Bili smo na Bukovcu

27 Svibanj 2014

Napokon sunčan vikend ovog proljeća, a po planu aktivnosti naše male Sekcije došao je red za novi izlet. Idemo na Biokovo, točnije na Bukovac, a ovog će nam se puta pridružiti i ostali zainteresirani članovi Društva.

 

Naime, iako Mosoraši često posjećuju Bukovac, a posebice polaznici općih planinarskih školi posljednjih godina, ove smo se godine odlučili zamijeniti "tradicionalni" silazak istom stazom kojom bi se popeli na Bukovac iz smjera Gornjih Brela, stazom koja preko Nevistinih stina vodi u Donja Brela. To je jedan od najljepših kutaka Biokova,a svakog bi se puta prošlo tik pored njega ostajući zakinuti za potpunu sliku "breljanskog dijela" planine.

 

 

U Subotišće nam ključeve od planinarske kuće na Bukovcu donosi naš dragi prijatelj Željan Bekavac iz lokalnog planinarskog društva "Pozjata" koji su sagradili i uredili taj prekrasan planinski objekt. U planu izleta je za početak bio planiran posjet Prezentacijskom centru parka prirode u Gornjim Brelima, ali smo par dana pred izlet dobili odgovor iz JU PP Biokovo da nažalost ipak neće biti u mogućnosti otvoriti objekt zbog drugih obveza zaposlenika. Stoga nakon okupljanja, jer smo pričekali članove koji su zbog četveronožnih ljubimaca  u Subotišće stigli osobnim automobilima, krećemo poučnom stazom „Putovima drevne Berulie“ prema Bukovcu. Najmlađi u koloni trogodišnji Frane, a najstarija...ma nije pristojno o godinama.

Uz poučnu stazu postavljene su ploče koje, uz brojne tragove minulih vremena, u stihovima Petra Gudelja pričaju o nekadašnjem životu stanovnika ovog kraja.

 

 

Za nekih sat hoda stižemo pred crkvicu Sv. Nikole. U pitanju je značajan srednjovjekovni spomenik visoke kategorije, višestoljetna župna crkva s grobljem podignuta na brdu Prirovcu (572m), sa sv. Nikolom kao patronom i zaštitnikom Breljana. Crkva je sagrađena je u XIV. Stoljeću, a obnovljena 2000. godine zalaganjem lokalnog Društva Brolanenses i Matice Hrvatske.

 

 

Pogled s nje se pruža na Bukovačku dragu kroz koju ćemo uskoro nastaviti put prema vrhu, na Nevistine stine preko kojih ćemo se spustiti u Donja Brela te na baraku i kućicu u kojoj se krije ulaz u nekadašnje tajno sklonište Kuk O probušeno 90 metara duboko u biokovski kamen. S izgradnjom se započelo najvjerojatnije 1949. nakon odluka Inforbiroa i zahlađenja odnosa Staljina s Titom. U njemu je u slučaju rata trebalo biti smješteno Savezno izvršno vijeće, odnosno vlada nekadašnje SFRJ.

 

 

Od Sv. Nikole krećem s Filom malo prije ostataka grupe da otvorim planinarsku kuću na Bukovcu i zapalim vatru za gradele. Po izlasku iz šume uživam u prizoru razigranih divokoza na siparu. Ne prilazim bliže da ih ne uznemirim, pa ih fotografiram iz daljine. Uvijek mi srce razgale susreti s vladarima biokovskih stijena.

 

 

Nastavak puta vodi kroz šumovitu Bukovačku dragu koja svoje bujno zelenilo duguje izvorima vode tik uz planinarsku stazu. Sve je puno raznobojna cvijeća što me dodatno usporava. Ne mogu odoljeti njihovom koloritu, pa sve češće zastajem da bi fotografirao. A stanke ni Fili nisu mrske. Tako na livadu na čijem je južnom rubu smještena planinarska kuća izlazimo nakon gotovo dva sata uspona od Sv. Nikole. Otvaram kuću i brzo se bacam na pripremu drva za gradele. Vatrica je zapaljena, a uskoro pristiže i ostatak grupe. Oni će se kratko odmoriti, pa nastaviti sa Sanjom i Željkom dalje prema vrhu, dok ja ostajem uz vatru s još nekolicinom najumornijih koji će to vrijeme iskoristit za predah.

 

 

Uspon im je uz pogled s Bukovca na kameni amfiteatar u kojem se nalaze neki od najviših vrhova Biokova te na Makarsko primorje pod nama i srednjodalmatinske otoke, svakako obilježio i susret s konjima pod vrhom. Bila je to svojevrsna igra mačke i miša, posebice kad su konji Marlija zamijenili za čupavog vuka.

 

 

 

Po povratku na Bukovac nastavlja se igra oko gradela. Loži se vatra, bacaju slasni zalogaji na gradele, a potom i u grlo, ali našlo se vremena i za ležarinu na livadi. Teško se bilo „iščupati“ iz ovakve atmosfere i skupiti snage i volje za krenuti prema Donjim Brelima.

 

 

 

Igre oko gradela su se odužile, a dan se bliži kraju, pa se trebalo prisiliti na pokret. Ruksaci se vraćaju na leđa i nakon zajedničke fotografije svih sudionika izleta krećemo nizbrdo.

 

 

Prvi dio puta je istovjetan onome kojim smo se popeli. Sve tamo do nadomak crkvice Sv. Nikole. Na tom križanju skrećemo lijevo, pa preko Sokolovih staha nizbrdo do korita Bukve. Prelazeći preko mostića na drugu stranu slijedi uspon kroz borovu šumu na Nevistine stine.

 

 

A o nastanku Nevistinih stina postoji i legenda koja kazuje sljedeće: "Djevojka negdje "odozgo", vjerojatno iz Dalmatinske zagore, trebala se udati u Primorje. Majka je bila protiv te ljubavi, a nadasve protiv kćerine udaje za nekog koga obitelj nije odabrala. Možda je bio problem i što je mladić Primorac, odnosno iz siromašna kraja (kako je to nekad bilo)! Kako bilo, majka je kćer ispratila riječima: Kad more ugledala, dabogda se okamenila! Unatoč tim strašnim riječima, svadbena povorka je krenula predvođena mladoženjom i mladom na konju, i ne sluteći koju snagu ima majčina kletva. Međutim, kad je vesela družba stigla na vrh brda iznad Brela, kletva se ostvarila." Oni maštovitiji u stijenama mogu prepoznati konja s mladencima, povorku svatova koja je išla za njima, pogače i burače za vodu koje su se radile od mješina, mladenkin veo koji je u tom trenutku vjetar skinuo s njezine glave... Očito sam prespavao taj dan kad se dijelila mašta, pa nastavljam dalje preko kapelice Sv. Kaja do vidikovca na Napoleonovu cestu.

 

 

Naime, za vrijeme svoje  vladavine (1808.-1813.)  Francuzi su u vrlo kratkom roku sagradili cestu dužinom cijele Dalmacije – od Obrovca do Boke kotorske. Poznata je pod nazivom "Napoleonova cesta" ili "Francuska cesta", a građena je zahvaljujući Napoleonovom vojskovođi i vojvodi Dubrovnika Auguste  Marmontu kojeg hrvatska povijest pamti po mnogim naprednim mjerama koje je kao vojni zapovjednik Dalmacije i namjesnik Ilirskih pokrajina poduzeo u hrvatskim krajevima.  U ovom dijelu cesta je trebala, preko prijevoja Neviste i Poletnice (Brela Gornja), spojiti Makarsko primorje s francuskom cestom koja je prolazila u Zabiokovlju,   relacijom Grabovac – Zagvozd- Župa- Rašćani. U gradnji ceste bili su prisiljeni sudjelovati i naši ljudi koji su za svoj rad bili plaćeni u hrani. Na žalost, povlačenjem francuske vojske ovaj dio ceste nije završen, ali vrijedne ostatke suhozida ove ceste možemo vidjeti  pod Nevistom i pod Poletnicom.

 

 

Još nam je preostalo da se uz pogled na Brela pod nama i more koje mami na kupanje, spustimo u Kričak pa po zasluženo osvježenje u prekrasnu konobu „Ivandića dvori“. Biokovo je još jednom dokazalo zašto zasluženo nosi titulu Dalmatinska kraljica planina!

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov i Denis Vranješ