Sila je s nama!

06 Studeni 2013

Premda su meteorolozi najavljivali loše vrijeme i kišu, ništa nije moglo omesti Borisovu družinu čovjekolikih hobitovaca u još jednom usponu na planinske visine.

Nakon okupljanja u 6:15, u svaki put sve zanimljiviji sat, krenuli smo polako prema istoku. Na jednoipolsatnom putu do Podaca neki su "ubili oko" (sretnici), neki čitali novine, a neki zanosno pričali o novoj nadopuni njihove planinarske opreme.

Naoružani kabanicama, šuškavcima i nepropusnim jaknama, krenuli smo usponom prema Gornjim Podacima. Šljunčani put doveo nas je do crkvice, do starih kamenih kuća (e kad bi kamen mogao pričati, pričao bi najbolje priče!), okruženima zelenom travom, stablima koji su tu od tko zna kada i sablasnom tišinom. Tu smo se zaustavili i napravili kratak odmor.

Odmah je počelo panično šuškanje kesa s hranom, nuđenje svojih delicija drugima, škljocanje aparata. Miris hrane je očito privukao jedinog radoznalog mještanina, jer se među nas nečujno uvukla jedna izrazito mazna mačka. Budući da je nas nekoliko zagrintalo, odmah na početku, kako ovoga puta s nama nema pasa, oduševljenja među većinom nije manjkalo. Gordan je ubrzo objavio nastavak uspona, pa smo krenuli starim karavanskim putem prema raskrižju pod grebenom Vitera (770 m.n.m.).

Kako smo se sve više uspinjali kamenjarom tako je pogled podno nas i ispred nas bivao sve veličanstveniji. Prisiljeni kišom koja je najednom počela padati, navukli smo šuškavce na sebe i navlake za ruksake, i ohrabreno krenuli grebenom prema vrhu Vitera. Promatrajući ljude ispred sebe, sve mi se činilo da gledam velike gusjenice različitih kričavih boja koje migolje lijevo-desno, u istoj liniji. Stijene po kojima smo s penjali u najboljim gojzericama iz ponude dućana Alpina, bile su odveć mokre i skliske, i za one najspretnije. A i vjetar, čije smo udare osjećali na trenutke, posjećao nas je da se penjemo sve više i da će biti sve teže.

Nakon kraćeg vremena naš visinski vođa Boris, zaustavio je kolonu i obavio obavijesni razgovor s Gordanom i Sandrom. Ukrštavanje triju umova donijelo je jednoglasnu odluku da se odustane od vrha jer bi moglo biti opasno, štoviše pogubno, pogotovo kad se budemo spuštali sa njega. Tu nam se pridružio I izgubljeni lovački pas, koji je odlučio s nama nastaviti put. Daljnji plan je bio vratiti se do raskrižja i ići starom seoskom stazom, jer su mnoge staze bile uništene što od stoke, što od dubokog blata. Gojzerice su prošle još jedan prljavi izazov u nizu. Prošli smo iznad Podačkog polja i napravili duži odmor kod Lokve. Tu se malo prizalogajilo, slikalo pokraj Lokve s razveseljnom družinom, neki su otišli vidjeti pogled s južne strane brda.

Tada je službeno započeo zabavni show za Adrianu i moju malenkost....Zdušno smo pratili umom i korakom visinske kolege Lea i Josipa, koji su nam prepričavali svoje pustolovine planinareći po regiji i šire. Smijale smo se do suza. Bilo je tu svega, i onih muško-ženskih priča, kulturoloških razlika među ljudima, a bome je bilo i uistinu teško koncentrirati se istovremeno na to gdje gazimo. Na putu prema gornjem ili kako neki zovu starom Zaostrogu, sljedeće zaustavljanje je bilo kod kapelice u Prosiku, kanjonu na kamenitoj visoravni. Dok joj se polako približavaš ne vidiš na prvu što te čeka, a onda se iznenada otvori prekrasan prizor s pogledom na Hvar i Pelješac. Aparati su ovdje najviše škljocali. Svi su htjeli ovjekovječiti ovaj trenutak slikom, sami ili u skupini, sjedeći na sivim stijenama prekrivenima lišajevima.

Put prema dolje, je bio u najmanju ruku kamenit,i kako je vrijeme polako odmicalo, te stijene su postajale sve veće i veće gromade. A onda, na radost sviju nas sunce nas je počastilo svojim izlaskom iz okova oblaka, makar na kratko, i polako nastavilo svoje spuštanje iza brda pred nama.

U Zaostrogu su mnogi otišli pogledati franjevački samostan svete Marije, gdje su se mogle vidjeti: narodne nošnje, misnice, tkalački alati, vrlo vrijedan nakit, knjižnica sa stotinama starih knjiga i jedan kamen star više od 5000 godina. Dan je bio zakružen druženjem uz piće u lokalnom kafiću gdje su se prepričavali doživljaji dana...

Na kraju želim reći, da se veselim daljnjem druženju sa dragim ljudima, istomišljenicima kad je o prirodi riječ, i zahvaljujem se planinarima i vodičima na odgovornosti, zbog koje se osjećamo sigurnima u njihovim rukama. Pozdrav svima i neka je Sila s vama! : )

Tekst: Branka Mužić

Fotografije: Jurica Budanko i Branka Mužić