Šarena stonoga prema Viteru

07 Studeni 2013

U rano nedjeljno jutro 03.11.2013. se kao i obično okupljamo na Sukoišanskoj i onako mamurni tražimo po stanici poznata lica iz društva, ali i kao nekom automatikom pogledajemo gdje je autobus.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Uz Opću planinarsku školu, u vodstvu našeg Borisa Tolića, na izletu se pridružuju i drugi odlučniji članovi usprkos lošijoj vremenskoj prognozi, zovu kišu i jače jugo.

 

Ovog puta nam se malo i nervoza uvukla s obzirom da su čak dva namjenjena busa kasnila nekih 15-20 minuta. Nakon nekoliko telefonskih poziva pada kamen sa srca i mini bus, te veći “troosovinac” su na parkingu.

Popunjavamo oba vozila, nas 70-ak, i lakše dišemo pošto se ipak krenulo na izlet.

 

Po običaju prethodi 20 minutno stajanje u Omišu na kavu , ćakula sa dragim ljudima i hop nazad u buseve, pa put Donjih Podaca iza Makarske, Igrana i Zaostroga.

 

U Donjim Podacama se nalazimo s našim prijateljima iz HPD Biokovo, raspoređuju se vodiči na čelo, sredinu i “metlu” na kraju, pa krećemo.

 

Jugo već lampa i donosi pokoju kapljicu s tmurnog Pelješca, a mladi školarci većinom spremno s vjetrovkama na sebi gutaju prve metre asfaltiranog puta prema Gornjim Podacama.

 

Kao i na većini izleta u naše primorske planine pristupni putevi su strmiji i pojedinci znaju tu tamo zapuhano prigovoriti na tempo glavnine, što je normalno i uobičajeno na izletima , ali i simpatično kada se čuje.

 

Na pola puta do Gornjih Podaca nas hvata lagana kišica , pa se izvukla i pokoja kabanica , ali i kišobran, srećom kišica je na tom dijelu izleta brzo prošla, pa svi zadovoljno stajemo u Gornjim Podacama na kraću stanku i pokoji zalogaj okrijepe.

 

Podaca je nastala na strmim kamenim obroncima Biokova na mjestu za lakšu obranu, ali i iskorištavanje podbiokovskih pašnjaka.

Mjesto je bilo naseljeno i u mlađem kamenom dobu , te su pronađeni ostaci o boravku Ilira i rimskog carstva.

 

Na samom ulazu u mjestašce jedan od malobrojnih stanovnika pita odakle smo i gdje idemo, ne skrivajući osmijeh na licu vidjevši mnoštvo mladih odjednom kako prolaze mjestašcem na putu za Viter većinom zaboravljenim stazama.

 

Nad ulazom u mjesto dominira kružna kula, a služila je u obrani od Turaka, ali u oko upadaju i brojne iznutra urušene kamene dvokatnice , trokatnice.

Vidjeti baštinu koja propada nije lijep prizor, ali je ipak razlog više da mladi vide kako se nekad živjelo i gradilo, gdje se živilo prije svega i u kakvim uvjetima.

 

 

Iako se ovo područje spominje 1477. god. u jednom turskom dokumentu, Podaca je po prvi put spomenuta pod današnjim imenom 1571. god.

 

U blizini obrambene kule je i crkva sv. Ivana, a podigli su je plemići Kačići. Prethodna crkva sv. Stjepana iz 1492. god je srušena u 18st. i na njenom mjestu 1772. god. podignuta sadašnja crkva.

Gornja Podaca dominira područjem i pruža prekrasan pogled na poluotok Pelješac, otoke Korčulu, Hvar, dalje Brač.

 

Nakon zemljotresa 1962. god. Gornja Podaca je napuštena i izgrađeno mjesto Podaca uz more koje se do danas nastavilo razvijati.

 

Od sela ka vrhu Vitera, skoro da nema markacija osim jedne informativne putokazne table prema Viteru i Zaostrogu.

 

           

 

Kod zadnjih kuća u Gornjih Podacama izlazimo na serpentinasti kameni put koji vodi preko prijevoja dublje u zaleđe biokovskih staza i udolina kojima danas većinom tumara samo stoka.

Duga zmija planinara se migolji tim teškim kamenim putem i zadihani jedni prestižu druge, svlače se i oblače kako kome dođe.

Koliko god oko nas oblaci bili tmurni i prijetila nam kiša, jak vjetar donekle daje nadu u dan bez kiše.

 

 

Izašavši na prijevoj poviše kapelice, s likom gospe uklesane nad oblacima, tu nas jače počinje tuči vjetar, a kako čekamo da nam se najsporiji priključe pocinje i kiša, svi odreda su odjednom obučeni u raznobojne kabanice, poneki kišobran je otvoren i strpljivo čekamo Borisa , Gordana i Aleksandru da nam daju znak za pokret dalje prema Viteru.

 

Vodiči ipak mudro razmišljaju da se dio školaraca jače kondicije i bolje opremljenih planinara uputi na vrh , a ostali sa nadolazećeg raskrižja prema Lokvi.

 

Došavši na spomenuto raskrižje ipak cijela šarena stonoga kreće prema Viteru.

Zbog klizavog terena i kamenja pokrivenog klizavim lišajevima, ali i pokojeg planinara u neadekvatnoj obući odustajemo od odlaska na vrh. Ipak nitko ne želi riskirati ozlijedu, planine nas čekaju, a i izlete ponavljamo ionako.

Školarci se fotografiraju i polazimo put Lokve.

 

Sa križanja silazimo u blatnu nemarkiranu udolinu i kako se putevi križaju uslijed prolaza stoke zastajkujemo više puta dok se kolona ne zgusne.

Izašavši pred prvo Ilirsko grobište na putu za Lokvu i njen prekrasan proplanak ipak stajemo na pauzu za marendu, jer po izviđanju Gordana ispada da je preblatno za dalje.

 

Taman dok smo nešto pojeli već smo se i ohladili, pa uviđamo da je vrijeme za nastavak hoda i jednim dijelom se vraćamo istom stazom s ciljem da se popenjemo poviše jedne uzvisine i dođemo na put nad Lokvom i nastavimo dalje na stazu za Gornji Zaostrog.

 

Na samom početku uzvisine zastajemo, jer je daljnji hod ovisio o izviđanju staze. Boris nam nakon nekih 15-20min čekanja daje znak da mu se približimo kroz jako zarastao i zapušteni puteljak, koji bez markacija nikome ne daje ideju gdje vodi.

Mislim da je većina odahnula kad smo izašli iz blata i staza punih balege.

Prethodno se pokazala mudrom odluka da ne izađemo na vrh, jer se dosta nas i pokliznulo i padalo čak i na ovim manje zahtjevnijim stazicama.

 

Prošavši puteljkom nad Lokvom i ostavivsi iza sebe one mistične Ilirske gomile, ne dijeli nas još puno od stanke nad novom lokvom i vidikovcem s kojeg se pruža prekrasni pogled na kuloar prema Gornjem Zaostrogu i Zaostrogu tik uz more, lijevo na Viter sa nekad utvrđenom gradinom na Malom Viteru, desno na masiv Biokova i Rilića, a ravno na Hvar.

 

 

Napravivši pauzu samo manji broj školaraca, vjerovatno zbog umora, izlazi i na vidikovac gdje se divimo pogledu i fotografiramo za uspomenu, a Boris nam pokazuje gdje je bio utvrđeni grad Ostrog na Viteru, jedan od 4 utvrđenja i glavni grad drevne tadašnje hrvatske države Paganije (osnovali su je Neretvani) koju spominje i bizantski car Konstantin.

 

Potrošivši nekih 45 min na pauzu, donekle odmoreni i okrijepljeni krećemo dalje prema Gornjem Zaostrogu i zaobišavši južnu stranu planinskog masiva Biokovo-Rilić nakon nekih pola sata hoda dolazimo na križanje iz kojeg je moguće dalje nastaviti prema Kokorićima i Riliću ili dolje prema moru u Zaostrog.

 

 

Nedugo nakon spomenutog križanja , izlazimo na greben pored kapelice Sv. Mihovila i divimo se pogledu, a i razumljivo škljocaju fotoaparati, jer Hvar je skoro pa na dlanu cijelom svojom uzdužnicom, a niski oblaci skoro pa se dodiruju s otokom.

 

Opet stanka i meditacija, dok pred pokret Gordan uspijeva pronaći i ose u poklopcu lokota kapelice, srećom mamurne ispadaju na tlo iz skrivenog osinjaka, pa se malo i smijemo toj cijeloj spontanoj situaciji.

 

 

Niz klanac nas vodi ponovo dobro uzidani starinski kameni put i prelazimo jedan dio sipara pometenog velikim odronom stijenja.

 

 

Tu nam napokon izviruje i sunce, pa nam se sve čini lakše, a nedugo zatim nakon lijepog proplanka u borovoj šumi pogodnoj za kampiranje nailazimo i na malu farmu koza. Baš tu smo trebali skrenuti nizbrdo, ali greškom većina nastavlja ravno niz zaraslu stazu.

 

Kako se grupa već bila rastegla čak ni 4 vodiča nisu uspjela sve iskontrolirati, pa dio planinara drži stazu na jednom malom raskrižju i usmjerava kolonu do dolaska planinara sa začelja.

 

Uslijed jako zarasle staze i nijedne markacije i tu se uspijevamo mimoići sa začeljem , pa ja i Gordan ostajemo iznad Jurice, vodiča iz HPD Biokovo, te čekamo ostatak, a poslije i dozivamo malu grupicu školaraca koji predano čekaju “metlu” sa začelja i malo zbunjeno nam kasne. Uz dovikivanje i požurivanje grupice, u stilu Tarzana, svi skupa se napokon nalazimo na dnu jedne priječene strmine i pred mrak svi kompletni nastavljamo niz asfaltirani put od groblja u Gornjem Zaostrogu prema franjevačkom samostanu Sv. Marije u Zaostrogu.

 

 

Hodajući do dna ceste se divimo prekrasnom zalasku sunca zlatnih, narančastih, pa purpurnih boja koje se prelijevaju uz obrise otoka.

 

 

Došavši u Zaostrog, kako to i inače biva na izletima, dio odmah odlazi u kafić, a veći broj ipak u samostanski muzej sa velikom brojem umjetnina slikara Mladena Veže (cijena slika oko 10.000 eura po slici), jako bogatom materijalnom kulturnom baštinom i prikazom starinskih pomagala iz života ljudi u zagori i primorju prije elektrifikacije.

 

Uz zaštićenu crkvu i oltar, te kip Gospe odjevene/bojane u netipične šarene boje (jedan od razloga što samostan i crkva nisu nikad do kraja spaljeni od strane Turaka), tu je i grob fra Andrije Kačića Miočića (najznačajnije djelo “Razgovor ugodni naroda slovinskog”, 1756. god.), hrvatskog pučkog pjesnika poznatijeg u narodu pod nadimkom “Starac Milovan”.

 

Sam samostan je stariji od 5 stoljeća (1968. god. se slavilo 500 god.), a fratri pustinjaci Sv. Augustina dolaze s kipom Gospe iz Vikarije Srebrene Bosne, nakon pada pod Turke 1463. god., smještaju se u napušteni samostan 1468. god. zaslugom hrvatskih velikaša Vlatkovića-Jurjevića i do danas čuvaju predano našu kulturu, te njeguju bogatu knjižnicu s više od 30.000 djela uglavnom liturgijskih djela , ali čuvaju i 23 Inkunabule (naziv za prve tiskane knjige u Europi do 1501. god., nakon izuma Gutenbergovog tiskarskog stroja) vrijedne do milijun eura.

 

Osim vrijednih slikarskih djela Mladena Veže u blagavaonici su i vrijedne slike nepoznatih autora, te jedna od njih je i slika iz 16. st. s prikazom psa Dalmatinera, koja je ujedno i razriješila sve sumnje o autohtonoj hrvatskoj pasmini, koju su pojedini narodi htjeli svojatati za svoju.

 

Osim spomenutih slikarskih djela i skulptura Ivana Meštrovića, izloženi su i liturgijski predmeti, zlatni nakit, te narodne nošnje, a po samom odlasku smo mogli kupiti i samostanske proizvode u vidu ovogodišnjeg šampionskog ekstra djevičanskog maslinovog ulja, orahovicu, limončelo, višnjevac i dr.

U krugu samostana je i prekrasni arboretum, koji zbog mraka ne uspijevamo posjetiti.

 

Pozdravljamo se sa našim domaćinima do nekog drugog puta i odlazimo u kafić uz more gdje se po dobrom starom običaju družimo uz pokoji napitak od hmelja i prepričavamo dojmove pred sam polazak na skoro 2-satnu vožnju za Split.

 

U lokalu srećemo Vincija, Sanju, Filu i živahnu im kujicu Rinu koja svima mami osmijeh.

Kako je to bio produženi vikend oni nam kažu da su uhvatili vremena otici čak do Durmitora, pa malo slušamo njihove dojmove i sanjamo neki sličan izlet u budućnosti.

 

U Split stizemo oko 21h, svi na broju i zadovoljni, a misli već lete prema slijedećem vikendu, školarci na Malačku, a ostali planinari našeg drustva na organizirani izlet na Mosor - Jabukovac.

 

Tekst i fotografije: Pero Gabelić