Po Durmitoru - 4. dio

PDFIspis

Durmitor04malaSvanuo je i taj dan. Dan našeg povratka u Split, ali i dan uspona na najviši vrh ovog veličanstvenog masiva – Bobotov kuk (2523 m). Napokon i jedan sunčan dan! Iako smo u škripcu s vremenom, jer nas još čeka i duga vožnja doma, odlučujem se za uspon sa Sedla, otkud prema vrhu vodi ljepša, ali i nešto duža staza od one s Dobrog dola.

 

 

Ali prije polaska sređivanje računa s našim domaćinom. Noćenje nas došlo jeftinije od prvotne kalkulacije, pa ćemo višak potrošiti na ručak u Trsi, po silasku s Bobotovog kuka. Sad hitamo susresti se s ostalima na kavici u Žabljaku, gdje nam se pridružuju i Prizmići, pa svi zajedno automobilima krećemo prema Sedlu. Putem uživamo u pogledima na Savin kuk, na Pošćensko i Valovito jezero, na Zupce i Sedlenu gredu, a posebno na markantnu Stožinu (1905 m), koja svojim rogom plijeni pozornost svakog putnika kroz ovaj dio Durmitora. Brzo stižemo na Sedlo koje je dva metra više od Stožine.

 

Durmitor0401

 

Sad nam predstoji savladati naizgled beznačajnih 616 metara visinske razlike, ali prosječna 3 sata uspona sugeriraju da je u pitanju ipak nešto ozbiljnije. Prvo jedna zajednička fotografija svih sudionika uspona, pa kolona od 20 planinara praćena Lunom, Mazom i Rinom kreće prema prijevoju između Uvite grde (2199 m) i Vjetrenih brda (2231 m). Travnata staza uskoro prelazi u sipar, pa zatim stižemo i na prvo mjesto gdje se treba potpomoći i rukama za uspon. Staza je ovdje strmo odsječena, pa je nužan dodatan oprez pri savlađivanju ove dionice.

 

Durmitor0402

 

Ipak svi bez problema prolaze ove prve zapreke i izlaze na prijevoj s kojeg se pruža fascinantan pogled na Šljeme (2455 m), Milošev tok (2426 m) i Bandijernu (2409 m), neke od najviših durmitorskih vrhova. Naravno da smo na tom mjestu napravili i prvu stanku. Snijega gotovo da i nema. Krajnje neobično za ovo doba godine! Tek se ponešto u vrtačama uspjelo skriti od sunca.  Nastavljamo dalje. Staza nas vodi prema Surutki, a sad se pogled otvara i na čudesan „češalj“ Zubaca (2309 m) i na dominantnu piramidu Bobotovog kuka  iznad njih.

 

Durmitor0403

 

Silazimo na Surutku (2028 m), a naši četveronožni ljubimci to koriste da osvježenje potraže u obližnjoj povećoj lokvi, preostaloj nakon otapanja snijega. Put nas nakon toga opet vodi uzbrdo. Zaobilazimo Zupce sa zapada i izlazimo na mjesto s kojeg se pruža vidik koji oduzima dah. Pred nama su Šareni pasovi, a pored njih prijevoj Samar koji nas odvaja od Škrke. Samo je priroda u stanju stvoriti ovakvu čudesnu ljepotu.

 

Durmitor0405

 

Gore, iznad nas su Bobotov kuk i Đevojka (2440 m), a u njihovom podnožju jezero Zeleni vir. Promatraču se doista nije lako odlučiti u što se prvo zagledati, čemu se prvo diviti. Zaboli glava i od ljepote prizora i od vrtnje glavom gore-dolje, lijevo-desno.

Spuštamo se do Zelenog vira. Imamo sreće, jezero je puno vode. Osim žaba na primjećujemo druga živa bića u jezeru. Bar ne do dolaska Lune i Rine, koje se već duže vrijeme najučinkovitije bore s vrućinom. Nova duža stanka. Većina je koristi da nešto prezalogaji, a neki i noge hlade u jezeru.

 

Durmitor0404

 

Nastavak puta nas vodi do mjesta gdje se spaja staza koja prema vrhu vodi s Dobrog dola. Opet se potpomažemo rukama, pa uspješno savladavamo nove prepreke koje su nam se ispriječile na putu. Prolazimo Danilovu ploču i direktno uz travnatu padinu izlazimo na sedlo na kojem se naša staza prema Bobotovom kuku spaja s onom koja na vrh Durmitora vodi iz pravca Crnog jezera, preko Lokvica i Valovitog dola. S tog se mjesta pruža pogled na Oblu glavu u čijem je podnožju Ledena pećina, na Čvorov bogaz, Međeda, Savin kuk, Crno jezero i Žabljak.  Sve su to ciljevi koje smo obilazili za prijašnjih posjeta Durmitoru. Gotovo nikome nije do odmora nadomak cilja, pa svi nastavljaju put prema vrhu. Zaobilazimo s lijeva stijenu Bobotovog kuka i izlazimo na prijevoj s kojeg se otvara pogled na Škrku i njena dva jezera, gorska oka, u podnožju.

 

Durmitor0406

 

Dalje je staza nešto zahtjevnija, pa se ostatak uspona do vrha potpomažemo i rukama. Čujem iznenada iznad sebe : "Jel to Vinci?“. Traži i Prekobrojnu, ali ona ovog puta nažalost nije s nama. Jedna gospođa iz Sarajeva, Fekina prijateljica, je čula da sam vodič ove grupe, pa se upoznasmo i pozdravismo zaželjevši jedni drugima puno sreće.  I onda nakon još samo par koraka, napokon na vrhu! Zadovoljstvu nema kraja!

 

Durmitor0407

 

Vremenska prognoza nije obećavala lijepo vrijeme ovog vikenda. Dapače, čak su najavljivali grmljavinsko nevrijeme, ali smo se ipak odvažno uputili prema Žabljaku, pa makar bili primorani cijeli vikend provesti u podnožju Durmitora. Kad si s dobrom ekipom, uvijek i svugdje je lijepo. Škljocaju foto-aparati na vrhu!

Svatko se fotografira sa svakim. Sve moguće kombinacije su na djelu. S hrvatskim barjakom, Mosorovim majicama, mrkvicama u ustima zbog Aničine karikature zeke u upisnoj teci….Većini je to čak i visinski rekord. Sreća se lako ocrtava na licima svih na vrhu Durmitora.

Namjeravao sam nakon odmora i na Bezimeni vrh, ali me tmurni oblaci sa zapada razuvjeravaju od nauma, pa svi zajedno hitamo u podnožje.

 

Durmitor0408

 

Pred nama je još i dalek put do Splita. Ali prije toga se valja i okrijepiti crnogorskim delicijama. Stoga se na silasku prema Pivi zaustavljamo u Trsi i punimo želudce najfinijim zalogajima janjetine, kačamaka, domaćeg pršuta sira i kajmaka… Uh, sve bih dao da sam u tim trenucima mogao popiti i Nikšićko, ali vožnja me čeka. Sve u svemu, izlet za pamćenje i ponavljanje! Durmitor nikoga nije ostavio ravnodušnim. I ovog je puta ispunio i više od naših očekivanja.

 

Tekst i fotografije: Denis Vranješ