Uspon na Zlu Kolatu

PDFIspis

Crna Gora 33Trećeg dana putovanja cilj je bio uspon na Zlu Kolatu 2534 mnv (Kollata e Keqe). Zla kolata je najviši vrh Crne Gore, ali obzirom da se nalazi na granici sa Albanijom, za službeni najviši vrh smatra se Bobotov kuk na Durmitoru.

 

 

Postoji legenda o tome kako su nastale Prokletije... Prokletije obiluju predivnim jezerima. Jedno od njih je Jezero sreće. Legenda kaže da su jezera toliko lijepa da su ih stvorili Bogovi i podarili vilama da uživaju. Onda su ih otkrili ljudi i vile su morale otići. Bogovi su od tuge i bijesa osuli munje i gromove po okolnim planinama i proklevši ih pretvorili njihove vrhove u goli krš. Od tada se planine zovu Prokletije...

 

Crna Gora 11

 

Uputili smo se u ranim jutarnjim satima. Na uspon smo krenili iz doline Ropojane oboružani čeonim lampama. Prvi dio puta išli smo kroz šumu. Odmah pri izlasku na ravnicu čujemo lavež pasa i blejanje ovaca koje nestrpljivo čekaju da ih se izvede na ispašu. Naravno došli smo do ljetnih pojata, privremenog doma stočara u ovom ljetnom periodu. Domaćin nas srdačno pozdravlja i rukuje se sa svakim od nas... obzirom da je dug put do našeg cilja, ne zaustavljamo se dugo. Po povratku imamo u planu zadržati se malo duže i naravno kupiti malo sira...
 
Crna Gora 14
 
Malo dužu pauzu napravili smo kod jednog izvora, gdje smo obnovili zalihe vode. Iskoristili smo ovu pauzu i  za nešto prigrist. Naš vodič Rajko zna koliki nas put čeka i poziva nas na pokret. Često se znalo dogodit da se naša vesela kolonica zaustavi... naravno svaki put kad bi naišli na mjesta gdje rastu maline... da se malo oslade...
 
Crna Gora 15
 
Put se izmjenjivao, malo ravnice, pa malo penjanja... i tako, malo po malo sigli smo do Ledene pećine. Sve nas je fascinirao taj prirodni fenomen. Na ulazu je još uvjek bilo leda, a ledeni zrak nam je dobro došao da nas rashladi... sada već iz bliza možemo viditi na današnji cilj. Sa strahopoštovanjem gledamo vrh Zle Kolate. Izgleda tako moćno. Obzirom da je uspon do Ledene Pećine bio dug, a do vrha nam je trebalo još 3 sata hoda, neki su odlučili da će ipak ostati kod Ledene pećine sa našom Sandrom i pričekat ekipu koja ide osvojiti vrh. Rajko je odlučio da tu napravimo prvu zajedničku sliku.
 
Crna Gora 20
 
Nakon slikavanja, nas 23 nastavlja put dalje. Mislim da smo se svi pitali hoćemo li moći ispenjati do kraja. Ali naši vodići Rajko, Damir i Dario su se pobrinili za to. 
Rajko je prilagodio tempo, naravno to je činio čitavo vrijeme, ali sad je s posebnom pažnjom osluškivao naše disanje i češće radio kraće pauze. Dario po sredini čuva nas i pazi... Damir je čuvao naša leđa i čitavo vrijeme veselo bodrio ekipu. 
Putem srećemo pastira i njegovo stado. Na nekih 2100 mnv obučen u crno, s maramom na glavi on i njegovo stado... doziva se čovjek  i nešto priča, valjda smo prvi ljudi koje je vidio tog dana... mi sa rusacima punim vode, on bez kapi... kako čovjeka život nauči na sve... pozdravljamo se s njim i nastavljamo dalje...
 
Crna Gora 21
 
Konačno dolazimo na ravnicu i vidimo vrh koji više ne izgleda tako prijeteće. Dapače, izgleda pitomo, skoro bi čovjek mogao potrčat da nije tako umoran od prevaljenog puta... uzimamo pauzu za slikavanje. Pogled je od kojeg zastaje dah.... ispred nas Ravna Kolata, lijevo Dobra Kolata... sve nam djeluje tako blizu... nastavljamo... imamo samo još malo... 
 
Crna Gora 23
 
I stvarno nakon 10 minuta uspona evo nas na vrhu... Rajko vesel, grli nas i čestita svakome... ponosan na nas, na svoje kolege... nije mala stvar da ovoliko velika grupa ispenje vrh... sretni smo i mi zajedno s njim... stvarno sretni i ponosni... strpljvo čekamo da se slikamo na trofejnom kamenu...  Za mene je poseban trenutak bio slikati se s Damirom na vrhu. Moj najviši ispenjani vrh i Damir – moj planinarski kum, svjedok...  ispenjat ćemo zajedno još puno vrhova... 
 
Crna Gora 28
 
Gledamo ljepotu Prokletija, Karanfile, Očnjak... ostavljamo jedan djelić sebe tamo... sigurna sam da smo svi promislili vrati ćemo se opet... penjat neke nove vrhove.... ja znam da sigurno hoću. 
 
Crna Gora 32
 
O slilasku neću nešto posebno pričat. Umorni i zadovoljni polako se spuštamo. Dug je put natrag.
 
Iskoristit ću ovu priliku zahvalit se našim vodičima Rajku, Sandri i Damiru na pomno isplaniranom putu, na njihovoj brizi, strpljenju i ljubavi... a tebi Dario želim da nas što skorije povedeš u pohod na neke nove vrhove...
 
p.s.
I da ne zaboravim, osladili smo se i sirom kod onoga pastira u dolini... da li od gladi ili nam je čisti zrak otvrio apetit, ali ja ukusniji sir odavno nisam jela.
 
Tekst i fotografije: Klementina Šitum