Biokovo - "prvenstvena" kružna tura

PDFIspis

CIMG2755Zove Damirko u petak navečer, pita hoćemo li na neku turu sutra. Dogovaramo se da idemo, ali kao i u većini slučajeva, planiranje ne volimo, pa se dogovaramo naći sutra u 8h pa što bude. Ujutro mi pada na pamet sjeverna strana Biokova koju je Damirko spomenio večer prije dok smo razgovarali. Predlažem mu da krenemo iz Rastovca na Sv. Iliju i on odmah pristane, Pajky se pridružuje.

 

Rastovac se znatno promijenio od kada sam zadnji put bio ondje, sada je to jedno veliko gradilište, gdje će Biokovski tunel spojiti priobalje sa Zagorom. Krivo skrećemo i završavamo u zaseoku Vranjići umjesto Dedići, tu tražimo upute od čovjeka ispred njegove kuće i on nas uvjerava da je lakše ići na Iliju iz Vranjića „oputinom“ nego iz Dedića markacijom. To njegovo „lakše“ ne znači i da on misli da je to moguće. Uvjerava nas da nema šanse da mi izađemo na Iliju danas zbog snijega koji se počeo topiti, pa je mekan, a ima ga dosta.

 

CIMG2739

 

Damirko ohrabren turom od prošlog vikenda kada smo iz Voštana do Konja i nazad po snijegu od preko jednog metra hodali 14h, spreman je kladiti se sa čovjekom, gospodinom Škijićem da mi izlazimo na vrh bez problema. Možda u njegovoj samouvjerenosti ima utjecaja i domaća orahovica koju nam je čovjek lijevao za vrijeme „pregovora“. Cijelo to vrijeme iz vrta viče starija gospođa: „dico, ne idite gori, sniga ima do vrata“. Gdin. Škijić nam daje broj telefona da mu se javimo sa vrha kako bi on to provjerio sa dalekozorom.

 

CIMG2729

 

Prije dva tjedna sam bio na Ščirovcu iz Basta preko Mandlove ploče i snijega do 900m uopće nije bilo. Sjeverna strana je ipak druga priča, gdje u selu odmah ima dosta snijega koji se lagano, ali sigurno zbog visokih temperatura pretvara u bljuzgu. Idemo oputinom koju nam je čovjek opisao, ali ubrzo ta oputina nestaje i mi nastavljamo kako nam i je najdraže, po instiktu, rekli bi neki napamet.

 

CIMG2763

 

Škrape prekrivene dubokim, mekanim snijegom i šikara bez koje se ne može daju posebnu draž. Prolazimo bunar Jelovac i kroz Kaoce, pokraj kuće na Ržišću izlazimo na Rat. Ovakvo skitanje van svih puteva donosi i još jednu pozitivnu stvar, a to je traženje jama na kojih smo dosta naišli putem. Od tu izbijamo na markaciju u Dobrom dolu čiji su bunari prekriveni snijegom. Nastavljamo prema Oštrom vrhu i Vražjem klancu gdje se odvajamo uzbrdo na Baščanske stanove.

 

CIMG2756

 

Već polako zalazi sunce, probijanje kroz meki snijeg uzelo je dosta vremena pa drugi vikend za redom na vrh izbijamo u 17:30h.Tu na grebenu srećemo trojicu planinara iz Makaraske koji su se popeli iz Basta i spavati će u kući na Osičinama. Na vrhu prekrasan pogled, stvarno je pridivno biti na sniježnim vrhovima za vrijeme vedrog zalaska sunca. Javljamo se gdrin. Škijiću iz sela na mobitel i on nas dalekozorom prati. Moj plan je bio nastaviti prema Šćirovcu i spustiti se u Šute zbog mraka, koji bi nam još dodatno otežao spust po prekrivenim oštrim škrapama preko kojih smo se popeli. Dokaz tome je i krv koju sam ostavljao putem jer sam u jednoj škrapi raskrvario koljeno.

 

CIMG2769

 

Od kada se počeo probijat Biokovski tunel razmišljao sam o kružnoj turi koju će on omogućavati. Popeti se iz Basta na Iliju i spustiti se u Rastovac ili obratno. Takva tura će se lako moći realizirati sa dva auta, a neće predstavljati nikakav problem sa prijevozom jer je tunel dug samo 4.2 km. Čak i sa palcem u zraku neće se biti problem vratiti sa jedne strane na drugu. Jedva sam čekao da se taj tunel otvori za promet, ali nikada mi nije palo na pamet što nam je već spomenuti planinar iz Makarske u razgovoru predložio. On nam priča kako su se neki ljudi već vozili autom kroz tunel čija je cijev probijena, ali nije asfaltirana niti uređena.

 

Predlaže da se isplati probati proći pješke kroz tunel, ako nas čuvar ne uhvati. Ideja mi se odmah svidi i svi planovi o Šutama padaju u vodu, spuštamo se u Bast. U početku nešto malo snijega na južnim obroncima Biokova, ali dalje sve kao u sredini ljeta. Iako je već debela večer kada smo se spustili u Bast, vruće nam je tako da hodamo u kratkim rukavima. Geomorfologija amfiteatra u Bastu i Makarska rivijera zadržavaju topli zrak u svome zagrljaju radi kojeg je ovdje palo vrlo malo snijega, bez obzira što je cijela okolica bila zatrpana sniježnim nanosima. Kako se ne bi sada skrivali kao mala djeca po kamenolomu u Bastu, izravno upitamo čuvara da nas pusti kroz tunel. Malo smo uveličali naš razlog radi kojeg bi mi prošli kroz tunel. Navodno smo se pogubili po Biokovu, uhvatila nas noć, nismo se znali vratiti od kuda smo došli i eto prijatelju, pomozi nam. Čuvar se smiluje i kaže da će nas pustiti kroz tunel, uz to napominje da nitko još nije pješke prošao kroz cijeli tunel. Upozorava nas da na drugom kraju tunela u Rastovcu imaju dva agresivna psa čuvara radi kojih se on boji izaći iz auta kada ode tamo. Kaže idite, ali ja ne garantiram da vas neće napasti. Sada više izbora nemamo i ulazimo u mračni tunel. Iz toplog Basta ušli smo u hladnu cijev u kojoj je cirkulacija zraka snažna, tako da navlačimo na sebe svu odjeću što imamo. Čuli smo razne priče koje kruže o tunelu, o tome da je asfaltiran, da ima ventilaciju i signalizaciju, da je samo jedna traka gotova, da lokalni stanovnici redovito prolaze sa autima, ali istina je znatno drukčija. Južna strana nije ni poravnata, teško netko može i proći bez terenca, na sredini su kanalizacijski otvori koji strše i pola metra poviše podloge, a ventilaciji i signalizaciji ni traga.

 

CIMG2791

 

Ne samo to, nego na pola tunela naišli smo na pregradu. Kada smo već mislili da ćemo se morati vratiti u Bast, pronašli smo mali otvor sa strane kroz koji smo se jedva provukli. Sada se nalazimo negdje oko 1300m ispod vrha Sv. Ilije, jer tunel prolazi točno ispod. Sjeverna strana tunela je asfaltirana, navodno tunel grade dvije različite građevinske firme. Prošlo je i sat vremena dok nismo ugledali „svijetlo na kraju tunela“. Nije lijepo hodati kroz mračni tunel u iščekivanju žestokih velikih pasa čiju nam je veličinu čuvar opisao pokazavši malo ispod krova svoga auta. Kako se približavamo izlazu sve se jače čuju psi koji su nas nanjušili. Ugledali smo jednog psa koji je sa vrha jedne hrpe materijala lajao na nas. Par puta se zaletio prema nama, ali nije nam se previše približio. Možda je i on promislio da se bolje ne dirati u ova tri „luđaka“ koji su izišli iz tunela u 10h navečer sa čudnim svijetlima na glavi, naoružani štapovima. U selu vidimo svijetlo koje trepti, gdin. Škijić koji nas je jutros počastio rakijom je poslao svog mlađeg sina da nam svijetli kako bi lakše našli put do njegove kuće. Čovjek je fin i pristojan, primio nas je u svoju kuću u kasne večernje sati, upoznao nas sa cijelom obitelji i počastio sa svime što je imao. Dobrota koju je teško pronaći u zagušljivim, napučenim urbanim sredinama. Razmjenjivali smo priče, uz domaće kolače, orahovicu, kobasice i vino, vraćajući njega u mladost kada je sadio krumpire u teško prohodnom kršnom terenu kojim smo mi danas prolazili. Malo smo razgovarali i o jamama u tom području, za koje nam je on ponudio da će nas odvesti do njihovih ulaza kada nam bude trebalo.

 

CIMG2796

 

Raznih priča ima kao i uvijek, od toga da jame imaju po „pet, šest stotina metara“, dok u nekima pada kamen i po dvadeset sekunda. To je tako, jame prizivaju strah ljudi pa ih obično veličaju, ali ovo je ipak Biokovo, koje u sebi skriva još mnoge tajne...

 

Tekst i fotografija: Dane