice uživamo u svakom trenutku, želeći da što duže potraje.

Staza niz ledenjak Garstelt nas vodi prema pl. domu Mantova, pa zaobilazeći onaj osigurani dio kroz stijenu od prekjučer, izlazimo na ledenjak Indren i njime do nove stanice Punta Indren. Još sam u ponedjeljak tijekom uspona prema Capanna Gnifetti na svekoliko oduševljenje svih nazočnih otkrio da ćemo se njome spustiti na Passo Salati, kako bi izbjegli onaj uistinu problematičan dio preko krušljivog Stolemberga. Ode još 11 eura.

U žičari smo stisnuti s većim brojem skijaša, pripadnika Soccorso Alpino, talijanskog GSS-a u čijem smo spustu uživali desetak minuta ranije, ali i izletnika koji na Punta Indren izađu samo nakratko udahnuti malo čistog planinskog zraka ili pustiti četveronožne ljubimce da obave nuždu, pa natrag u Alagnu. Turno skijanje je ovdje očito stil života, pa ne čudi podatak da Alagna Valsesia nosi epitet "Freeride paradise".

A nakon dva presjedanja i ukupno pola sata vožnje stižemo u Alagnu i naš kamp. Raspremanje, neprocjenjivo tuširanje nakon tri dana, presvlačenje u čistu odjeću, pa natrag u grad. Pizza nas čeka. Prva ciljana pizzeria ne radi, popodnevna siesta, pa u uredu Vodičke službe Alagne tražimo i dobivamo informaciju da se dobra pizza može pojesti u "Caffe delle Guide", odmah iza crkve u središtu mjesta. Eh, pa gdje ćeš boljeg mjesta za pojesti pizzu nego u „Vodičkom kafiću“. Od nas devet, čak nas je šestoro planinarskih vodiča.

I pizza "Brie und Speck" je uistinu bila izvrsna, što smo svi ustvrdili, dok je pivo Kaputziner nektar za bogove. Tako siti krenusmo konačno u detaljniji obilazak gradića. Ali prije toga potpisivanje na razglednicu koju ćemo poslati našim Mosorašima doma, iako ćemo po dobrom starom običaju prije mi u "Mosora", nego razglednica.

Obilazak Alagne se naprasito prekinuo već nakon pedesetak metara, kod jedne latterie (hrv. mljekare) u koju smo ušli iz čiste znatiželje, a izašli s osmjehom od uha do uha, uzdasima oduševljenja na usnama i slasnim sladoledom u rukama. La vita e bella!

Alagna i njeni ljubazni stanovnici su nam se uvukli pod kožu. Oni su pripadnici naroda Walser koji se u 13. stoljeću počeo doseljavati u ovu dolinu s druge, švicarske strane Alpa. Govore autohtonim jezikom, koji ima njemačke korijene pa je i naziv mjesta na Walseru, Im Land. Bavili su se u početku zanatstvom, poljodjelstvom i stočarstvom, a poslije i rudarenjem. Naime, nekad su u planinama Monte Rose bili aktivni rudnici zlata i mangana, čije smo svjetlucave uzorke za uspomenu donijeli sa sobom s planine. Nažalost, uzorke ovih potonjih.

Šetnja kroz čiste ulice, mimo drvenih kuća ukrašenih raznobojnim cvijećem na širokim balkonima i s uređenim okućnicama punih zelenila jasno pokazuje kako ovo mjestašce uistinu živi za turizam. Podjednako i zimi i ljeti, ovdje se sezona ne prekida. Skijaši i planinari iz svih krajeva svijeta, cijele godine pristižu u ovaj raj.

Nakon partije dvije stolnog nogometa i ping-ponga u kampu odoh na počinak. Pokušat ću nadoknadit štogod od sinoćnje besane noći, jer me sutra očekuje 650 km vožnje. Idemo u Julijske Alpe!

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov, Josip Glavinović, Raif Parduzi i Denis Vranješ