3. Dalmacija ultra trail

PDFIspis

DUT 07Već treću godinu zaredom, organizira se međunarodna utrka Dalmacija ultra trail.

 

Priča počinje unatrag  12.-tak godina, s utrkom Mosor Grebbening,  koji je majka (ili prije, zla maćeha) svih trailova u Dalmaciji. S rastom interesa trkača za trail trčanje i treking, pojavljuje se sve više sličnih utrka. 2014. godine se više manjih, lokalnih utrka (Mosor Grebbening, Jesenice Treking  i Imber Trek) udružilo u Proljetni treking kup.  Organizatori ovih utrka, na čelu sa direktorom Dragomirom Čovićem „Bilim“, udržili se u 2016. godine u udrugu „Dalmacija trails“, i na taj način su se stvorili preduvjeti da se ogroman projekt i pothvat  kao što je Dalmacija Ultra Trail može realizirati. Sa eksponencijalnim rastom broja trkača i utrka, Proljetni treking kup je 2017. godine narastao u Dalmatinsku trail ligu, koja sad već ima 10 utrka, a održavaju se od Drniša do Vele Luke. 

Za utrke Dalmatinske trail lige i DUT, očišćeni su,obnovljeni i/ili povezano je više od 160 km staza  na području od Kaštela do Makarske, tako da  staze prelaze Kozjak, Mosor, Omišku Dinaru i Biokovo.  DUT se sastoji do 4 različite utrke (staze): SKY DUT (158 km sa 6910 metara uspona), MOUNTAIN DUT (102 km sa 4276 metara uspona), SEA DUT (53 km sa 2326 metara uspona) i RIVER DUT (21 km sa 781 metara uspona). 

DUT 08

Ove godine, SEA DUT je i drugo prvenstvo Hrvatske u trail trčanju. Prva tri mjesta iz Hrvatske u muškoj i ženskoj reprezentaciju automatski ulaze u reprezentaciju koja će nastupati za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u Portugalu. Start utrke je u Makarskoj, a cilj u Omišu  - kontrolne točke su bile Makar, Bast, Brela, Pisak, Lokva Rogoznica, a staza prolazi transverzalnim požarnim putevima i stazama, od Makarske preko botaničkog vrta na Biokovu, dužinom Biokova sa spustom na more u Brelima, prolazi šetnicom uz more i preko Vruje, da bi se od Piska ponovno podignula u brdo iznad Lokve Rogoznice spustila u Omiš.

DUT 04

Ja sam, iskreno, strašno bila razočarana stazom, jer je tehnički potpuno nezahtjevna. To znači da je teren pretežno makadam, cesta, pokošena livada i ispeglana stazica, a kamenjara i krša po kojem nije jednostavno ni hodati, a kamoli trčati  je vrlo malo – najviše na Biokovu oko botaničkog vrta. Po meni, nije bit traila ni u uzbrdici ni u nizbrdici, nego je bit u konfiguraciji podloge. Teren je srce trail trčanja – bez toga je to samo trčanje, i gubi se svaka posebnost  (za mene i radost).   Ovakva staza, koja po meni promašuje bit traila, davala je unaprijed  veliku prednost atletičarima pred trail trkačima.

Da pojasnim malo ovo „etiketiranje“ koje na prvu može zazvučati ružno: Trail trkače smatram čudnim hibridima atletičara i planinara. S atletičarima dijele kompetitivnost, sportski duh i sportsku ambiciju za uvijek još boljim rezultatom i učinkom. Upravo u  tome je i najveća njihova razlika u odnosu na planinare, koji se ne natjeeču. S druge strane, s planinarima trail-trkači uglavno dijele ljubav prema planini, znanje i iskustvo kretanja, boravka i ponašanja u planini, iskustvo korištenja planinarske opreme i infrastrukture i sve ono drugo što već Alan Čaplar pobrojava u Planinarskom udžbeniku. Bez jednog od ova dva elementa, imamo ili  samo atletičara ili samo planinara, a ne trail trkača. Trail i treking sekcija HPD Mosor (Split) – popularne Mosorske „Sikire“ najbolji su primjer onoga o čemu pričam. Njihova energija, entuzijazam i ljubav kako prema trčanju tako i prema planinama i planinarenju je jednostavno zarazna, pa isprva mala grupica Sikira raste munjevitom brzinom, a rezultati su im impresivni.

Ali, dosta informativnog uvoda i (moje) teorije trail trčanja – evo malo osobnih dojmova.

Dakle, subota je, 20.10. 8:30 ujutro, na riva u Makarskoj vrvi oko 330 trkača, zajedno sa brojnom pratnjom i organizatorima. 

Meni je ovo treći put da trčim SEA DUT (trčala sam, dakle, sva tri koja su održana do sada).  Nakon lanjskog SEA DUTa, nisam nikako bila zadovoljna napretkom u  odnosu na prvu godinu. Zato sam potpuno sam promijenila način treniranja, počela ići u teretanu po posebno pripremljenom programu i učlanila se u atletski klub „Sljeme“  kako bi pratila njihove treninge. Uložila sam silno vrijeme, energiju, trud i novce u treninge i opremu kroz ovu godinu.

DUT 01

Sada sam se osjećala kao da je godinu dana truda, rada, ulaganja i odricanja na testu. Kao da imam najteži ispit na faxu - ispit koji sam spremala godinu dana, a ako padnem, idući ispitni rok je dogodine. Očekujem da ću utrku završiti u vremenu između 7 i 8 sati, gdje  bi 8 sati bio loš rezultat  (na razini prošle godine, tj. bez napretka) a 7 sati najbolje vrijeme(tj. najveći napredak)  koje bi u odnosu na lanjski rezultat bilo realno očekivati.

Prvi put nastupam na prvenstvu Hrvatske  - ne samo u trail-trčanju, već  općenito. Trenirala sam sve i svašta od djetinstva naovamo, ali na natjecanju tog ranga nikad nisam sudjelovala.

Konkurencija je, za ne falit,  strašna, a ja se osjećam kao ekspres lonac začepljenog ventila  na vatri. Nervozna sam strašno i potpuni mi je košmar u glavi. Iza sebe nemam baš najbolju statistiku na utrkama koje sam smatrala „velikima“ (po dužini utrke i po trajanju i zahtjevnosti priprema), odnosno na utrkama  koje su mi bile važne. Spremala sam se mjesecima za 50 milja (82 km) Velebita prošle godine, pa me je poskok ugrizao 3 tjedna prije utrke. Spremala sam se onda za 110 km Istre ovo proljeće, pa sam se ohladila i ugasila na tranziciji na 60-om kilometru.  Otišla sam onda na 50 milja Velebita 1.9. ove godine, pa je utrka bila skraćena zbog grmljavinskog nevremena na 50 (relativno laganih) kilometara.  A ovo je iz moje perspektive bila najvažnija utrka do sada, sa najdužim pripremama, i silno me bilo strah da ću nešto zafrknuti : da ću se ozljediti, izgubiti ili opet napraviti nekakvu grešku zbog koje ću morati odustati ili imati jako loš rezultat. 

U glavi mi se prijeteće i prijezirno cerekaju   tri strašna slova: „DNF“ – Did not finish. Teško mi je priznat, ali i dalje me probodu kad ih vidim uz svoje ime na rezultatima sa ovogodišnje Istre. Svjesna  sam da dramim i da sam sav taj pritisak sama stvorila stvorila u svojoj glavi, ali si ipak ne mogu pomoć. 

Na start se skupila gomila Sikira i drugih meni dragih ljudi, a ja od živaca jedva da sam u stanju  s njima započeti ili održavati nekakvu normalnu komunikaciju.  Žalim im se da me je strah i da mi je nered u glavi, aSikira Maja Blašković me umiruje.  „Pa čega se imaš bojat?! Trebaš samo trčat! Pa to bar znaš! Nema te čega biti strah!“ - govori mi kroz smijeh  tako toplim i smirenim tonom glasa. Kad to dolazi od žene trkačice koja je na proljeće pretrčala 168 kilometara Istre za 29 sati, a sada nosi blizance, odmah mi je lakše. Čelični obruč nervoze koji mi je bio stisnuo pluća se otpustio za 2 broja.

Uguravam se među 300 i kusur duša na startnoj ravnini. Nalazim dvije cure koje poznajem  i montiram se iza njih. Jedna od njih je Ivana Vrvilo – cura koju sam upoznala na svom prvom Mosor Grebbeningu 2015. godine, u vrijeme dok je bila profesionalna košarkašica. Od tada, Ivana mi je redovna supatnica i uvijek neugodna protivnica na utrkama DTL-a.  Značajnu količinu patnje sam u ove 3 godine istrpila dok sam nastojala pratiti njezin brzo-klateći konjski repić i zadržati ga u vidokrugu. Sada tražim tu poznatu situaciju, u kojoj se osjećam kao doma.  Ivana mi je orjentir. Znam da ona uvijek krene jako, a cijeli početni dio utrke je uspon koji njoj odlično leži.  Samo se nadam da ću je moći pratiti. Razglas odbrojava – i to je to, krenuli smo.

DUT 02

U početnoj gužvi kroz ulice Makarske i prve makadamske uzbrdice, rijeka trkača oko mene navire uzbrdo  u valovima. Jedni mene prestižu, druge ja prestižem, čas sam ispred, onda ostanem iza, u jednom trenu se očisti prostor oko mene da bi se u idućem opet nekako našla u gužvi. Svako malo ugledam neku majicu na kojoj piše AK Dubrovnik na nekome meni posve nepoznatom, i pitam se tko su ti ljudi.  Samo nastojim pronaći poznatu figuru ispred sebe i pratiti je. Tempo je (za mene) strašno jak,  srce mi se popelo u grlo i bubnja mi u ušima, borim se za zrak dok noge jedva prate. Sat mi već nakon nekoliko minuta utrke pokazuje opasno visoke otkucaje srca. Sve se na njemu crveni, ali ja ne posustajem. Razmišljam da ako usporim, odmaglit će mi poznate cure iz vidokruga, a s njima će odmagliti i sva moja motivacija i poticaj na držanje tempa. Nakon cca pola sata, dolazimo do botaničkog vrta na Biokovu, gdje teren postaje krševit i zahtjevan. Zagrijala sam se i više mi nije tako teško, iako mi je puls i dalje visok.  Prestižem nizbrdo svakoga koga stignem.  U glavi mi odzvanjaju riječi frenda trkača: „Sve nizbrdice idi full gas, mislim da si dobro istrenirala noge da to izdrže,a realno jedino tu možeš napraviti razliku.“  Na kreševitom siparu sustignem i preteknem aktualnu prvakinju Helenu Gleđu i još jednu atletičarku, i to u skokovima po  glonđama uz stazu dok su one bile na stazi. Brzina kojom im odmičem nizbrdo po siparu i kamenjaru mi daje krila, i počne me obuzimati luđačka euforija. Manjak krvi i kisika u mozgu očito uzima danak, jer jurim dalje sve to brže, i ne obazirem se uopće na dramatična očitanja pulsa koja se crvene na mom satu.  (***Greška br. 1 i kardinalna greška*** ) U jednom trenutku sam pogledala na sat, a očitanje broja otkucaja srca je pokazivalo broj koji bi po svim tablicama trebao biti moj maksimalni uopće mogući broj otkucaja. To vam je otprilike kao da vozite auto na maksimalnom mogućem broju okretaja.  Znam da neću moći izdržati dugo na tolikom pulsu, ali se osjećam fenomenalno i samo želim da taj osjećaj potraje. U tom trenutku nije bilo ni razuma ni sile koji bi me mogli zaustaviti ili obuzdati.  Približavamo se prvoj kontrolnoj točki, uz put srećem Sikire (Danu i Olu) koji pažljivo i sa zanimanjem prate utku i bodre nas. Na  okrepi je Damir Ivanišević  - organizator Jasenice trekinga. Dajem mu high-five dok prolijećem u punom naletu. Tu negjde iza prve kontrole sam pretekla i Ivanu.

DUT 03

Pred najveći uspon na utrci vadim štapove. Sa štapovima sam ipak usporila, ali mi  zbog povećanja nagiba puls nije značijnije opao.  Helena i još jedna cura su svega nekoliko metara iza mene,  a ja se borim za svoju teško stečenu prednost kao da mi život o tome ovisi. Znam da nas čeka sužavanje staze, i nastojim pod svaku  cijenu biti ispred njih na ulasku u single trail. Štapovi mi značajno pomažu na usponu po siparastom terenu, a iza mene više uopće  ne vidim Helenu nego Ivanu Vrvilo. Na usponu osjetim blagu naznaku grča u listovima, što mi se nikad prije nije dogodilo na utrci, i pomislim kako bi trebala uzeti magnezij iz prednje strane ruksaka. S gurtnama od štapova oko dlanova to je komplicirano, a ne želim gubiti vrijeme na to, izgubiti prednost i zablokirati trkačima iza sebe uski puteljak na usponu. Listovi su se opustili, uspon je završio, i ja sam potpuno zaboravila na magnezij. (*** Greška 2***).

Na makadamskom požarnom putu koji se spušta prema drugoj kontrolnoj točki  u Bastu jurim nizbrdo kao torpedo – samo nagnem glavu naprijed i puštam gravitaciji da radi svoje, dok nogama nastojim pratiti tempo.  (***Greška 3 – kasnije ću shvatiti da moje noge to ipak nisu mogle izdržati***). Sustižem i prestižem još jednu curu koja trči u majici AK Dubrovnik. Prvi put u životu vidim tu curu, potpuno mi je nepoznata. Još malo pa smo u Bastu – druga konktrolna točka na 18. kilometru. Neposredno pred okrepu, bodre me Sikire -  Maja Blašković s početka priče i njezin Boris. Maja pogleda na sat i čujem da komentira s Borisom „Dobro je ona ovo brzo prošla“, i ja opet dobijem krila.

Na toj drugoj okrepi srećem Maru Aljinović. Javljam se Mari, uzimam oguljeni narančin i zamolim drugu volonteru da mi dopuni mijeh s vodom na leđima, ali nisam skinula ruksak s leđa. Cura nije trkačica i nije znala otvoriti mijeh, a izvukla ga je vani iz termo-izolatora.  Ona viče „Što je ovo?! Kako se ovo otvara?!“ i ja u tom sekundu skužim da nije realno očekivati od volontera na okrepi da zna baratati s mijehom i da će mi ga znati i moći dopuniti bez skidanja ruksaka s leđa. Ugledam Ivanu kako dolazi na kontrolu, i počnem vikati volonterki: „Nema veze! Pusti, ostavi! Samo vrati unutra! Samo sve naguraj unutra!“. Ali, nije to baš bilo tako jednostavno. Kad sam se okrenula i otrčala, mijeh je ispao iz ruksaka i počeo se klatiti iza mene. Ljuta sam ko ris i bjesnim na sebe jer sad opet moram stati da skinem ruksak i da sve namjestim. Izgubila sam vrijeme, a  nisam uopće uzela vode. Opet  sam otišla s okrepe s isto onoliko vode koliko sam imala i kada sam tamo stigla. Glupo, glupo, glupo!! Trčim dalje niz korito potoka prema kamenolomu, kad mi zavibrira sat. Poruka od Nikoline: „Četvrta si, treća ti bježi 3 min“.  Nikolina je pratila live rezultate na stotinki, i obećala mi je slati kratke poruke s informacijama o rezultatima za vrijeme utrke. Poruke preko bluetootha mogu čitati na satu, tako da ne moram vaditi ni gledati mobitel.  Četvrta sam! Od reprezentacije me dijele 3 minute! Opet imam krila i trčim nizbrdo.  Ali, nedugo potom osjetim da mi noge već postaju teške. Počinje me hvatati umor. Na jednoj strmoj nizbrdici blitu kamenoloma pratim niz nizbrdicu trkača ispred sebe i shvatim da smo na krivom putu. Znam sigurno jer sam tjedan dana ranije tu zalutala prateći GPS staze na istom tom mjestu. Prije tjedan dana sam baš razmišljala kako moram zapamtiti to mjesto i na njemu dobro paziti kad budem na utrci. Uzalud. Manjak kisika u mozgu. Morala sam se vratiti strmom uzbrdicom natrag nekih 30tak metara, u koje vrijeme su mi usuret dotrčale Ivana i ona jedna cura u AK Dubrovnik majici. Doviknula sam im je staza na desno, i one su je odmah pronašle i odjurile naprijed, dok sam se ja s naporom penjala natrag prema pravoj stazi.  Tu je mojoj euforiji  došao kraj, i naglo sam pala i fizički i psihički. Nestalo je snage u nogama, a sa snagom je iz mene iscurio i sav entuzijazam Nastojala sam što više trčati, a što manje hodati, ali sam bila svjesna da mi je tempo značajno opao. Tko visoko leti nisko pada – bezumno jurcanje s početka je došlo na naplatu. A čeka me još više od 30 kilometara utrke. Cijeli život se stigne dogoditi u tih 30 kilometara! U Topićima sam se  onda još i malo izgubila među kućama i krivo skrenula, a to je gubljenje značilo da moram napustiti svaku nadu da ću možda ipak uspjeti  sustići cure koje su me pretekle.

Nakon 20 i nešto sitno kilometara utrke, razmišljam kako se moram pregrupirati i promijeniti taktiku. Prvo sam morala oprostiti samoj sebi ludilo s početka. Što je, tu je – sad sam treba raditi na tome da nekako izdržim do kraja trke i nastojim što više umanjiti štetu. Štapovima se pomažem uz uzbrdicu,  ali sada puno razumnijim tempom nego na početku. Ne zato što sam tako odlučila, nego zato što brže nisam mogla. Ponovno sam uspjela uhvatiti malo brzine na strmom spustu u Brela. Pred okrepu u Brelima me je ponovno dočekalo navijanje neumornih Sikira, koje su ovdje bili u najbrojnijem sastavu i glasno su me bodrili. Maja viče: „Ajmo, to je tempo, nema zabušavanja, sad trebaš trčati sve do kraja!“ . Na okrepnoj stanici su me dočekali divni volonteri, i nova doza Spring gelova koje mi je tamo donio Saša - prijatelj i trkač iz Crne Gore koji je ovdje bio i volonter. Morala sam napuniti i vodu i elektrolite  koje sam pila u duplo jačoj koncentraciji nego inače, jer je bilo silno vruće i jako sam se znojila. Mislila sam se bi li tu ostavila štapove ili bi ih ipak nosila sa sobom do kraja, i pri pomisli na kilometlre ravne betonske šetnice lungo mare koja me čeka do iduće okrepe, ipak ostavim štapove.  (******Greška 4******) Ustajem se sa klupice na okrepi, i osjetim upalu i težinu u mišićima nogu. Prođe me strava. „Čovječe, zgazila  sam se skroz, a tek sam na pola utrke!!“

Lupim tu negdje i jedan Brofen. Dok se spušam na more, stiže poruka od Nikoline: „sedma si, treća je 9 minuta ispred tebe“. Devet minuta  - isto tako bi mogla biti i cijela vječnost. Na ravnoj betonskoj šetnici mi je bilo strašno teško trčati – neusporedivo teže nego se penjati ili spuštati. Ne trčim stalno, a kad trčim to je uglavnom  samo zato što me je bruka hodat pred šetajućim turistima i kupačima. Zavidim im silno. Vruće je, sunce tuče, nema daška vjetra, plaže su čiste i prazne, a more bistro i bez valova. Vidjela sam i jednog trkača koji je umjesto na stazu, produžio preko plaže u more. Nije bilo slučajno ;)

Kada se je betonska ravna šetnica i cesta pretvorila u  kozju stazicu koaj se uspinje iznad Vruje, već mi je bilo dosta loše. Puklo je podne, sunce je bilo visoko i jako, usijani kamen je isijavao vrućinu, a ja sam se od vode i elektrolita napuhala kao žaba. U tijelu nisam imala snage (što nije bila nikava novost), ali sam sada uz to i sve teže disala i u glavi sam se počela osjećati nekako lelujavo, malo mi se mantalo. Shvatila sam koja je greška bila što sam ostavila štapove  u Brelima, i jedva sma se nekako sam potezala i vukla uzbrdo. Dolje njegdje iz mora mi je nešto dovikivao razdragani češki golać, utopljen u prozirno tirkizno-zeleno more, i krenula je standardna krizna litanija kroz glavu: „Zašto ja nisam u stanju uživati u životu kao ovaj golać dolje? Što to mene tjera da život i mladost ostavljam na treningu samo da bih se izlagala ovolikoj patnji? Što meni ovo treba? Što ja to zapravo želim dokazati  - i kome to, zaboga?!“ (...)  Za razliku od takvih trenutaka na manje mi važnim utrkama, odustrajanje mi nije padalo na pamet. „Ovo ćeš završiti kako god znaš i umiješ, pa koji god da bude rezultat“ – govorila sam samoj sebi. U pauzama od laganog lelujanja svijesti i krizne litanije, uhvatila bi i koji momenat potpunog mentalnog tupila i blažene tišine, slično nešto kao u pijanstvu. Tu me je sustigla i prestigla Petra . Petra je cura koja je ove godine trčala za reprezentaciju i koja se od svjetskog prvenstva bori sa ozljedom.  „Jesi li dobro? Malo si blijeda. Hoćeš li soli?“ pitala me u prolazu. „Ma ne, ne treba, dobro sam“ – odgovorim ja, iako se uopće nisam osjećala dobro. Vučem se dalje, bolno svjesna svoje nemoći dok gledam Petru kako živahno trčkara uzbrdo po serpentinama ispred mene. Razmišljam o toj soli koja mi nikada prije nije padala na pamet niti sam je uzimala na utrkama. Moram je uzeti na idućoj okrepi. Sjetim  se tu da bi se mogla pokušati refati sa magnezijem na kojeg  sam potpuno zaboravila.  Strusim jednu vrećicu. Na izlasku iz Vruje - nit mrtva niti živa, bauljajući zombi -  ugledam fotografa.  Znala sam da ću ga tamo naći, jer svake godine je na tom mjestu fotograf. Nasmješim se na silu za sliku,a on me uspio nagovoriti čak i da poziram i skočim za jednu sliku. Ispala je to jedna od najboljih mojih slika ikad. Nikad nitko ne bi po slici zaključio u kakvom sam raspadnom  psiho-fizičkom stanju bila neposredno prije nego što je snimljena

DUT 06

Magnezij počinje djelovati, i bolje se osjećam, uz to kreće i nizbrdica kroz malo hlada od borova, pa ponovno počinjem trčkarati. Dolazim u na okrepu u Pisak, gdje me pozdravljaju poznata lica volontera. Na klupici vidim Antu Živkovića kako sjedi, pognut i obliven znojem. Ne izgleda mi dobro. Prišao mi je na uz stol sa okrepom i rekao „Bravo“, a ja sam mu se zahvalila.  Tražim na okrepi odmah sol, ližem je s prsta, nadopunim vodu .  Tek kad malo zastanem, shvatim koliko me cijelo tijelo boli, brufenu unatoč. Zato ne treba stajat. Logično. Sa dva komada naranče nastavim dalje. Naranča na okrepi je nešto najbolje što postoji na svijetu – diže iz mrtvih.

Poslije ove okrepe mi je puno bolje, više mi se ne manta i raspoloženje mi se je značajno popravilo. Zlu ne trebalo, uzmem još jedan magnezij.  Još tri mala kilometra do Marušića, a onda još samo 15 km poznatih mi kilometara do Omiša. Nije to puno!  Trčeći osjetim snažnu probadajuću bol u prsima s lijeve strane. Infarkt ne boli ovako, jel da? Da je infarkt, bolilo bi me niz ruku – tješim se ja. Sve mi se čini da sam u  grčevitom disanju i borbi za zrak istegnula nekakav mišić ili nešto slično, između rebara uz samu prsnu kost.  Ne mogu vjerovat  - nije mi se nikad ništa slično dogodilo. Što sve neću doživjet do kraja ove trke?

Dalje sam sretala pretežno natjecatelje s dužih staza, koji su istim tim putem dovršavali svoje trke, ali i neke trkače s moje staze. Ovaj posljednji dio utrke mi je malo maglovit: znam da sam samo ponavljala „još malo, još malo“, i odbrojavala kilometre. Sjećam se samo da sam pokušavala do Lokve stići za manje od 6 sati od starta,  a do Omiša – naravno, što prije. Na zadnjem usponu na Lokvu Rogoznicu sam osjetila da jako loše podnosim podizanje pulsa: čim bi mi  se otkucaij samo počeli podizati prema onim vrtoglavim ciframa s početka utrke, već bih se osjetila jako loše, kao da mi nešto sjedi na plućima i ne mogu disati. Na spustu nisam imala tih problema. Stiže i poruka podrške od sestre: „Bravo, dvanaesta si“! Skužim da ona gleda ukupni poredak svih žena na stazi, a ne samo one trkačice koje se natječu za prvesntvo Hrvatske. A meni je samo taj plasman bitan. Nastojala sam se niz posljednju nizbrdicu  skotrljati što brže, trčkarajući sa kratkim hodačkim dionicama, unatoč sve izraženijoj boli u bedrima. Rano sam morala napustiti svaku nadu da ću  možda ipak stići za 7 sati na cilj, pa sam nastojala da barem bude 7 sati i što manje minuta. Negdje pred kraj sam prestigla jednog trkača koji je jedva šepesao od grčeva i stenjao od bolova. Ponudila sam mu magnezij, ali je rekao da ga ima.  Nekih dva kilometra do cilja sam već čula razglas, spikera i muziku sa ciljne ravnine na plaži, pa me je to malo diglo.

Najbrža Hrvatica je bila Maja Urban (Ak Dubrovnik),  a Ivana Vrvilo je bila druga na prvenstvu Hrvatske, s vremenom od 6:32 minute. U ukupnom poretku, od prve četiri žene, tri su bile Slovenke, a iza njih blok od 8 Hrvatica, pa onda svi ostali.  U muškoj konkurenciji prvi je bio slovenac, a za njim blok od 10 Hrvata sa  jednim zalutalim Poljakom. To samo pokazuje koliko su bili jaki hrvatski trkači na ovoj utrci  - i u muškoj i u ženskoj konkurenciji.

Prošlo  je 7 sati i 15 minuta od starta u Makarskoj do trenurka kada sam utrčala u cilj, kao 12. žena i 8. natjecateljica na Prvenstvu Hrvatske.  Od kvalifikacije za svjetsko prvenstvo i ulaska u reprezentaciju me je dijelilo 42 minuta. S obzirom na cijelu pshilošku dramu koju sam prošla od početka, ja sam zapravo bila silno sretna da sam uopće dovršila utrku.

DUT 05

 I što sam naučila iz ovog iskustva?

Napredovala sam sasvim dovoljno u odnosu na lani. 45 minuta bolje vrijeme nego lani, što je tempo brži za 50 sekundi po kilometru. I tako 53 kilometra, zaredom. To je u trkačkom smislu.

 Ali, onaj pravi napredak je sasvim drugačiji, i ne mjeri se u sekundama.

Postaviti si za cilj nastupanje za Hrvatsku na Svjetskom prvenstvu u trail trčanju je poprilično velik zalogaj. Već godinu dana, gotovo me strah izreći naglas pred ljudima da se usudim to makar i pokušati,  jer znam koliko je teško to postići, i koliko su zapravo slabe  šanse da uspijem.  Trebala sam skupiti svu svoju hrabrost da se  pojavim na startu sa tako velikom željom -  kao potpuni outsider, uz sve te atletičarke koje iza sebe imaju već toliko uspjeha i dobrih rezultata.  U prvih 20 kilometara, nisam se više osjećala kao outsider niit da sam  zalutala tamo gdje mu nije mjesto. Činilo mi se tad da taj cilj možda i nije tako nemoguć i nedostižan.  Makar samo nakratko,  osjetila sam kao da mi je ostvarenje sna na dohvat ruke. Na trenutak sam od njega bila udaljena samo 3  minute. 3 male male minutice! Taj trenutak je brzo prošao i realnost me u kasnije pregazila kao kamion, ali se nadam da nikad neću zaboraviti kako je neopisivo predivan bio taj osjećaj.

Sad kad su se slegnuli dojmovi, mogu zaključiti da mi ulazak u reprezentaciju više nije toliko silno bitan. Možda se nekad i kvalificiram na Svjetsko prvenstvo, a možda i ne. Svakako ću nastaviti trenirati.

Ono što sam shvatila u ovoj bjesomučnoj jurnjavi za svetim Gralom da ga ja zapravo već imam. Sveti gral su genijalni, divni i dragi ljudi koje poznajem i imam oko sebe. Imam sestru koja me trpi  na dnevnoj bazi ovako blesavu, imam Nikolinu koja me prati od prvih treninga, imam Lakija i Ivonu koju su me uveli u ovaj svijet, imam Sašu koji mi je bio pratnja i nosio i odnosio gelove i štapove s okrepe, Sanjina s kojim razglabam nadugo i naširoko o trkačkim (i svim ostalim) problemima, Maju koja me utješila pred start bolje nego itko ikad, Olu, Danu i sve ostale Sikire koji su navijali za mene i bodrili me kroz cijelu utrku. (Volim vas svih! )  Imam i trenera Srđana Milića koji me prati i piše mi treninge, sve ostale trenere iz teretane Body Balance koji me trpe i ispravljaju dok satima visim po onim spravama i kompliciram im život, imam profesora Đura triatlonca za sva pitanja tehnike. Imam Liviju koja pazi da mi se ured ne raspadne i da mi se stranke ne razbježe dok ja u raspored uguravam i drugi trening u jednom danu. Imam svih vas iz Sniježnice koji me pratite i podržavate (kad me, na primjer, ugrize poskok ), imam i ekipu iz AK Sljeme koji su tu kad mi nešto treba, da ne nabrajam dalje – imam  gomilu, gomilu divnih ljudi u svom životu od kojih dobivam razumijevanje i potporu.

 

Ma, ja sam svoje svjetsko prvenstvo osvojila.  Hvala vam svima što ste mi to omogućili :)

Tekst: Marina Maslek

 

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com