Iz dnevnika jednog vjetropira

PDFIspis

DurmitormalaKako zbog nepovoljne vremenske prognoze moramo odustati od nauma da sljedeći vikend posjetimo Triglav, iznenada se rodi plan da "nekako" iskoristimo ovaj produženi vikend, pa umjesto prema sjeveru, krećemo na jug - prema Durmitoru. A kako nam je na Durmitoru bilo prošlog puta, u studenom 2010. možete pročitati iz sljedeće reportaže.

 

 

Početkom je mjeseca studenog grupa od 19 Mosoraša posjetila bez sumnje najljepšu i najzanimljiviju planinu susjedne nam Crne Gore, Durmitor. Planina je to sa čak 48 vrhova iznad 2000 m, 18 ledenjačkih jezera i nevjerojatnih 2000 km uređenih staza. Dragulj crnogorske krune!
Iako sam po prvotnom planu zbog doba godine namjeravao samo s Ksenijom obići što više durmitorskih jezera, odnosno "gorskih očiju", informacija o našem odlasku na Durmitor se širila brzinom svjetla, pa nas se za tren našlo gotovo 20 zainteresiranih za ovaj izlet. Na kraju, čak 19 nas se uputilo na 400 km dug put do krajnjeg sjeverozapadnog dijela Crne Gore. Na put pun iščekivanja i nade. Većini će to biti tek prvi susret s Durmitorom, ali sam duboko uvjeren ne i posljednji. Jer se ljepote ove veličanstvene planine duboko urežu u pamćenje svakog njegovog posjetitelja,duboko poput kanjona koji su se usjekli u prostrane visoravni koje okružuju Durmitor.

 

Durmitor01 

 

Datum posjeta je već odavno zaokružen na kalendaru. Produženi vikend zbog blagdana Svih svetih idealan je za odlazak na nešto udaljenije planine, tako da je tu pruženu priliku vrijedilo objeručke prihvatiti. Na put krećemo već u petak poslije posla, jer nam je trebalo što više vremena za posjetiti sve planirano na Durmitoru i u njegovoj blizini, tako da u Žabljak stižemo u 01:30h po noći. Cesta od Nikšića do Žabljaka, posebice ona dionica od Šavnika do Žabljaka, opet se pokazala najzahtjevnijom. Brojne rupe na cesti i asfalt često prekriven pijeskom dočarali su nam čari vožnje Camel Trophya. Ali ni to nije moglo umanjiti moje oduševljenje povratkom na Durmitor. Obećao sam si prošlog proljeća da ću opet doći, a obećanja se ne smiju kršiti. Tad nas je bilo 8, a sad nas je i dvaput više. Vrijeme nam tada i nije bilo osobito naklonjeno, ali nadam se da će nas sad nagraditi i za prošli put. Nadam se također i da će nas dogodine biti još dvaput više od ove godine, jer ljepote Durmitora svaki planinar mora doživjeti. A kad ih jednom doživi, teško će se od njih odviknuti.
Usprkos već kasnom satu, dočekuje nas naš domaćin gdin. Mišo, te se užurbano raspršimo po našim sobama i naš dom u sljedeća tri dana brzo tone u san.

 
Jutro brzo kuca na prozore, dok se zrake sunca probijaju do naših postelja. Nema vremena za gubljenje, planina čeka! A pred kućom se otvara pogled koji bi "omađijao" i onoga tko nas planinare doživljava zgubidanima i vjetropirima. Savršen kontrast sjeverne stijene Savinog kuka u snijegu i guste crnogorične šume iznad koje se uzdiže. Nema umješnijeg slikara od prirode.
Snijeg koji je pao u noći sa četvrtak na petak onemogućava prijevoz automobilima u Dobri do, do mjesta najkraćeg i jedinog razumnog uspona za ovako veliku grupu na Bobotov kuk u ovo doba godine. S obala Crnog jezera do vrha i u ljetnim uvjetima treba 5h hoda, tako da uspon na Bobotov kuk ostavljamo za neki od sljedećih posjeta Durmitoru, a upućujemo se na naš alternativni cilj. Doručak, kavica, pa kratka vožnja do skijališta Savin kuk, koje nosi ime vrha poviše njega i našeg novog cilja prvog dana boravka na Durmitoru. U pitanju je vrh kojim započinje "luk" glavnog grebena Durmitora i predstavlja fantastičan vidikovac na gotovo cijeli masiv, a sa sjevernom stijenom Šljemena čini vapnenački zid prosječne visine oko 300 m i time neodoljiv alpinistički mamac. Nama je dovoljan razlog za osmijeh i sami pogled na taj veličanstveni zid.

 

Durmitor02 

 

Staza je lijepo usječena u južne padine Savinog kuka i prvim dijelom vodi preko skijališta koje tek iščekuje nove skijaše na svojim stazama. Dotad će se morat zadovoljit i tragovima naših gojzerica u snijegu na putu prema vrhu. Za razliku od sjeverne stjenovite strane, ova južna je znatno položenija i zahvaljujući stazi koju je dao urediti crnogorski kralj Nikola još tamo prije početka prvog svjetskog rata, kako bi na konju izašao do Savine vode pod samim vrhom. To je jedan od rijetkih izvora u koje se možete pouzdati na Durmitoru, a legenda kaže da je sv. Sava došavši tu i prekriživši ruke učinio da iz stijene poteče voda, koja eto još i dan danas teče, bilo ljeto ili zima. Usprkos jučerašnjem dugom i napornom putu umora nema, a nisam ni žedan. Znam da je vrh tu odmah poviše, pa mu brzo hitam ususret. Njemu i prijateljima iz Sarajeva koji su nešto ranije stigli gore. Zagrljaji, pozdravi, pa uživanje u savršenom pogledu kojim nas je Durmitor nagradio za sav trud i prevaljeni put. Prošlog se puta samo našalio s nama. Iskušavao nas je. Našu snagu volje i ljubavi prema planini.
Prizor je to pred kojim se čovjek osjeća tako daleko od svih briga. Eno gorostasni Bobotov kuk pred nama, prijeteći Zupci, krov Šljemena, greben Međeda, slikovito Crno jezero uramljeno gustim zelenilom i čarobna Velika Kalica duboko pod nama. Pogled leti po cijelom masivu i spušta se na svaki vrh, na svaki prijevoj i u svaki zasniježeni kuloar. A eno i Čvorovog bogaza i Oble glave. Tamo ćemo sutra. Do jednog od najmagičnijih kutaka Durmitora skrivenog baš u njenim njedrima. Do Ledene pećine. Nepristojno upirem prstom u njenom smjeru. Pokazujem svima gdje se skriva. Prošlog nam je puta pod debelim nanosima snijega od pogleda sklonila svoje ledom isklesane stalaktite i stalagmite, ali sad nema toliko snijega da bi nas još jednom odbila da joj zavirimo u njedra.

 

Durmitor03 

 

Silazimo u sumrak do skijališta. Povratak u naš stožer, pa večera u gradu. U gradu s najvišom nadmorskom visinom na Balkanskom poluotoku. Nakon duše, i tijelo je stiglo na red za punjenje. Na 1456 m i ovčji sir i kačamak imaju poseban okus. A meso je vjerojatno podjednako bezukusno kao i na nuli. Napuštamo "Lunu" i otiskujemo se u prohladnu poddurmitorsku noć obasjani zvijezdama i pjesme žedni. Brz povratak u stožer i pjesma iz grla poteče. Brza poput Pive, živa poput Tare. Pjesma od koje oči zasjaje kad se zvuci iz žica gitare razmile u tmini.
Noć je bila dovoljno duga da razgali naša srca, a ipak dovoljno kratka da što prije iznova navučemo naše čizme skitaljke na noge i pohitamo natrag u visine. Brza kavica, doručak, provjera opreme, pa pravac Žabljak. Neka 2 km iza njega se nalazi ulaz u Nacionalni park. Tu ostavljamo naše automobile, plaćamo ulaznice i nastavljamo pješice po asfaltnoj cesti do istočnih obala Crnog jezera. Izlaz iz šume donosi nam još jedan od nezaboravnih durmitorskih prizora. Stijena Savinog kuka se zrcali na površini jezera, zdepasti se Međed kupa u njegovoj dubini, a Crvena je greda obasjana prvim jutarnjim suncem. Modro jezero, bjeličasta maglica nad njim, zelenilo smreka uokolo jezera, stijene prošarane snijegom i klekovinom i sve pod krovom savršeno čistog neba. Tek tamo u daljini, negdje iznad Čvorovog bogaza, gust oblak pokušava nas zastrašiti. Čarolija boja i doživljaja!

 

Durmitor04 

 

Nastavljamo dalje naš put prema Ledenoj pećini. Raskvašen snijeg prekrio je stazu do mosta na Mlinskom potoku. To je jedina stalna pritoka Crnog jezera, jezera koje je u doista posebno. Naime, pripada i slivu rijeke Tare i Pive. Za visokog vodostaja voda iz Velikog jezera otječe Žabljačkom rijekom do grada, gdje nestaje u ponoru, da bi opet izbila u rijeku Taru. Kad je pak nizak vodostaj, voda se zbog višeg položaja iz Velikog jezera preljeva u Malo, gdje i ponire. Tim čudesnim durmitorskim podzemnim kanalima izbija u rijeku Pivu. Na neko ostavljamo Crno jezero da počine u miru stoljetnih smreka, a mi se uspinjemo sve više prema Lokvicama. Prema jednoj od najljepših durmitorskih dolina. Poput većine ostalih, i nju je izdubio ledenjak što se niz Minin bogaz i Bobotov kuk spuštao prema Crnom jezeru, noseći za sobom debele morenske naslage. Staza prekrivena otpalim lišćem vijuga kroz šumu, da bi se zatim uspinjala i spuštala iz uvale u uvalu, dok nam poglede privlače stijene Međeda s lijeve i Čvorovog bogaza s naše desne strane. Tmuran oblak se preljeva preko Minina bogaza, ali ni kao snijeg pod našim nogama, ni nada da ćemo se ipak popeti do Ledene pećine i na Čvorov bogaz ne kopni.

 

Durmitor05 

 

Stižemo pred katune. Tu mještani iz poddurmitorskih sela izvode svoja brojna stada ovaca na ispašu tijekom ljetnih mjeseci. Sad ih povremeno ispunjavaju tek povremeni putnici namjernici, planinari u stankama uspona ili na noćenju pred nastavak puta za Bobotov kuk i Bezimeni vrh. Mi zastajemo tek da predahnemo i malo se okrijepimo u jednom od katuna koji je preuređen u planinarsko sklonište. Vremena i nema previše na raspolaganju, pa hitro vraćamo ruksake na leđa i nastavljamo s usponom. Staza nas sad vodi strmim kamenitim padinama poviše Zelene lokve, jednog od brojnih durmitorskih jezera i jezerca. Iznad nje se uzdižu vertikale Terzinog bogaza, a malo više lijevo je Velika Previja, prijevoj koji povezuje Terzin bogaz i Veliki Međed, ali i Lokvice s Velikom Kalicom. Mi izbijamo na Biljegov dol, na raskrižje markiranih putova. Pravo staza nastavlja prema kralju durmitorskih visina, a mi skrećemo desno travnatim padinama Čvorovog bogaza. Sad smo već nadomak Ledene pećine. Obla glava proviruje iz oblaka, nebo se ukazuje i nadu nam raspiruje da će nas pogled s vrha ispuniti ushitom. I onda napokon stižemo pred grotlo špilje. Za silazak u njene dubine je potreban dodatan oprez, jer je zaleđena i zemlja koja vodi do ledenih ukrasa u njenoj hladnoj unutrašnjosti. Divimo se čudu prirode, ali hladnoća ne dopušta dužu stanku.

 

Durmitor06

 

Dalje smjer kretanja sami određujemo, jer je staza negdje duboko ispod visoke klekovine koja nam se ispriječila na putu do Čvorovog bogaza. Probijamo se kroz te prepreke, zahvalni što je prohladno, pa smo u jaknama. Ljeti bi zasigurno melem za ogrebotine tražili u osvježavajućim vodama Crnog jezera. Vjetar rastjeruje oblake s vrha, a s njima i naše zebnje. Uskoro se pogled pruža i na Međede i na Terzin bogaz i na Crvenu gredu i na Crno jezero sa Žabljakom i Durmitorskom visoravni pod nama. Još nas jednom planina dariva za trud i volju. Opet me prožima taj osjećaj sigurnosti. Sigurnosti od briga i nervoze. Kućice su tek sitne točkice u daljini, sitne poput svih problema koje smo ostavili za sobom na ovom putu pročišćenja.
Tako ojačani počinjemo sa silaskom prema Crnom jezeru, na čije obale stižemo sa zadnjim trenucima dana. Prvo pod tuš, pa na večeru. Još sam za uspona razmišljao s čim ću zadovoljiti svoja nepca. Mirisi prirode otvaraju apetit. Što god da izaberem iz jelovnika, neću pogriješiti. I izabrao sam!

 

Durmitor07 

 

Zadnji je dan boravka u Crnoj Gori. Naša mala karavana kreće prema Đurđevića Tari. Tu se između stijena kanjona Tare stisnuo 154m dug i 135 m visok most. Spomenici govore o njegovoj burnoj prošlosti. Još je bio beba kad je srušen u vihoru II. svjetskog rata, pa je nanovo sagrađen odmah po njegovu završetku. Divimo se vitkoj Tari koja je u ovdje pronašla svoj put do ušća u Šćepan polju, gdje združena s vodom Pive tvori rijeku Drinu. Visoke litice se nadvijaju nad tankom plavom linijom rijeke, dok se zeleno, žuto i crveno igraju u krošnjama pored vode. Prizor koji se duboko reže u pamćenje svakog posjetitelja. Duboko poput kanjona, snažno poput brzaca njene vode. Spustili smo se potom i do njenih obala, rukama promrsili joj kose i kapi njene vode licu prinijeli.

 

Durmitor08 

 

Još jučer smo bili na jednom od najviših planinskih masiva Balkanskog poluotoka, a danas smo u najdubljem kanjonu Europe. Koje kontraste pruža ovaj prekrasan kutak svijeta! Pjesnike nadahnjuje, planinare nagrađuje. I mi se bogatiji vraćamo svojim domovima. Puni impresija i doživljaja, puni života!

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Toni Đogaš