Budin se u subotu ujutro i guštan, napokon duuugi vikend (kako kaže NAŠ!!! LEO) na Kozjaku.

Laganini u auto po Bračkog i u Shpitze na jutarnji briefing i kavu. 

 

Naravno u Shpitze već čeka Maestro Bockovac i Antonio, a mi ostali pomalo stižemo.

Odrađujemo nabavku svega potrebitog za večerašni show, sidamo u auta i put prema domu di iskrcajemo stvari i čekamo da treneri definiraju naveze.

Nakon što smo dodjeljeni svako svom treneru i pošto su odabrani smjerovi, radimo pripremu, kačimo pustu željezariju po sebi i krećemo sa pristupom našim današnjim smjerovima.

Moj današnji partner je Ante,  malo dogovorno, malo onako dolazimo pod naš smjer (Smiljin smjer neka naša varijanta) navezujemo se , pregledajemo i krećemo.

 

 

 

 

Vodim prvu dužinu i mislim na glas kako smo mogli produžit sa pristupom do nekog lakšeg smjera, a čujen Antu od doli kako i on misli na glas „ti si bira“... Šalu na stranu prolazin kroz ploču, malo čupkam travu i raznorazno bilje (kao posljedica gledan isfrižane podlaktice u trenutku dok ovo pišem i smijem se prisjećajući se prekokrasnog uspona), postavljam međuosiguranja i stižem do stabla na kojem radim sidrište.

 

 

 

 

Ante dolazi do mene daje pohvale i zamjerke, te kreće u drugu dužinu. Dok ga osigurajen i gledan kako je krenija laganini prema gore dolaze Mišina i Dario i križaju nam se smjerovi, a za njima čujemo Anu i našeg Lea. Razmjenjujemo dojmove i zaključujemo kako nam je lipo. 

 

 

 

 

Dok smo Mišina, Dario i ja besidili Ante je stiga do drugog sidrišta i ja krećem. Ante je odlučija zadat mi malo vježbe uz štemanja klinova koje je pozabija, a ja se sve mislin u sebimyx#&%?*@, pošto stižem do njega razminjujemo opet par poučnih zašto i zato, minjamo se za opremu i ja krećem u treću dužinu. Opet malo svega i izlazim na vrh radim sidrište oko „bovana“ i zoven trenera da krene penjat. Kako san se udobno smistija tako dok izvlačin kanap gledan okolo i uživan ko prasence, čujen iz Pjevajućeg smjera Bračkog i Antonija kako pivaju i uživaju ništa manje nego mi.

 

 

 

 

 

 

Po izlasku čestitamo jedan drugom i spuštamo se do Orlovog gnjezda di imamo namjeru čekat druge, onako naoružani željezarijom zveckamo ko stado krava nailazimo na planinare koji nas gledaju (kako je ono Leo napisa) kao da nešto znamo, pozdravljamo ih i sidamo na marendu i ugodnu ćakulu.

 

 

 

Dok smo sidili i ćakulali mislim kako smo napokon stigli za danjeg svitla na vrh i da ovi put neće tribat čeona, kad ono... dolaze Dario i Mišna i viču pokret,Pročelnici stiže poziv od GSS-a i ajmo u ispomoć pri spašavanju ozlijeđenog dječaka, a ništa trk nizbrdo u auta i u pomoć (i eto opet čeone na glavi).

U međuvremenu ostale naveze izlaze iz smjera, spuštaju se na dom i počinju sa gradelama. 

 

 

Majstori od gradela Davor „Rozga“, Maestro Bokovac i Brački odrađuju to za deset i šteta im sljedeći put ponovo ne poklonit povjerenje, dok naše druge dvi naveze Mare i Lovrinović i XS naveza Sanja, Tunja i Davor sa takvingušton i osmjehom od uha do uha prepričaju detalje iz smjera.

 

 

Punimo želuce i kreće se sa točenjem antifriza, zvuci gitare, kratak rezime novouvrštenih pojmova u alpinizam: k..., k..., k..., bovan itd. Kako se razina antifriza povećaje tako malo pomalo padaju maske, Davor pokazuje zavidno znanje lakih nota, a Brački na svoje čuđenje zna sve riči, Maestro svira na bocama itd... (ode stajemo saovim dijelom izvještaja, pa dragi čitaoče dogodine na prijemni za alpinističku i možda ti bude lipo ka i nama).

Sviće nedilja, čuju se kaštelanski pivci, a i zvonici, laganini izlazimo iz vrića, sređujemo kuću, dogovaramo plan i program za danas. Na penjanje kreću dvije naveze Mišina i Vesna, Bocko i Brački, mi ostali ostajemo isprid doma i pomalo se spremamo za ponavljanje sistema. Nažalost ja moram doma u ispomoć oko dice, a ostatak ostaje vježbat.

 

 

Vikend završava po starom dobrom običaju na pivi u Shpitze, a ja ko i svi drugi zaključujem ko će dočekat sljedeći duuugi dupli vikend i opet gledat one ushićene i sritne face nakon ispenjanog smjera dok jedni drugima prepričavamo detalje.

 

Tekst: Jurica Veić

Fotografije: Ivan Lovrinović, Josip Marin, Ana Buklijaš, Dario Maršić i Antonia Viljac