Planinarski put Dalmacija u jednom dahu

PDFIspis

PPD 10Planinarski put Dalmacija je obilaznica koju je PK Split trasirao dosta prije mog rođenja tj. 1978. godine.

 

 

 

 

 

 

 

Gotovo svi koji su ikad planinarili po planinama između Trogira i Makarske znaju za taj put, ali malo tko zapravo zna koje su točno kontrolne točke. Obilaznica je nekako s vremenom pala u zaborav, ali još uvijek se po gotovo svim značajnim putevima i vrhovima nazire sad već izblijedjela kratica PPD (ponekad samo D).

 

PPD 01

 

Put se proteže preko planina Labiš(t)nice, Opora, Kozjaka, Mosora, Omiške Dinare i višim dijelom Biokova, da bi naposljetku završio u Makarskoj. Tko je ikad “lomio noge” po gore spomenutim planinama zna da u HR težeg terena nema, a vrlo vjerovatno ni daleko dalje. Zanimljivo je to da obilazeći kontrolne točke ove obilaznice u biti gotovo identično pratite trasu najdužih kategorija “trail” utrka Satarluk, Grebbening i Imbertrek, a za šećer na kraju vas čeka još i Biokovo. Ljudi kada završe jednu od ovih utrka najčešće pitaju koji sadist je ovo smislio, a zamislite onda tog sadistu koji je smislio ovu obilaznicu 78. godine kada se na ovim prostorima nije ni sanjalo o planinskom ili trail trčanju. Naravno, osmišljeno je na način da se cijela ruta prođe u više etapa odnosno 8 dionica i nije mi poznato da li je ikad netko i planinarski prošao odjednom (linijski) cijelu obilaznicu. Moguće je između nekih kontrola birati i lakše tj. brže puteve, ali to mi nije bio cilj, nisam išao na ovu avanturu da bih postavljao neke brzinske rekorde pod svaku cijenu. Htio sam što je više moguće držati se grebena ovih planina, a da i dalje ima logičkog smisla te izbjegavati makadame i asfalt. Izvorni plan mi je bio proći ovu obilaznicu bez potpore sa strane što se na kraju nije tako odvilo, ali više o tome dugom tekstu koji slijedi.

 

PPD 02

 

Krenuo sam s vrha Labišnice u 4:45h u subotu ujutro, računajući da mi je to dovoljno da stignem u Omiš prije zatvaranja trgovina i da mogu tamo kupiti sve što mi treba za ostatak puta. Spuštam se u Labin i dalje pratim Satarluk put Malačke gdje me hvata zora. Nastavljam dalje do planinarskog doma Putalj gdje doručkujem i nadopunjujem vodu. Mislio sam se da li ići na Stubicu, ali sam se vratio istim putem put Vrata kako bih odradio cijeli greben Kozjaka koji je na tom dijelu do Sv. Jure jedna od tehnički zahtjevnijih dionica. Na Bobanovu i Markezinu gredu nisam išao jer tamo nema kontrole tako da nema ni nekog smisla tamo ići.

 

PPD 05

 

Dolazim na Klis za nešto sitno ispod 6h potpuno odmoran i spreman za dalje. Na Klisu kupujem Cole i par čokoladica u trgovini, vodu nadopunjujem na fonatni i započinjem Grebbening. Kako se kontrole redaju, trasa gotovo identično prati Grebbening 2016. g. Doduše jedna je velika razlika, a to je kontrolna točka špilja Vranjača. Špilja se nalazi u dnu naselja Kotlenice u zaleđu Mosora. Kako sam proveo dosta vremena u svojoj “mladosti“ na sjevernim padinama Mosora znam koji me tamo teren čeka.

 

PPD 08

 

Dok idem po vršnom grebenu između Ljubljana i Vicka svako malo gledam lijevo prema Kotlenicama i pada mi mrak na oči na samu pomisao da se sada moram spustiti dole s vrha Mosora i vratiti nazad istim putem. Pred Vicka ostavljam rusak u škrapi, uzimam samo štape i pola litre vode te krećem u najljući krš što Mosor može pružiti. Na sjevernoj padini sve što raste bode, sve što leti grize, sve što je pod nogama ili riže ili se kliže, a najćešće je kombinacija svega navedenog. Ispada da jako dugo nisam bio tamo jer iako sam znao što me čeka iznenadilo me koliko mi je trebalo vremena da se spustim do Vranjače. Razmišljam putem na kojem su markacije odavno izblijedile, a terenom prevladala žestoka drača, što li sam zapravo htio? Prije mi je bio jednodnevni izlet otići gore/dole sjevernom padinom, a sada sam to mislio proletiti.

 

PPD 09

 

Na povratku ostajem bez vode pa odlučujem potrošiti još vremena vezujući bocu za štap kako bi iz starog bunara izvukao vode. Uspijevam učvrstiti bocu, pomičem kamen kojim je bunar zatvoren i naginjem se unutra da bi uvidio kako ne mogu sa štapom dosegnuti vodu. Treba sada nadovezivati drugi štap, ali već gubim strpljenje i odlučim se samo nastaviti penjati dalje bez vode. Vračam se na greben na isto mesto skoro četiri sata od kada sam ga napustio, a mislio sam to odraditi za najviše dva i pol sata. Krenio sam dole u vedrom raspoloženju, odmoran i poletan, zadovoljan kako napredujem, a vratio sam se mrtav, utučen i samliven. Nije bio toliki problem fizički se spustiti dole 900m i onda popeti nazad, ali me sve to skupa dotuklo najviše psihički jer sati prolaze, a ti se praktički nigdje ne mičeš jer si se vratio na isto mjesto odakle si krenio. Na Vickovom stupu me već hvata noć i spuštam se do planinarskom doma Girometta. Kako se sve to odužilo molim Boga da je ostalo hrane u domu jer ako nije ne znam kako ću dalje.

 

PPD 11

 

Na svu sreću hrane je ostalo, a i loša piva nikad nije bila bolja. Nadopunjujem vode i domarica me gleda, nije joj jasno što će mi ta pusta voda za spustiti se lagano pola sata do parkinga. Pita momak koji sjedi stol do „šta ti ideš negdi dalje po noći?“ Gledam im zbunjena lica i odgovaram „ma moš mislit, samo sam puno žedan“.

Nakon Botajne shvaćam da nema šanse da stignem u Omiš prije zatvaranja trgovina i tako propadne moj plan o prolasku obilaznice bez potpore. Razmišljam što ću jer ne mogu dalje bez obnove hrane. Sjetim se Bilog koji mi je na putu u „centru svita“ u Gatima.

 

PPD 12

 

Umjesto da idem s Kozika ravno u Gata odlučujem se produžiti preko Trpošnjika da izbjegnem makdam kroz misto. Oko 23h sam mu pred vratima i on me dočekuje sa „Sivonjo jedan, da pogodim odakle si krenia? Ideš PPD jel tako?“ Ulazim u kuću i kao da sam na pravoj okrepi, riže mi pancetu, kulena, daje pive i Cole. Slaže mi robu na sušenje, nudi čistu, nagovara me na tuširanje i spavanje. Dok on to sve obavlja dolazi mi se javiti njegov otac Vlade koji mi pokazuje kuda dalje za Vrapče. Odem se kratko izvaliti na kauč, vrtim se u mjestu, ne mogu zaspati. Dižem se i vračam nazad u kuhinju gdje mi Bili daje čaj, kaže „taman ti je mlak“. Naginjem čaj kad ono okus deterdženta. Ispljunem sve u sudoper, a Bili „ajme kriva šalica, to je Vlade stavia močit Čarli“. Odavno mi je tia oprat jezičinu i sad je to “slučajno“ uspio, smije se farabut. Natovario me vode, Cole i elktrolita, jedva dižem rusak i gotovo 3 sata poslije dolaska u Gata nastavljam dalje. Nisam se žurio jer treba mi okrepa i nakon Omiške Dinare prije uspona na Biokovo tako da moram doći u Gornja Brela najranije u 7h ujutro kada mi Bili kaže da trgovina otvara. Spuštam se poučnom stazom Leopolda Mandića u Omiš i započinjem Imbertrek u suprotnom smjeru što znači gotovo 1000m uspona u prvih par kilometara. Nakon Fortice i Kule nastavljam dalje grebenom do Sv. Vida i spuštam se u Svinišće.

 

PPD 13

 

Zvoni mi mobitel pred zoru, tko će biti nego Ola. Pita što mi treba donijeti u Gornja Brela. Ja mu odgovaram da se ne muči jer tamo ima trgovina pa ću si sam kupiti. Znam da je planirao ići ne neku svoju turu i što će gubiti dan na račun mene. Ali on me uvjerava da je ta trgovina odavno zatvorila i da on dolazi tamo s okrepom. Pristajem jer nemam druge, a i ne može se Olu razuvijeriti kada on nešto naumi napraviti.

Često me ljudi pitaju kako se ne bojiš vukova, medvjeda ili čupakabre, a ja im uvik isto odgovorim – ne bojim se ja životinja, više se bojim ljudi. Od Svinišća idem lovačkim stazama sa subote na nedjelju pred zoru. Gdje ćeš bolje vrijeme za naletiti na lovačku hajku, a tko bi očekivao nekog ludonju samog u šumi po noći usred ničega. Pred kraj zadnjeg uspona čujem već pse iza sebe u daljini, a znam kako love ovdje. Puste pse s jedne strane kanjona i čekaju što će izaći na drugu stranu, točno gdje ja idem. Tako idem polako gore, vičem i pjevam da me se čuje. Izbivam na sedlo, a nedugo zatim stižu i auta puna lovaca koja me gledaju pomalo zbunjeni.

Stižem u Gornja Brela, a tamo švedski stol na stolu, Ola donio svega - orašastih plodova, suhomesnatih proizvoda, čokolada, pive, cole, nema čega nema. Tu je upravo stigla i Imberova planinarska škola koja kreće istom stazom prema Bukovcu na Biokovu. Natovarujem se vodom jer ne znam koja je situacija gore s vodom poslije sušnog ljeta. Čeka me odmah više od 1500m uspona do vrha Sv. Ilije. Pod Bukovcem Vodica “šikta“ kao da je početak proljeća što znači da nisam trebao nositi toliko vode. Čeka me još teži uspon do Zeca, ali ne mogu riskirati bez vode jer ne znam što će biti pod Ilijom tako da opet nosim 3L vode sa sobom.

 

PPD 14

 

Prolazim Šćirevac i onda po definitivno najljepšem grebenu u Hrvata do Ilije. Spuštam se do Bašćanskih stanova di voda kipi iz prirodnog bunara. Nadopunjujem vodu tako da se na Radića stanove ni ne spuštam po vodu. Od tu do Lokve nastupa tipični Biokovski teren, iz vrtače u vrtaču, gore-dole i čini se kao da tome nema kraja. Cijelo vrijeme gledam Sv. Juru i čini mi se kao da ga okružujem i najradije bih skrenio ravno po azimutu prema njemu. Ali iz iskustva tražeći jame na ovom području znam da kada uđeš u carstvo Biokovskih vrtača vrijeme leti, a kilometri nigdje ne idu.

 

PPD 16

 

Na Lokvi me iznenađuje pumpa za vodu koja radi jer kada sam prošli put tu bio nije bila ispravna. Punim vodu, ali okus je nikakav tako da pijem minimalno. Malo pred Sv. Juru na sred staze ugledam pivu, i to još Paulaner pšenični. Ne znam je li haluciniram ili što, ali piva je stvarno tu. Dok joj se ja u čudu klanjam i slikavam dolazi mi Ola s leđa i smije se. Lako mu je zezat neispavanog iscrpljenog leša koji ne povezuje više 2+2.

 

PPD 17

 

Penjem se po konopima na vrh Biokova, bura već opako puše, sunce zalazi i lagano se smrzavam. Ola je gore došao autom i opet je švedski stol ispred mene. Oblačim sve što imam sa sobom i uputim se nazad prema Vošcu.

 

PPD 19

 

Točno na vrhu hvata me noć, to je već treća noć koju sam doživio na ovoj turi. Zbog kratkog dana i duge noći koja traje 13h čini mi se kao da sam cijelo vrijeme bio u noći. U takvim slučajevima čini vam se da dan proleti jako brzo, a noć traje vječno. Sad me čekao još samo spust od 1400m u Makarsku do Malakološkog muzeja koji je zadnja kontrola PPD-a.

 

PPD 20

 

Kako imam problema sa plantarnim fascitisom već duže vrijeme i od konstatnog skakutanja po škrapama gdje sam vjerovatno već bezbroj puta nabio upaljene tetive u stopalu, sada su mi već obje natekle toliko da su veće od pete. Spust koji bi inače proletio ovako sam u bolovima svakog koraka odpuzao do mora gdje su me dočekale moje Sikire i tako mi podigli moral.

 

PPD 21

 

Zahvalio bi se Ottu koji me u gluho doba noći odveo do Labišnice cijelim putem komentirajući da nisam normalan. Bilom bez čije besprijekorno uigrane okrepe vjerovatno ne bih daleko stigao. Oli koji je svoje planove stavio u drugi plan i cijeli dan se vrtio oko Biokova čekajući me sa svim blagodatima ovog svita. Na kraju je GPS izbacio 145km, 9500 m uspona i preko 10000 m spusta. Staza kojom sam išao je iznimno zahtjevna, osim nekih kračih trčljivijih dijelova Imbertreka koji također idu samo gore ili dole, sve ostalo je praktički škraping s konstantnim usponima. Ali kao šta sam rekao na početku, neke dijelove bi se moglo zaobići, a uz češće organiziranu potporu može se ići dosta brže, ali bi se izgubilo puno draži ove ture koju da želiš napraviti težu morao bi se dobro zamisliti gdje i kako.

 

Tekst i fotografije: Daniel Krstulović - Opara

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com