Vukovi s Prokletija - 7. dio

17 Listopad 2012

Četvrtak je. Sutra krećemo prema Bosni, ali prije nego napustimo Crnu Goru valja se nama uspeti i na njena dva najviša vrha. Dva susjedna vrha, prokletijski Yin i Yang, Zla i Dobra Kolata. Ali ne čini samo to ovaj dan posebnim…

Rani polazak iz Grebaje i opet vožnja do Vusanja. Tu ispred nekadašnje postaje crnogorske pogranične policije već nas čeka crnogorski dio ekipe. Opet su Miro i Saljo s nama. Danas neće biti potrage za Talijanom kojeg već tjednima nema. Nestao je navodno negdje na Volušnici i od njega ni traga ni glasa. Još jedno upozorenje koliko Prokletije znaju prokletima biti.

 

 

 

Ostavljamo naša vozila i uskom cesticom, praćeni odjekom štapova i lavežom pasa, u koloni se uspinjemo prema kraju usnulog sela. Prašnjava  zemlja zamjenjuje asfalt i naši koraci nestaju u tišini. Stazom kojom vodi nekoć važan trgovački put između Gusinja i Valbone. Šuma svugdje oko nas, poneki travnati proplanak i ruševna kućica na put nas ispraćaju. Tu negdje dolje je i potok Zarunice. Nijem je, kišu žedan čeka. Istu onu koju čekaju i livade i šume oko Trojana, da plamene jezike što njima haraju što prije zgasne.  Gust se dim nadvio iznad Volušnice, preko Vezirove brade proviruje. Nadam se što skorijoj kiši. Mislim, što skorijoj po našem povratku u Vusanje.

 

 

Staza postaje stazica, dok slasne borovnice zamjenjuju trnovito grmlje. Još nekoliko koraka i stižemo poviše izvora vode, jedinog na našem putu prema prokletijskim divovima. Zalihe vode još nisam ni načeo, ali pomisao na svježu, hladnu izvorsku vodu tjera me da se spustim do nje. Strpljivo čekam, pa joj ruke razdragano pružam. Prinosim je licu, niz grlo puštam, čelo polijevam i uživam.

Josip osjeća bol u preponama nakon prekjučerašnjeg nezgodnog pokliznuća na silasku s Maja e Jezerces, pa donosi zasigurno tešku, ali razumnu odluku da odustane od daljnjeg uspona. Tu će nas sačekati, okružen borovnicama i vodom. Ostavljam mu radio-stanicu, pa nastavljamo dalje bez našeg Guglija.

 

 

Uskoro maline zamjenjuju borovnice, a Đirla poput mede čisti grmlje od njihovih crvenkastih plodova. Težak je zrak, sparan. Svakim danom od našeg dolaska na Prokletije  sve je toplije, a možda je dijelom tome uzrok i onaj veliki požar u našoj blizini. Prelazimo livadu pod Qafa Borit-om, pa uz kamenitu padinu prema Ledenoj pećini polagano kročimo. Kolona sve se više razvlači kroz ovaj stjenoviti labirint. Prelazimo iz vrtače u vrtaču, pogledom sve se češće tražimo.  I onda izlazimo na sedlo s kojeg se otvara pogled na naš cilj. Stamen, zastrašujući izazov ipak ne uspijeva osmijeh s lica skinuti. Gore ćemo i ništa me razuvjeriti ne može. Sad prvo kratak silazak do ulaza u Ledenu pećinu koja s pravom nosi to ime. Naježene dlake za Saljom u nju uđem, a hladnoća koja je i oku vidljiva za tren cijelog me obavije. Pogled praćen snopom svjetla niz prvi skok bacim, a potom za njim i kamen koji se brzo na snijegu zaustavi. Njena će mi unutrašnjost zasad nepoznanicom ostati, ali od naših domaćina saznajem da je poljska ekspedicija istraživala gotovo cijelo ljeto i nisu još došli do dna. Obećavajuće s obzirom da se nalazimo nekih 2000 m iznad mora. Sljedećeg puta posjet Prokletijama mora dobiti i speleološki karakter. Definitivno!

 

 

Rashlađeni i odmoreni nastavljamo put prema sedlu između Kolata. Prije toga Mare u špilji ostavlja bocu vode da je hladna dočeka na silasku s vrha. Prelazimo vodoravno položene kamene police, pažljivo prateći stazu. Ovu Kolatu kao da su Egipćani gradili. Neće nam biti lako na silasku, morat ćemo dodatno pripaziti na ovim visokim skalama. Prošli i ovu prepreku, pa preko trave na sedlo stižemo. Lijevo od nas se uzdiže 6 metara niža Dobra Kolata (alb. Kolata e Mir), a desno 2534 m visoka Zla Kolata (alb. Kolata e Keq). Pred nama je i Ravna Kolata (alb. Maja Kolates). Ona je u Albaniji, pa je ovog puta preskačemo i nastavljamo odmah dalje s usponom na Zlu Kolatu. Još desetak minuta do gore. Sad više i ne tražimo markacije, idemo direktno prema vrhu. Stižemo, sretni, presretni. Rukovanja, čestitke, pa zasluženi odmor uz pogled koji oduzima dah. Prokletije se više ne doimlju nepreglednima. Vrhove brzo prepoznajemo, dok nas Maja e Jezerces, vladar ovog planinskog kraljevstva, pozdravlja. Ispružim se po travi, zrake sunca po obrazima me ljube i medene usne drage moje. Ovo je poseban dan.  Na najvišem sam vrhu Crne Gore, a sa mnom je i Ona kojoj usto danas i rođendan je. Preplavljen sam srećom većom i od planine na kojoj se nalazimo.

 

 

Nakon nezaobilaznog uzimanja traga o posjetu vrhu u vidu zajedničke fotografije, oprezno se spuštamo na ono sedlo koje naš vrh dijeli od njegovog nešto nižeg dvojnika.  Malo nizbrdo, pa opet uzbrdo. Na Dobroj Kolati nema dužeg zadržavanja.

 

  

Fotografiranje, pa Saljinom kraticom strmo nizbrdo prema Ledenoj pećini. Putem se tek nakratko zadržavamo pored još jedne špilje, ali vremena za intenzivnije istraživanje nema. Josip na nas čeka. Brzo gubimo na visini i naizgled za tili čas izlazimo na stazom kojom smo se nekoliko sati ranije penjali prema vrhu. Ovce su sad zauzele ove padine. Veselo bleje, skakuću uokolo, neke sasvim obične, neke s neošišanim lavovskim grivama, a druge ukrašene raznobojnim vjenčićima. Tu su u blizini i njihovi pastiri koji su ih doveli iz Albanije na ispašu. Ne znam jesu li Mari zahvalili na vodi, ali popili su pola njene boce iz Ledene pećine do našeg dolaska.

 

 

Kratak odmor, pa nastavljamo sa silaskom. Po dobrom starom običaju, silazak se čini bar duplo dužim od uspona. I kad pomisliš da ovome nema kraja, napokon ugledasmo Josipa u šumarku poviše puta. Dan je proveo družeći se s pastirima i skupljajući borovnice u iščekivanju našeg povratka. Čak je od jednog i cigarete od domaćeg duhana dobio. Ipak, žao mi je što nije mogao s nama na vrh, ali me tješi to što sam čvrsto odlučio da ćemo se Prokletijama iznova vraćati u nadolazećim godinama.

 

 

Silazimo u Vusanje, pa jurnjava prema Gusinju. Crijeva krule, za hranom vape. Pizza nije baš tradicionalna gusinjska delicija, ali s obzirom na činjenicu da pet puta više Gusinjana živi u New Yorku, nego u Gusinju, morali smo iskušati kakve su to pizze naši domaćini naučili peći s druge strane bare. I bila je vrlo dobra. Doduše, možda sud i nije vjerodostojan kad se donosi u tako gladnom stanju u kakvom sam bio te večeri, ali to sad više nije ni bitno. Gusinjska pizza i hladno pivo umiriše želudac, pa opet s pjesmom na usnama produžismo u Grebaju.

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov i Tea Radić