Zbog velikih snježnih oborina koje su prije dva tjedna zadesile naše krajeve, morali smo odgoditi uspon na Vran za neka bolja, ljepša vremena, pa je brzo trebalo pronaći neku alternativu. Šteta je nedjelju provesti doma. Tim više što rijetko imamo prigodu posjetiti neku od naših obližnjih planina zaogrnutih u zimsko ruho.

Odluka je pala na Kozjak, jer smo i u slučaju novih oborina mogli iz Kaštel Sućurca, do kojeg bi se moglo doći prigradskim autobusom, krenuti prema vrhu planine. Poruka je poslana i usprkos ledenoj kiši koja je u nedjelju ujutro nemilice zasipala Split i Kaštela na rivi u Sućurcu se skupilo deset najodvažnijih. Piju se kavica i čaj, te se međusobno tješimo da je ova kiša što pada nad Kaštelima, snijeg gore u planini. A snijeg ćemo lakše pretrpjeti. Kao da ga je malo bilo zadnjih dana.

I onda krećemo na kratku vožnju do negdje pola puta između Vatrogasnog doma i Gospe na Hladi. Ne riskiramo dalje s autima, jer sam nekoliko dana ranije na istoj cesti imao ledenu pustolovinu. Iskačemo iz vozila u prohladno jutro, brzo navlačimo gamaše, namještamo štapove za hodanje i žustrim korakom nastavljamo uzbrdo cestom prema groblju ne bi li se što prije zagrijali. Već za 15-ak minuta gazimo kroz snijeg. U početku ga i nema previše. Izgleda kao da neće biti ništa od zimske avanture, čak je i kiša prestala.

Ipak pomalo prijeteći nad grebenom Kozjaka nadvijaju se tmurni oblaci, pa hitamo što prije stići do pl. doma "Putalj". Bijela staza vijuga kroz brnistru i planiku. Putem svima pokazujem naš cilj. Crkvicu Sv. Luke smještenu na samom rubu stijene Kozjaka, koja je u planinarskom smislu najviša točka Kozjaka, jer je na obližnjem Velom vrju ograđena radarska postaja. Nadomak crkvice Sv. Jurja prvi problemi. Led na stazi nastao jučerašnjim otapanjem snijega i novim smrzavanjem tijekom noći. Nina je krenula bez štapova, pa ima velikih problema sa savladavanjem zaleđene uzbrdice. Vjerojatno je već tu odlučila da neće nastaviti uspon nakon dolaska na Putalj. Zaleđene su i kamene ploče uokolo crkvice, pa se ne zadržavamo previše. Tim više što bura ne jenjava.

Nastavljamo strmo uzbrdo prema pl. domu.Sad je i snijeg sve dublji, a nova prepreka na koju nailazimo je zaleđena cesta koja od Gospe na Hladi vodi na Putalj. I tu prepreku savladavamo uz pomoć štapova, pa smo za tili čas već pred domom. Unutra tek domar i dva gosta. Kratka okrepa, instant sušenje rukavica i kapa na radijatorima, najava domaru da se vraćamo na ručak, pozdrav s Ninom koja će se s upravo pristiglim prijateljem spustiti natrag u Sućurac i nastavljamo u usponom do Sv. Luke. Zbog dubine snijega procjenjujem da ćemo možda izgubiti i 3h za uspon i silazak, pa tako navješćujem i domaru kako bi nas dočekao topli fažol po povratku u dom.

Prvo prelazimo preko snijegom prekrivena sipara poviše doma, pa u zavojima stazom zametenom u snijeg prema grebenu Kozjaka. Od doma za nama kreće i domarev pas, tako da uz Rinu i Lotu imamo pravi mali pseći čopor u koloni prema vrhu. Lota najteže podnosi dubinu snijega. Najmanja je, pa je stalno njuškom i trbuhom u snijegu. Rini očito nije bilo dovoljno snijega zadnjih dana, pa kao navijena trči gore-dolje po "stazi".

Sve češće zastajem, osvrćem se i divim pogledu na bijeli Split i Marjan, na zasniježena Kaštela i na Mosor skriven iza oblaka. Foto-aparatom pokušavam ovjekovječit ovaj prizor, jer tko zna hoće li ikad biti nove prigode za to.

U snijegu nema tragova da je osim nas još netko u planini. Znam da je jučer i Natko bio na vrhu, ali prtinu je već prekrio sinoćnji snijeg. Mjestimice u snijeg propadamo do iznad koljena, ali još uvijek tinja nada da ćemo izaći na vrh. Prolazimo kroz Vrata i izlazimo na greben Kozjaka, na grebensku stazu koja povezuje Sv. Juru sa Sv. Lukom.

Dok se uspinjemo prema crkvici, sve gušći oblaci naliježu na greben, pa se vidljivost uskoro smanjuje na svega 30-ak metara. Ne strahujem da će netko greškom otići u krivom smjeru, jer su duboke stope koje ostaju za mnom jasan orijentir na stazi prema vrhu. Gotovo nadnaravan prizor pruža pogled na snježne strehe koje se poput vela nadvijaju nad litice Kozjaka. Kao da smo negdje u visokom gorju, a ne tu tek nekih 700 metara iznad mora.

I onda nakon sat uspona iznenada se iz magle pojave obrisi kamene crkvice Sv. Luke. Stižemo brže od očekivanog!

Pogled s vrha se tek povremeno otvara prema Kaštelima i onda se opet sklanja iza oblaka koji žustro plove nad planinom. Isto tako tek na tren iz oblaka izranjanju antene na vrhu da bi onda opet potonule u bijele dubine. Jaki udari vjetra ne dopuštaju duži ostanak na vrhu, pa se nakon nezaobilaznog zajedničkog fotografiranja prtinom vraćamo natrag prema domu na koji stižemo sat ranije od planiranog. Očito sam podcijenio kondiciju sudionika izleta. Drago mi je da je tako.

Uz smijeh i zadovoljstvo činjenicom što nas jutrošnja ledena kiša nije obeshrabrila od uspona na Kozjak, dočekujemo fažol i vino, pa uz pogled na „najlipši grad na svitu“ slavimo naš zajednički uspjeh. S doma silazimo drugom stazom, u nadi da ćemo izbjeći onu „bob stazu“ pod crkvicom Sv. Jurja, pa nastavljamo snijegom prekrivenom protupožarnom cestom do lovačkog doma u Sućuračkom gaju, te dalje nizbrdo stazom kroz prema groblju.

S osmijehom na licima opraštamo se od često, neopravdano, zapostavljenog Kozjaka, zahvalni što nam je svojom blizinom omogućio jedan pravi zimski uspon ovih dana kad su sve ceste uokolo Splita, ali i kroz sami grad, neprohodne zbog rekordno napadanog snijega.

Tekst i fotografije: Denis Vranješ