Triglavski dnevnik - 6. dio

PDFIspis

Triglavski_Dnevnik_mala06Nakon uspješnog uspona na krov Slovenije, John i Davor su započeli sa silaskom prema Bohinjskom jezeru i to najljepšom od svih triglavskih dolina, dolinom Triglavskih jezera...

 

 

Oooo, da. Buđenje. Jedno od mučnijih, barem za mene. Budim se oko 6, Davor još spava i nemam ga niti srca buditi, niti nekog razloga za to. Neka spava, ja ću se strpiti. No, malo po malo, postaje meni sve teže čekati. Vrtim se i ne da mi vrag mira. Konačno, valjda malo iza 7:30, probudi se i on. Vidi me da ne spavam, i pita kad sam se probudio. A ja njemu kao nešto ljutito:

  • Lijeni Dalmoš se probudio u 6 ujutro, a ti još spavaš, sramoto!
  • U 6?! I već sat i pol tu ležiš i ništa ne radiš? ;-)))
E, kvragu, njegov bod. Na ovo mu nisam imao što odgovoriti. ;-)))
Pomalo ustajemo, doručkujemo i krećemo. Put je lagan, uglavnom nizbrdo, što bi nam i trebao biti ostatak horoskopa za ovu našu avanturu. Najsurovije dijelove smo ostavili za leđima, i po planu bismo trebali uploviti u pitomije vode. Laganim travnatim kamenjarom (jo kontradikcije, ali to je trava iz koje strši kamenje, fakat tako izgleda teren) se uglavnom spuštamo prema Koči pri Triglavskih jezerih. Redamo jezero za jezerom, sva su lijepa, škljocamo fotoaparatom i baš smo bezbrižni.

Triglavski_Dnevnik_20
Još ne znamo točno gdje ćemo, više je tih putova kojima se može doći do Bohinjskog jezera. A s koje god strane da dođemo, ono je cca 3 km dugo, može ga se propješačiti s kraja na kraj bez puno muke. I preplivati, rekli bi neki. Putem smo opet imali jedan zgodan susret. Neki Slovenci, opet muž i žena (valjda, ne bi se štel mešati) :-) Vidio sam neku čudnu oveću gromadu i poslao Davora gore na poziranje. Uto su taman njih dvoje naletjeli, pozdravljaju i pitaju treba li nas slikati gore zajedno? Može, zašto ne… A, hvala…

Triglavski_Dnevnik_21

  • - "Nego, vi ste Hrvati, odakle ste? Ti si nekud iz Dalmacije, čini mi se?"
  • - "Je, ja sam iz Splita, a on iz Zagreba, kako znate?"
  • - "Čujem po govoru, imam ja tamo prijatelje…Aaaa, ti si baš Hrvat, je li?"
  • - "Hmmmm, ovaj… jesam? A zašto?"
  • - "Pa, tako, pitam, imaš sličnu frizuru kao Stipe Mesić! :-)))"

Još mi nije jasno što je Davora održalo na kamenoj gromadi nakon ove provale! Stari me je baš zgodno uhvatio “u đir” i skroz mu dobro ide! Još je komentirao moje pokušaje uspona na tu kamenčinu, niti to nije prošlo neopaženo. No, nisam ja toliko smotan, eto mene gore učas, samo kad sam prišao s druge strane. Slikaju nas, odlože aparat i nastave svojim putem. Što nas briga, fino smo se nasmijali, slikali se… Što više da tražim od njih da nam naprave? Hvala na dobrom raspoloženju, dragi kolege! Nastavljamo dalje…

Triglavski_Dnevnik_22
Na Domu samo doručkujemo, promijenimo zalihe vode, ulijemo svježu. Idemo dalje. Krajolik je sve ljepši i pitomiji, zeleniji. Moj žužumberski prijatelj sve više cvate, prepoznao je ono nešto što je cijelo vrijeme čučalo u njemu i sad se otrglo s lanca! Jest da se on više nego odlično snalazi na kamenjaru (hvalio sam ga putem, nisam li), ali ipak je ovo njegov teren. Neprestano ponavlja kako su TO Alpe kakve on voli, a vidi tamo šumu, a pogledaj kako to miriše, a vidi ovo…. a škljoc, a blic… Što da pričam, dovoljno ga je samo gledati kako uživa, već je i to dovoljno zadovoljstvo, i bez učinka samih Alpi na moje raspoloženje. ;-) A baš gušta, prase jedno! Nastavljamo dalje, i dalje…

Triglavski_Dnevnik_23
Krajolik je sve pitomiji i pitomiji. Koliko god nas je do nekidan fascinirala okrutnost kamenih oblika, toliko ovaj pitom kraj budi neke čudne emocije u čovjeku, u nama sve kuha i svemu tome se ne stignemo načuditi u brzini našeg hoda. To jednostavnonije dovoljno sporo, svako malo zastajemo baciti oko i nagledati se nečega… I nikad nam dosta. Ni ne osjećamo put, blejimo oko sebe i uživamo. Za ne vjerovati koliko se krajolik promijenio u samo nekoliko sati hoda, već je sve pitomije, zelenije, šumovito, rascvjetano, travnato, mirisno… Naravno, u daljini se i dalje vide oštri kameni vrhunci, i prema sjeveru i prema jugu, ima Alpa još oko nas koliko nam drago. Ali mi smo u nekom idiličnom krajoliku. Poželio bi čovjek ovdje kupiti kućicu i ljubičastu kravu, i tu proživjeti starost. ;-) Ovo izgleda kao reklama za Milku – genijalno! U takvom razmišljanju dolazimo do Dednog Polja. Ajme meni majko moja, što je tek to lijepo… E, TO je Milka, tako sam ja to zamišljao. Ne mogu se načuditi skladu infrastrukture (ako se par drvenih kolibica tako može nazvati) i prirode, kombinaciji boja i mirisa, osjećaja u meni, konflikta između želje da ostanem ovdje i divim se, ili da požurim dalje, i još tjedan dana godišnjeg (kojeg nemam) potrošim po ovim dolinama… Ne bi mi bilo puno, vjerujte mi… Divio sam se, (već sam pričao) surovosti onog dijela Alpa kojeg smo napustili; puno sam puta prošao kroz Makarsku i vidio Biokovo i odozdo i odozgo, i takvim ljepotama se nikad ne mogu dovoljno načuditi. Surovo, veliko, snažno, monumentalno, to me uvijek fasciniralo. Ali ovakav kraj, to sasvim drugačije djeluje na mene, teško je na bilo koji način usporediti ta dva osjećaja. Previše su različiti, i previše su intenzivni. Samo, onaj prvi luči adrenalin, a ovaj drugi apaurin! :) Jedno mi draže od drugoga, što da vam kažem… Prepuštamo se osjećajima, klapamo cijelo vrijeme ugodnom stazicom i divimo se, ne gledamo puno gdje hodamo, nego gdje prolazimo…

Triglavski_Dnevnik_25
Dođosmo, kako rekoh, do Dednog Polja. Tu smo sjeli ručati, u društvu gomile (ludih?) krava oko sebe. Izgledaju sasvim normalno, ali se malčice čudno ponašaju. Navikao sam svašta vidjeti, ali da krava na kravu skače, e, to nisam. A možda se ja ne razumijem u krave, seljak koji tu živi (kojeg smo sutradan sreli) uopće nije bio začuđen time, njemu je to sasvim jasno. Normalno, spremne su za parenje, a on to obavlja umjetnom oplodnjom. Tako one to rade u to doba godine. A, dooobro, valjda on zna bolje. Nakon ručka krećemo dalje, nemamo još puno hoda do slijedećeg Doma, Koča na planini pri jezeru. Fin dom, sa jezerom odmah ispod i par kuća okolo, čak neki seljaci tu žive. Jednog od njih stanem pozdraviti, pilio je neka drva ispred kuće.

  • - "Dobar dan, kako ide posao?"
  • - "Ide, ide, fino, a kako vama?"
  • - "Odlično, planinarimo ovuda tjedan dana i divimo se svim ovim ljepotama, tu je stvarno prekrasno, divota jedna. Nego, recite mi smijemo li se mi okupati u ovom jezeru?"
  • - "Ooo, pa ja vam to ne mogu reći. Žao mi je."
  • - "Zašto? U čemu je problem?"
  • - "Ja vam to ne smijem odgovoriti."
  • - "Ok, pokušajmo ovako. Ima li neki konkretan razlog zašto ne bih smio ući u jezero, nekakva opasnost, pijavice, živo blato, neko iznenađenje, opasnost?"
  • - "Neee, što se toga tiče, nema problema. Pa ljudi se tu kupaju."
  • - "Ok, ima li onda neki moralno-pravni razlog zašto ne bih smio ući u jezero?"
  • - "Paaa, ovo je Narodni park, znate, ja vam ne smijem reći da se tu možete kupati, razumijete li me? Mislim, ljudi se kupaju, ali ja vam ne smijem to tako reći."
  • - "Ok, hvala! Sve mi je jasno, onda zaboravite da smo išta razgovarali, i nemojte reći da sam se kupao. Puno hvala!"

Čiča je stvarno bio simpatičan. Cijelo vrijeme mu se brk smiješi, sve je njemu jasno. Silan je. Ljubazno se naklonim, i požurim nizbrdo za Davorom koji je već na obali jezera. Priznajem da nije toliko primamljivo, zemljano dno, slatka voda… Navikao sam ja na neke drugačije standarde, ali razmažen i finćukast nikako nisam. Lijen – to možda. Davor već gaca po plićaku zavrnutih nogavica, a ja se mislim što ću. Rado bih se okupao, ali nekako… ne da mi se. Da mi se kupati, ali ne da mi se dvaput presvlačiti, sušiti, otvarati ruksak, napraviti sav taj nered oko sebe (koji je neizbježan kod svakog otvaranja ruksaka)… Dosta dugo sam se mislio, i – uletio u jezero, konačno!

 

Triglavski_Dnevnik_24

 

Ugodno hladno, meni ne smetaju baš previše takve temperature, ali nije baš pogodno za neko brčkanje i dugotrajno namakanje. Osvježavajuće, u svakom slučaju. Prija mi. Osjećam malu grižnju savjesti, ali očito me to ne koči previše. ;-)) Izlazim i presvlačim se, ne pitajte kako sam se osušio ručnikom veličine malo obimnijeg rupca, ili restoranske salvete, bolje rečeno. Rekao sam vam da nisam finćukast. Prijeti kiša već ozbiljno. Dosta dugo nam je visila za vratom, ali ova prijetnja je već konkretna. I, bome, evo nje! Jedva se uspijem obući i potrpati u ruksak, i trk prema Domu. Već polako počinjemo misliti gdje bismo mogli spavati; sjedimo u Domu i tu nam se nekako ne ostaje. Divljakiranje nas goni van, a kiša nam savjetuje spavanje u Domu. Stat će ona, bez brige. I stala je, vrlo brzo. Izišli smo vani, prošetali do obližnje lovačke kuće, obišli je… Nije ona streha na verandi neupotrebljiva, ali idemo mi ipak malo naprijed, prema slijedećem Domu, tko zna što ćemo još naći. A do Doma se uvijek možemo dovući, već su to lijepe ceste i putevi, nije tu problem hodati sa bivak – vrećom na glavi. Tako smo i napravili… Ovo je gotovo cesta, ali nije baš provozna običnim autom, pogotovo na nekim detaljima. Idemo nizbrdo pomalo tražeći zgodan zaklon, ako naleti nešto prije Doma – obavezno iskoristimo. Ako ne, opet dobro. Počinje ozbiljnija kiša, ali paralelno sa cestom vodi markacija, i mi se nje držimo. Iznad ceste je otvoreno nebo, a mi smo ovdje mirni pod gustim krošnjama, kišu samo možemo čuti. Konačno, dolazi vrijeme da se hoda i cestom, makar ne predugo. Navukli smo moju bivak – vreću preko obe glave, tako je prozračnije a možemo hodati rame uz rame, pa nije problem. Imamo drugi problem, Davora počinje mučiti koljeno od dugog spusta. Nije da ne može hodati, ali bilo bi dobro naći nešto, što bi se mučio bezveze. I našli smo. Napušteni sjenik, prazan. Vrata se daju otvoriti. Krov je urušen, i time se naš sjenik pretvara u hotel visoke kategorije (sa bezbroj zvjezdica), ali nama ne smeta. Štiti nas od pogleda, a u slučaju kiše tu je bivak vreća. Ona će nas štititi. Uvalili smo se unutra i počeli spremati večeru. Jeste li ikad u Alpsku juhu iz vrećice nadrobili stari kukuruzni kruh, koji biste inače bacili? Ne? E, pa ne znate što propuštate. Stvar UISTINU ružno izgleda, ali je fina, okrepljujuća i hranjiva! Izgleda kao napoj za krmke, to bi trebalo jesti iz korita a ne iz lonca, samo nama to ne smeta. Dapače, silno nas zabavlja, cijelu večer se šalimo na svoj račun.

 

Triglavski_Dnevnik_26

 

Sjedimo na podu u prljavom sjeniku i UŽIVAMO, ne zato da ne platimo spavanje u Domu, nego zato jer je u Domu dosadno spavati, a ovdje nam je to užitak. Meni su pali na pamet oni Nizozemci, i famozni citat: “Just for fun!” Što bismo mi nekom odgovorili da nas pita zašto spavamo u sjeniku? Jer Davora boli noga i ne može dalje? Nije baš, mogao bi on, nije tolika nevolja. Jer nemamo novaca za Dom, pa nemamo izbora? Ne, ni to nije istina. Dakle? (zaključak se nameće sam po sebi, a naša lica ne kriju veselje). A Nizozemcima smo se čudili. Nismo mi ništa bolji, moj prijatelju. Nismo ništa bolji od njih… ;-)) Ludi smo koliko smo dugi i široki, što se njima čudimo. ;-)Pomalo se spremamo na spavanje. Bivak vreća, pa karimati unutra, pa mi preko svega toga. Bude li potrebe, spremni smo začas uletjeti unutra, ali ne bude li trebalo, bolje se ne uvlačiti u nju. Imamo samo jednu vreću, jer smo zaključili da će biti dovoljna. Rastvorili smo je i pokrili se njom. I bila je više nego dovoljna. Nije uopće bilo hladno. Jedino, malo se teže vrtiti po noći jer treba poštivati položaj svog “cimera”, vreća nije toliko široka da bi nas pokrila u svim kombinacijama. No, ne žalimo se, bilo je dobro sve u svemu. Gdje čeljad nije bijesna, nije ni kuća tijesna, kaže narod.

 

Tekst i fotografije: Ivan Bućan - John

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
IBAN: HR4924070001100579795
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
sri: 13:00 - 21:00