Triglavski dnevnik - 5. dio

PDFIspis

Triglavski_Dnevnik_mala05Pročitajte u novom nastavku "Triglavskog dnevnika" kako su se naši junaci popeli na Triglav i gore se opet susreli s onim mrkim Slovencom iz prethodnog nastavka, o tome kako su nazočili intervenciji GSS-a, o međunarodnom sukobu zbog papuča na Zasavskoj koči i još mnogo čemu...

 

 

Ustajemo vrlo, vrlo rano. Sat je navijen na 5 ujutro, ali ja sam bio budan već prije 4:30. Počekao sam neko vrijeme, povirio kroz prozor, vani se već vidjelo dovoljno. Probudim Davora, kažem mu da je dvadesetak minuta ranije nego što smo bili dogovorili ustajanje, ali on spremno skače iz kreveta. Skupimo stvari dolje, da ne ostaju u spavaonici, mali ruksak je već sinoć bio spakiran, i utiho se iskrademo iz sobe. Doručkujemo ispred Doma, i vrlo se rano uputimo prema samom vrhu.

 

Triglavski_Dnevnik_11

 

Već se dobro vidi za hodanje, ali jedan tip je ipak krenuo prije nas. Pretekao nas je dok smo doručkovali, krenuo je par minuta prije nas. Nema veze, nije ovo nikakva utrka. Čim je počeo konkretniji uspon, on je počeo usporavati, i vrlo nas je brzo propustio da prođemo. Nešto iza prvih sajli i klinova, obasjale su nas i prve zrake sunca, pa smo napravili nekoliko fotografija.

 

Triglavski_Dnevnik_13

 

Na malom Triglavu (malo iza) smo ipak napravili prsne naveze i počeli se ukapčati po sajlama. Vrijeme je krasno, toplo, ugodno, ništa ne puše, stijena je malo mokra od noćašnje rose, ali sve ide kao podmazano, bez ikakvih problema. Ukopčavamo se reda radi. Po gorim terenima sam ja znao proći bez osiguranja, pa niti ne razmišljaš o njemu. Ovdje znamo da su nesreće relativno česte (a i velik je promet, pa nije ni čudno), i ukopčavamo se samo zato da ne ispadnemo nepristojni, pogotovo kad smo već nosili opremu sobom. Ne košta puno truda, a može biti jako korisno. U biti, obojici je to ukopčavanje puno interesantnije u spustu. Ide to bez problema, i uskoro smo na samom vrhu!

 

Triglavski_Dnevnik_14

 

Pogled je predivan, sve se vidi okolo. Malčice mutno, ali se vidi. Kad se sjetim sestrinih opisa, ona nije znala da je na vrhu dok nije gotovo čelom udarila u Aljažev Stolp (sklonište na samom vrhu). Eto koliko su vidjeli kad su se popeli gore. Škrlatica izgleda predivno, monumentalno. Samo joj vrh viri iznad oblaka, izgleda kao Olimp! Gore sigurno sjede Bogovi, barem odavde to tako izgleda. Šteta što i mi dvojica nismo uspjeli malo sjesti… Šteta.

 

Triglavski_Dnevnik_15

 

No, barem nam se ovdje posrećilo, nemamo se što žaliti. Uistinu nemamo. Ne žuri nam se, ljenčarimo po vrhu, fotografiramo, gledamo i komentiramo ekipu koja se vrti okolo, dosta je prometno ovdje. Srećemo i Nizozemce, čak. Nismo im se javili, nekako nam nisu bili usput. Izgledaju zadovoljno, kao i svi gore. Stvarno je interesantan osjećaj biti na krovu Jugoslavije. (opet mi dva zatucana nacionalista i regionalista zbijamo šale jedan s drugim). ;) Obojica smo u ovim krajevima prvi put, jesam li to spomenuo? Davor je prije niti mjesec dana prolazio s alpinistima blizu, ali nije ovuda planinario. Više su se držali podnožja i doline Krme. Samo da se još upišem i idemo dolje, već se navlače neki oblaci, kvari se vrijeme. Bolje da smo došli ovako rano, svakako se isplatilo. Još i ne slutim koliko. Odjednom me neki grintavi slovenski jezik prene iz misli. Niti riječi nisam razumio (ne što ja tako slabo razumijem slovenski, nego ovaj nešto petlja bezveze). Pogledam blijedo čovjeka, i izgledam zbunjeno. Ponovi opet, ovaj put na Hrvatskom.

  • - "O’aoaud sve vi krenuli?"
  • Nisam ga najbolje razumio, pa promrmljam: “Sa Planike.”
  • - "KAD ste krenuli, pitam?"
  • - "Amm, jutros… ?" (još uvijek izgledam zbunjeno)
  • - "Vi ste onaj što je sinoć pričao?"
  •  - "Aaaaaa, (sad mi se upalio kliker), da, ja sam. Mi smo… Kako ste spavali?" ;-)) (već mu se lagano rugam). ;-)
  • - "Hmmm - mmmrrrrrlj… Nego, kad ste vi krenuli?"
  • - "Ustali smo malo iza 4:30, doručkovali i krenuli. Evo, taman idemo nizbrdo (ovaj se valjda upravo bio popeo)"
Nikako mu nije bilo pravo što smo ustali prije njega. Dva obična balavca i žutokljunca da mu daju takvu lekciju. Poludio je od muke, vezao bi se u čvor bio najradije. Baš mi ga je bilo drago gledati kako se pjeni. Nije više ništa komentirao. Stojim gore bez majice, vidim da se sprema fotografirati svoju ekipu, ali se ne mičem iz kadra, kao, ne vidim i ne gledam što radi. Neka me u pozadini, neka se smrad namršti svaki put kad bude gledao fotografije. Joj, kažite mi da sam zločest, ali baš me veselilo gledati koliko ga je ovaj “šamar” pogodio. ;-)))

Triglavski_Dnevnik_16
Krećemo nizbrdo, prema Planiki. Vidimo helikopter kako slijeće na Kredaricu. Normalna stvar, tako njima funkcionira opskrba. Medjutim, ovaj se diže i slijeće na Planiku. Sad mi tek ništa nije jasno. Nije ugasio motor, stoji onako “u leru” i čeka… Vrti u prazno cijelo vrijeme. Pitam se što radi. Ne obraćamo puno pažnju na njega, idemo dalje. Ukopčavamo se prilično disciplinirano, ako ništa, dobra je praksa za neke ozbiljnije ferate (tako se zovu ovakve trase, popraćene klinovima i sajlama, na pola puta između planinarske staze i alpinističkog smjera). Hodamo dalje, i u dubini ispod nas na jednom proplanku vidim desetak ljudi kako šćućureno sjede i kao da nešto čekaju. Obuzela me neka zla slutnja, koju nisam znao objasniti. Nekoliko koraka kasnije, koje sam prošetao po ravnom terenu s dna jedne sajle, do početka druge – dobio sam i odgovor. Na toj donjoj sajli se dogodila nekakva nesreća, koju dosad nismo mogli vidjeti, jer nam je stijena sakrivala pogled. Stali smo 5-6 metara iznad unesrećenog. Tri člana GRS-a (Gorska Reševalna Služba) su bila oko njega. Vidjeli su nas, i nisu nikako reagirali. Zaključili smo da je najmanje pametno gurati se oko njih i smetati, obukli smo jakne i sjeli. Čekati, što drugo, to rade i ovi ispod, sve mi se čini. Svako malo netko pogleda prema nama, ali ništa ne govore, pa ni mi ništa ne pitamo. Pokušavamo odgonetnuti što se dogodilo. Vidimo krvav trag na mjestu gdje je valjda udario glavom u stijenu, nekoliko metara niže on leži, ima još tih tragova oko njega i ispod njega, i nije nam baš jasan scenarij po kojemu se to dogodilo. Ne izgleda dobro, čini se da su noge i ruke zdrave, ali je u nesvijesti i teško diše. Odjednom jedan GRS-ovac vikne da im treba pomoć, da im treba jedanvolonter da pomogne. Bio sam najbliži (i valjda najbrži), skočio sam i došao do njih. Na silasku mi je upirao prstom u sajlu, govoreći mi da se ukopčam. Naravno, gužva je, ovaj leži na putu, a najmanje mi treba da se sad skljokam, imaju posla i bez mene. U biti, trebao im je netko da im ga pomogne podignuti i ubaciti transportnu vreću ispod njega, kako bi ga mogli pokupiti u helikopter. Nisam ih htio zapitkivati, samo sam u prolazu pitao: “Hoće li biti dobro!” “Neće, stani dolje i uhvati mu noge. Idemo na tri.” Hmmm… A što ću drugo. Sjedi, radi i šuti. Nisam shvatio je li neće biti dobro ON, ili neće biti dobro da tu stanem, nego da odem još niže, do njegovih nogu. Nesretnik nije imao mjesta za leći, pa sam mu morao cijelo vrijeme držati noge u zraku, kako bi bio u manje – više horizontalnom položaju. Gledam ga i slušam kako diše. Udario je glavom, izgleda, vrlo gadno. Bočnim dijelom lubanje, iznad uha, sljepoočnicom, i gornjim dijelom obraza. Nisam siguran je li mu nešto palo odozgo, ili je on pao. Bilo kako bilo, nije bio navezan (što mu možda ne bi mnogo pomoglo, ali ipak se nalazio nekoliko metara ispod mjesta gdje je prvi krvavi trag). A nije ni imao kacigu. Možda je pokliznuo, nije se uspio dočekati rukama, i udario glavom u kamen. Tu bi kaciga pomogla. Eto, toliko o tome koliko se ima smisla vezivati po ovakvim sajlama. Ostao sam u nekom nemogućem položaju (kako sam mogao) i držim mu noge; jedva čekam da ga odvedu prije nego potpuno odrvenim u ovom polu čučnju. Još samo treba napuhati vreću, kako bi dobila neki oblik i čvrstoću. Pridržavam pumpu. Gledam ovog spasioca, ima čovjek godina, nije baš u cvijetu mladosti. Mogao bi mi biti otac. Snažan čovjek, krupan, jedino mu lice i prosjeda kosa odaju godine…Konačno, javljaju helikopteru da dođe do njih. Magla je prilična, Dom se ne vidi, iako je relativno blizu. Ni iz čega izranja helikopter, spušta uže, diže spasioca (pratioca) i unesrećenog. Ova druga dvojica su na uzvisini gdje smo Davor i ja čekali. Makli su se još uzbrdo, da ne smetaju. Prije nego su otišli, ovaj jedan me zamolio da iza njih pokupim sav materijal, rukavice, zavoje, injekcije, sve što su ostavili. Dvaput me pitao je li mi to problem i može li biti siguran da ću SVE skupiti? Možeš, ne brini. Možeš… Impresivno je bilo gledati kojom preciznošću pilot navodi mrcinu kroz onu maglu. Napravio je krug okolo dok je njih dvojicu ukrcao unutra, i vratio se po druga dva spasioca. Jezivo blizu stijene je prošao elisom, samo sam razmišljao što bi bilo da ga nekakav vjetar malo zaljulja. Ah, zna valjda čovjek što radi… Nagledao sam se vježbi GSS-a i naslušao se priča o takvim pilotima, ali uvijek im se iznova divim. Skupio je i njih dvojicu i nestao u daljini… Nisam baš mogao gledati što radi, gurnuo sam glavu u nekakvu rupu u stijeni, pokrio se rukama, navukao jaknu preko glave, stisnuo zube i brojao raznorazne leteće komade koji su tukli po meni. Kamenčići, grančice, travke, listovi, ne znam ni ja što sve ovaj nije uskovitlao s poda.

Triglavski_Dnevnik_17
Kad je otišao, bolno sam ispružio ukočena koljena, sjeo na kamen da malo procirkuliram, i čekao kad će ovi odozgo krenuti, valjda znaju da je sve gotovo. Prvi su preko ruba stijene sramežljivo povirili neki stranci, obitelj s dvoje djece. Ne znam odakle su, samo otac govori solidan engleski. Pitaju me jesam li dobro, žena se hvata za dijelove tijela i pita “Legs, arms…?” Ne znam pita li za moje zdravlje, ili je zanima što se ovome dogodilo. Ne znam, dobro sam, nisam bio s njim i ništa ne znam. Jako su ljubazni i brižni, pitaju želim li s njima nizbrdo, do Doma. Krasni neki ljudi. Zahvalio sam, rekao im da društvo imam. Zamolio sam ih samo da mi daju jednu vrećicu ako imaju, da skupim ovaj materijal koji je ostao. Uto stiže i Davor. Ništa ne pita. Ništa ne govori. Valjda mu je sve i jasno, on me baš i nema što pitati. Pomogao mi je to pokupiti prije nego su svi odozgo navalili, počekali smo da svi prođu i krenuli pomalo, nakon što sam se ja malo razradio i razgibao. Sav sam bio utrnut od čučanja. Nadao sam se da ćemo na Domu nešto više saznati, međutim, nas su svi dočekivali s pitanjima, svi znaju da je bila nesreća, ali znaju još manje od nas. Ne znam kako to da su baš nas (mene) svi pitali, valjda se brzo pročulo. Znam da se svo smeće nosi sobom u dolinu, ali nisam namjeravao vrećicu sa krvavim zavojima nositi još četiri dana sobom okolo, i bez problema sam je ostavio na Domu. Valjda je i dežurnoj domarici sve bilo jasno, nije uopće postavljala pitanje oko toga. Hvala na razumijevanju. Sjeli smo malo ispred Doma, da se prepakiramo, uzmemo velike ruksake, i krenemo dalje. Nismo se namjeravali zadržavati, tako i tako smo izgubili više vremena nego smo planirali. Ona ista obitelj sjedi za stolom do našeg. Mlađi klinac odjednom skupi neke slane štapiće i dođe nas ponuditi. Krasni neki ljudi, rekao sam vam ja. Odmah se vidjelo…

Triglavski_Dnevnik_18
Uskoro smo krenuli dalje, vrijeme ne obećava previše, a morali bismo stići do Zasavske koče na Prehodavcih. Uglavnom, ne gine nam istim putem do Doliča, zatim nizbrdo do onog mjesta gdje je curila voda (obnoviti zalihe) i onda naći skretanje s one konjske staze za Prehodavce. Jučer ga nismo uočili, i to nas je malčice brinulo, iako je put sasvim jasno ucrtan na karti. No, sve je manje-više jasno. Prije nego nastavim, ima jedna zanimljivost na samom putu do Doliča. Hodamo tako Davor i ja, i odjednom, ispred nas dvoje ljudi. Taman smo ih sreli na dijelu gdje je nekakav lagani spust preko ovećeg kamena, uklesan putić, ali ne preširok, pa je ipak postavljena sajla. Muž i žena, valjda. Davor je hodao ispred mene, i kad je došao ženi za leđa, osjetio je neku neugodu kod nje. Uzvrtila se, kao, ne bi htjela smetati, a zna da nas koči, a sad je taman u pola te sajle, pa ne zna ni sama što bi. Sva je u grču i ne djeluje bas naročito spretna, moram priznati. Davor je stane tješiti, da joj ne stvara presing.
  • Ma, samo vi polako, nama se nigdje ne žuri.
  • Eh, ja brže ne mogu ni da me ubiješ. (hm, ovo su neki naši?).
  • “Hajde, samo polako, drži se lepo s obe ruke”, govori muž. (hmm? Ovi su iz Zagreba?)

Kad odjednom, ona malo zastane, muž se odmakne na dva koraka ispred nje a ova drekne: “PRIMOŽ! Pa kud si, bre, otiš’o tako daleko?!” Ja nisam mogao vjerovati svojim očima i ušima. Prvo, lako što su MENI (glupom Dalmošu) zvučali kao Zagrepčani, i Davor je isto pomislio, bila je tu još pokoja rečenica koja se sasvim slučajno savršeno uklapala u Zagrebački govor. Srećom, naš zatucani nacionalizam nije rezultirao ničijim padom u “provaliju”, dobro je da je na nas dvojicu naletjela! ;-) Mi smo bili šokirani, pogotovo zato jer smo bili sigurni da su iz Zg. Drugo, nismo mogli vjerovati da ćemo takvu priliku sresti u planini. Ta ne da ima dvije lijeve ruke, nego četiri lijeve noge, hoda kao po jajima, grčevito se drži za sajlu i plače kao malo dijete kad se Primož odmakne na dva koraka ispred nje. Pa što uopće traži ovdje ako je takva paničarka?! Kojeg vraga ju je Primož uopće vodio sobom, valjda je znao koliko je (ne)sposobna? A tek kad se izvukla iz toga i kad smo je bolje pogledali? Natapirana frizura, našminkanih usana s naočalama na špic, kakve su nosile tajnice po uredima davnih šezdesetih, i kreštav glasić! “Bože, svašta!”, bilo je jedino što mi je prošlo kroz glavu. Još smo jednom sreli grintavog Slovenca. Nikako ga se riješiti! Grabi prazan prema Planiki. Što je sad? Spustio se sa Triglava ugodnijim putem na Dolič, radi djece, pa sad ide po ruksak. Eto te tamo…OK, dođosmo do Doliča (ovo je bila mala digresija), vratimo se mi našem putu prema Zasavskoj koči. Zašto smo baš odabrali TAJ put? Evo zašto, jedan vodi čez Hribarice, (prijevoj) i čini se dosta logičan, ruku na srce. Drugi put vodi preko vrha iznad prijevoja Hribarice, dulji je, veća je visinska razlika, ali možda želimo vidjeti i vrh. Opet dobro. Treći, najgluplji od svih se spušta gotovo skroooz u dolinu, i zatim se opet penje natrag, sve okolo – naokolo, taj nam se nikako ne isplati. Četvrti, ovaj naš, em je najkraći, em najjednostavniji, jer cijelo vrijeme ide po izohipsi. Treba se spustiti sa Doliča, zatim malo gore-dolje, (po karti to izgleda jako ravno), ponovo se popeti i prijeći prijevoj Prehodavci, i onda još nešto malo spusta do samog Doma. Svi nam samo pričaju “Kak je lepo pri Prehodavcih”. - Kakav je put? -Ooo, pot je markirana! Dobro, rek’o. I odosmo mi tako. Valjda ćemo naći skretanje. Krećemo nizbrdo.

 

Triglavski_Dnevnik_12

 

Spuštamo se i mislimo se gdje je onaj izvor u kojem pili i umivali se. Usput se mislimo gdje bi se tu uopće moglo skrenuti lijevo, nije nam baš jasno?! Pa to je provalija, gdje tu skrenuti? Prolazimo kraj jedne “uvale” u stijeni ispod koje se dolje ruši sipar. S druge strane uočavamo nešto što bi mogao biti put, ali pod samom stijenom, na vrhu sipara, je oveće snježište (vječno smrznuti snježni nanos, kao ledenjak u malom). Uto dolazimo i do markiranog skretanja, kojeg smo bez problema uočili. Točno vodi preko snježišta?! Hm? Hmm… No, markiran je, valjda znaju što rade, ali odavde se baš i ne vidi gdje se put nastavlja. Makar zaobišli to nesretno snježište odozdo, što nije lako napraviti na siparu, ali nije ni nemoguće. Za početak, sakrijemo ruksake iza nekog kamena, uzmemo svu ambalažu i krenemo još dolje do one vode. Mislili smo da je to i bliže Doliču, dosta smo se još morali spustiti. Cijedi bitno slabije nego jučer, očito je to aktivno samo kratko vrijeme nakon kiše. Tipično za ovakav teren. Nalijemo vodu, krećemo oštrim tempom uzbrdo do ruksaka i skrećemo po markaciji za Prehodavce. Početak je ok. Dolazimo do snježišta i vidimo da je gromada malo odlijepljena od samog ruba stijene, može se vrlo oprezno ugaziti nogom između nje i stijene, pomažući se malo i rukama. Po nekom siparu uzbrdo, pa preko nekog brijega… Nama je na karti izgledalo da put vodi kroz dolinu, a ovdje izgleda da vodi dosta iznad doline. Hm? Vidimo jednu veliku “glavu” koju treba zaobići, i put koji vodi sredinom visine, skroz oko nje. Odavde izgleda manje – više u redu. No, problem je ono što ne vidimo, opasni su ovi unutrašnji zavoji, kroz “uvale”. O čemu se radi; put prolazi ispod same stijene, koja se često nadvija nad njim u nekom prevjesu, dovoljno niskom da se treba saginjati za proći. Sam put je vrlo, vrlo, vrrrlo kršljiv, urušen i zatrpan kamenjem koje pada odozgo, i svaki je korak nesiguran. Treći i najveći problem je što taj put vodi po izohipsi koja je na karti široka isto koliko i u prirodi. Odmah ispod nas se ruši golema strma padina (gotovo vertikala) i možemo praktički baciti kamen dolje u dolinu, bez da se puno kotrlja niz padinu. A do dolje bi gotovo sigurno došao, ne bi zapeo putem. Još jedan problem je što do doline ima svojih 800 – 900 metara puta, i gotovo jednako toliko visinske razlike. Bome, nije nam svejedno. Kao u američkim filmovima, kad gledate nekog kako se s vanjske strane fasade drži za prozor, oluk ili gromobran i pokušava doći do susjedne sobe. Samo, rub (prag) na fasadi po kojem hoda se ne urušava, širi je od ovog našeg puta (na mjestima!), a on je glavni glumac i neće poginuti prije kraja filma, i to svi znaju. I svejedno u kinu zamre šuškanje s vrećicama kokica, dok ovaj opet ne bude na sigurnom. I, da, glumac nema 25 kg ruksaka na leđima, također. Ima nekog tko ga progoni, ali ni mi tu nismo bili pošteđeni.

 

Triglavski_Dnevnik_19

 

Spomenuo sam (još na Triglavu) da vrijeme ne obećava. Prije Doliča nismo znali što sluti, ali sad je već počelo obećavati, samo ono što mi nikako nismo htjeli. Pogotovo ne na ovom putu. Dvije stvari nam se motaju po glavama: “Daj, samo da dohvatimo prijevoj, prije nego li ovaj oblak dohvati nas” i: “Molim te, pazi što radiš, budi jako, jako oprezan!”, neprestano ponavljamo jedan drugome iako obojica jako dobro znamo da onaj drugi itekako dobro zna koliko mora biti oprezan u ovakvoj situaciji. Svejedno, koncentracija mora ostati na najvišem nivou. I to je ono što je bilo najteže. Izađemo iz nekog sranja od detalja, dohvatimo se dijela staze gdje se par koraka može prohodati bez držanja rukama, i u tren se opustimo. E, TO su stvari koje sebi ne smijemo dopustiti, jer se tu gine. Vraga je to sigurno, samo nije onoliko gusto kao maloprije, pa se čovjek opusti. A nemamo kviska za uložiti kad pogriješimo. Dobro je da to znamo, pa se ne opuštamo na takvim mjestima. Ne smijemo sebi dopustiti niti sekundu odmora. A nemamo ni vremena, oluja prijeti. Inače se ne bojim oluje, ali počne li prati sa stijene svo ovo klimavo kamenje, bit će još gušće… Što je najgore, put je totalno neosiguran. Niti klinova, niti sajli – ništa! Tek smo na uvjerljivo najopasnijem dijelu naišli crvenom bojom napisano: “PAZI!” i to je bilo sve. Poludjeli smo kad smo to vidjeli! Osim preniskog stropa koji nas sa ruksakom tjera u niski polučučanj (položaj u kojemu ne možete hodati, a još se morate sagnuti i odmaknuti od stijene – pomaknuti težište preko ruba provalije), urušene “staze” širine pola gojzerice posute kamenjem koje se drobi odozgo, još je sve skupa i blatnjavo, i po stazi, i po stijeni za koju se treba držati. Svako drugo hvatište ostane u ruci, svaki drugi kamen koji uhvatite bez ikakve sile uspijete izvući sa svoga mjesta. Par stotina metara litice iznad nas izgleda tako golemo i moćno, a sad mi se čini da bi je jedan udar groma samlio u papar. Detalj za detaljem, nekako prolazimo i polako napredujemo, sve očekujući da smo najgore prošli. A onda nas dočeka nastavak… Ili smo se malo navikli na ovaj “režim”, ili je put fakat postao koliko – toliko normalniji, ali sve su češći detalji gdje se “lakše diše”. Iako onda neminovno uslijedi neki detalj gdje nam opet zastane dah. I iza svakog zavoja mislimo da ćemo ugledati mrski nam prijevoj, kad ono – još ga nema. Istina, kasnije smo počeli nalijetati i na klinove (koji su fakat olakšavali prelaske, ali moglo se uglavnom i bez njih). Puno bismo ih radije imali na nekim drugim mjestima. Naš bijes je doživio vrhunac kad smo na jednom dijelu staze gdje smo se prošetali s rukama u džepovima (figurativno) – naišli na sajlu! Sajla?! KAKVA, DOVRAGA SAJLA!!!?! Što će nam ovdje sajla, tamo gdje smo trebali poginuti napišu “Pazi”, a ovdje gdje možeš proći biciklom, stave sajlu! Uvjerljivo najopasniji dio puta oni osiguraju bojom! Davor se raspalio, a ja ga samo mogu podržati. Dobio je (u znak podrške) od mene samo kratki komentar: “Da, to ti je varnostna barva!” Mukom smo se nasmijali, iako nam nije baš do smijeha. Ovaj nam je biser postao smiješan tek na domu. Na jednom jedinom mjestu smo naletjeli na mali poluokrugli “balkončić”, sa kojeg nisam odolio napraviti jednu fotografiju dolje u dubinu, mogao sam pljunuti na livadu dolje ispod sebe, a baš sam htio da se vidi koliko je to bilo visoko. Nevjerojatno koliko se čovjeku maknu kriteriji, po ovome bih sad mogao plesati, a stati na vrata balkona koji nema ogradu negdje u gradu, većinu ljudi bi bilo strah. Sve je to u glavi, sva ta spretnost i sigurnost. I dobro je da i to znamo. Uz svu tu ozbiljnost situacije, (nemojte misliti da pretjerujem, ovo uistinu nije bilo bezazleno) duh nam se obojici drži na visokoj razini. Čak smo se par puta i našalili, nasmijali, bacili poneku dosjetku. To je dobro. Davor mi je to čak i na glas komentirao, nije mogao prešutjeti koliko mu je bilo drago nakon desetak minuta tišine (u onom “Pazi” detalju) čuti glas dobre volje od mene. Valjda se umirio malo. Ne mogu mu zamjeriti ako je očekivao da će cijelim putem slušati samo psovke i kuknjavu. Iako, nije to baš očekivao (to je malo prejaka riječ); više mu je bilo drago, kad je već tu da je u društvu sa mnom (ovakvim) nego s bilo kim drugim (problematičnim). Da je bilo tko od nas popustio panici, bili bismo uvelikoj nevolji. Uistinu velikoj. Konačno, ugledali smo i prijevoj. Divnog li prizora! Međutim, tek ga vidimo, još ništa nije gotovo, treba još doći do njega, a onda uzveslati uz jedan sipar toliko strm da je na njemu teško i stajati, a kamoli napredovati. Iscrpljene noge služe kako-tako, ali bitno je život (volju) držati na razini, i ne prepustiti se malodušnosti. Dalje je sve lako. Slijedeća faza bila bi kukanje “ne mogu više”. Ako tu fazu izdržite, onda dolazi tupilo. U toj zadnjoj fazi je čovjek u stanju bez hrane i odmora hodati još, ako treba, i 12 sati. Ni težak ruksak, ni prazan želudac, ni kiša koja se slijeva niz leđa, kroz gaće u gojzerice, ništa više čovjek ne osjeća, niti mu smeta. Ni uzbrdo ni nizbrdo, ništa mu ne znači, sve mu je ravno. To tupilo je valjda neki obrambeni mehanizam pod kojim čovjek uspije (fizički) izdržati nešto što misli da ne može. Bio sam u toj fazi puno puta, i od puno drugih planinara čuo istu priču. No, danas smo bili daleko od te faze. Dapače, još se i šalimo. Ne smijemo sjesti i odmarati i to nam je savršeno jasno, makar već imamo puno manje problema ako tresne po nama neko gadno nevrijeme. Već smo uočili (na samom prijevoju) nekoliko golemih gromada ispod kojih se možemo šćućuriti, uvući u bivak-vreću i preživjeti oluju. No, radije bismo je preživjeli u Domu, ako uspijemo stići na vrijeme. Čim smo preskočili prijevoj, počinje spust, a i teren je sasvim, sasvim drugačiji. Trava, kamen i blato, idealna kombinacija za padanje. Više nas nije puno ni briga, možemo samo pasti, nećemo puno padati. Žurimo (koliko možemo) ne bismo li preduhitrili kišu koja već počinje, i svaki tren treba prerasti u pljusak. Davor je navukao jaknu, a ja znam da mene moja neće puno zaštititi od kiše. Pelerinu mi se ne da navlačiti preko glave, a Dom već vidim, treba se samo još malo popeti do vrha proplanka na kojemu je smješten. Ne znam otkud mi inspiracija, ali odjednom sam odjezdio (da ne kažem nešto drugo) prema Domu, kao da su me noge same nosile. Žurio sam uzbrdo i sam se čudeći što mi bi, Davor je viknuo samo neka ja požurim, da će on polako za mnom. Znao je i on zašto žurim, a njemu pod jaknom ne bi ništa bilo od nekoliko minuta pljuska. Pred samim Domom stoji veliki kamen s markacijom “čez Prehodavcih” i s veeelikim natpisom “Pot zelo zahtevna!” Pas mater! Pas mater i oca! A gdje je taj isti natpis s druge strane puta? Koji je ovo idiot markirao i koji je to idiot osiguravao?! Čak markacije nisu ni loše postavljene, uopće. Ali osiguranja – TOTALNO NAOPAKO! Pas mater i oca, previše smo to puta ponovili taj dan…Konačno smo na Domu. U blagovaonici gužva. Mi mokri i umorni, vani pada kiša. Žudimo za nečim toplim i hranjivim, ali više nemamo ni volje ni snage, a ni živaca izlaziti na kišu i nešto sebi kuhati, iako hrane imamo i više nego dovoljno. Otišao sam na šank, i nisam pitao koliko košta, samo sam rekao: “Daj”. Nekakav gulaš sa žlicom pure smo platili 50 kn po tanjuru, što nije baš jeftino. No, to je prvo konkretno što taj dan jedemo, nakon doručka jutros malo prije zore. Pojeli smo malo čokolade kad smo sišli na Planiku, ako se ne varam. Ne zaboravite, napravili smo mi sasvim solidnu turu danas, mi sve računamo da smo krenuli s Doliča. A sve ono prije? Gulaš je bio prilično skup, i niti blizu toliko dobar. No, davno mi nije tanjur nečeg tako fino prijao. Baš nam je trebalo nešto toplo i juhasto. Još smo malo sjeli, odmorili, brzo dolazimo sebi. Već za sat vremena (valjda) je i kiša stala, a mi juriš vani. Kao da ništa nije bilo! Sjeli smo pod jednu strehu, i skuhali sebi juhu iz ruksaka. Više za gušt i za nagradu, nego radi gladi. Ali svejedno prija, ne može se reći da nam nije dobro došla.Prije samog odlaska na spavanje bih se sjetio simpatičnog čiče iz Pakraca, koji je tu sam, i očito traži nekog za društvo u svakom Domu gdje dođe. Nije nam bio onako privlačan kao Zg ekipa sa Doliča, ali bio je ljubazan i prijateljski nastrojen. Nemamo mu što zamjeriti. Ali, zato je tu zatucana primitivna Švabica, kad smo kod dijeljenja zamjerki. Davor je na polici s papučama odabrao jedne koje su mu odgovarale, i obukao ih za po Domu. Domar nam je prije toga objasnio da mu je žao, ali da mu fali papuča, tako da smo hodali bosi. Odjednom skoči Švabica i nešto gunđa na njemačkom (taj je jezik dušu dao za gunđanje, kao stvoreni su za to). Pokazala je prstom u papuče i priprijetila (u njih sve tako zvuči, nisam im ja kriv) “Dize – majn!” Davor njoj na engleskom odgovara da je niti riječi ne razumije, da mu je žao što je pogriješio, da nije tako shvatio, da će ih vratiti, ali ona opet ponovi onu istu rečenicu! I opet! Bez ikakve gestikulacije, mimike, naglaska u izgovoru… brrrr! Uto brižni muž vidi da mu je žena u “nevolji” i zaštitinički se ubaci u raspravu, ponavljajući istu onu rečenicu, s istom intonacijom i mimikom lica! E, pa hvala, baš si pomogao! Budala. Čuje li on da mu Davor NE odgovara na njemačkom? Ne bi li to svakom razumnom čovjeku značilo da se na tom jeziku neće moći ništa riješiti? Da su oni dvoje išta htjeli shvatiti, našli bi oni načina. Zaključak se nameće sam po sebi, nema smisla dalje u krug raspravljati s tim “vjetrenjačama”; iskočio je iz papuča, okrenuo se i otišao u sobu. ‘Će meni neki “ubermensch” sad tu kvariti dojmove i raspoloženje. Kako da ne. ‘Oćemo opet? Pas mater i oca, eto tako. Epizoda završena, dobili su naše pažnje i više nego su zaslužili, nećemo se dalje obazirati na njih. Da se razumijemo, istina je da mi je Davor prijatelj i da je za očekivati da ću stati na njegovu stranu, ali garantiram da bi prvo od mene dobio “jezikovu juhu” da sam mislio da je išta loše napravio. Možda ga ne bih izvrijeđao nasred blagovaonice (sigurno ne bih), ali čuo bi me poslije, bez brige. Međutim, nije me čuo. Nije imao što slušati. No, pustimo budale, vjerojatno misle da smo Slovenci, pa nas taj nesporazum i loš marketing i ne brine previše. >;->>> Idemo mi spavati, sutra nam se ne žuri, i nećemo navijati sat. Spavamo dok se ne probudimo…

 

Tekst i fotografije: Ivan Bućan - John

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
sri: 13:00 - 21:00