Preko trnja do zvijezda

30 Prosinac 2011

Za blagdan Sv. Stjepana mala, ali dobro organizirana skupina planinara HPD "Mosor“ kreće u istraživanje Vrgorskog gorja. Sedam planinarki, četiri planinara i naš sad već iskusni planinarski pas Rina "Dalmatinom“ stiže u Vrgorac. Vrgorsko gorje se smjestilo na sjeverozapadnom dijelu grada Vrgorca, najveće administrativne, ali najslabije naseljene, jedinice u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Sastoji se od tri izrazita gorska hrbata Matokita, Mihovila i Šibenika, a na ovom potonjem na 1314 m visine nad morem nalazi se najviši vrh masiva, Veliki Šibenik.

 

Vrgorsko je gorje zabiokovskom zavalom odijeljeno od zapadnijeg hrbata Biokova i Rilića, a ta zavala je osobito dobro izražena na potezu od Župe Biokovske do Vrgorskog polja. Inače, zavale ili uvale su duguljaste udoline izdužena oblika, izmodelirane korozijskim i mehaničkim radom vode. 

Na sjeverozapadu je ovaj prostor spojen s predjelima imotskog Zabiokovlja, a kao prirodna granica nameće se veća udolina na području naselja Slivno i Krstatice, te prostrano Imotsko polje. Istočno se masiv manjim dijelom u području Kruševice pruža preko državne granice u Bosnu i Hercegovinu, do riječnog sustava Tihaljina – Trebižat, a u južnijem području do polja Rastok. Na samom jugu, granica ovog prostora su uvala Bunina i Vrgorsko polje, odnosno podnožje Matokita i najjužnijih uzvišenja Gradina i Radović. 

Gorski hrptovi, zavala i manje udoline u gorju imaju dinarski pravac pružanja SZ-JI. Zona strmaca na zapadu omeđuje ovaj planinski prostor od Satulije (1170 m) do južnih padina Mihovila (1247 m), ali se taj prostor ne nastavlja u zaleđu vrhova Satulija i M. Šibenik, već je ovdje zona prostrane visoravni na prostoru iznad 1110 m/nv. Gorski hrbat Mihovila je morfološki izdvojen od ostatka planinskog masiva na visini od 950 m i od njega ga dijeli područje Zamihovlja koje je omeđeno sa sjeverne i južne strane padinama obaju planinskih prostora. Sad kad sam vam dočarao morfologiju ovog gorja, vraćam se na sami opis uspona.

Uspon započinjemo jednom od samo tri markirane staze u cjelokupnom Vrgorskom gorju, onom koja iz Zavojana, točnije iz zaseoka Podastine, vodi prema vizualno istaknutom Mihovilu koji se strmo uzdiže nad zabiokovskom zavalom i  promatrajući ga s prijevoja Turija izgleda kao mali dalmatinski Matterhorn. Do Podastina vodi uska asfaltirana cestica u smjeru sjevera, čiji je odvojak na samom početku Zavojana. Inače, sjeverno od Mihovila i Zamihovlja najviša je zona Vrgorskog gorja, pa se tu na gorskom hrbatu Šibenika nalazi i naš cilj. Ovaj vrh se nalazi istočno od linije Satulija – M. Šibenik – Mihovil, a za razliku od Mihovila nema tako reprezentativan izgled.  

Podzidana se staza vijugavo u serpentinama strmo diže na istočni krak hrbata Mihovila, kroz stijenu koja je naizgled nepremostiva prepreka. Ali vrijedni stanovnici koji kroz stoljeća naseljavaju ove prostore sazidali su ovu stazu kako bi lakše sa svojim blagom doprli u unutrašnjost masiva, gdje se u vrtačama skriva vrijedna zemlja.

 

Na hrbat izlazimo nakon nekih 45 min. uspona te se tu pred nama po prvi puta otvara pogled na hrbat Šibenika, Zamagorje pod njim i snijeg pod našim gojzericama. To je stoljećima bio prostor pokretne stočarske djelatnosti, a zaseok Pivci prema kojem se krećemo polako pada u zaborav. Staza zarasta u makiju, a drača obavija urušene zidove kamenih kuća. Nema više ni markacija na našem putu, one koje su nas pratile dijelom puta vode hrbatom dalje prema Mihovilu (1247 m). Spuštamo se u dolce, pa se stazicom skrivenom iza makije "probijamo“ uz sami suhozid do zaseoka. Čovjek je vrtače od pamtivijeka štitio suhozidom kako bi spriječio kiše da odnesu tu "šačicu“ jedine plodne, obradive površine. A u zaseoku Pivci  vrijeme kao da je stalo u sekundi. Još na policama stoje dokazi nekadašnjeg života u ovim kućama, ali stropovi i krovovi su urušeni, pa nije preporučljivo ulaziti u njih. 

Prolazak kroz zaseok postaje još teži od samo dolaska do njega. Srušeno stablo pored zadnje kuće, pa potom provlačenje kroz draču i makiju povećava dojam pustolovine. Sad bi nam dobro došle mačete! Već se bavim mišlju da možda ne bi bilo loše da je polaznicima sljedeće planinarske škole spomenem kao dopunski dio planinarske opreme.

 

Nakon 15-ak min. izlazimo iz ovog gustog pojasa i izlazimo na nešto čišću padinu ogranka hrbata Šibenika. Naime, ovo područje kontinuirano je naseljeno još od prapovijesti, a praćeno je krčenjem šumskih sastojina radi dobivanja pašnjačkih i oraničnih površina. Suprotno tome, u novije doba, zbog napuštanja stočarstva kao jedne od glavnih gospodarskih grana, ali i kontinuirane emigracije stanovništva tijekom 20. stoljeća uočava se postupna regeneracija vegetacije. Međutim, još uvijek na velikim dijelovima ovog područja dominiraju krške goleti, garig i makija.

Tu na kamenim pločama pored jedne od vrtača ograđenih suhozidom radimo i prvu pauzu da se okrijepimo prije završnog uspona na Šibenik, dok nas sa sigurne distance promatra krdo znatiželjnih konja. Nama poglede plijeni ljuskava građa sjevernih obronaka Mihovila, koji ovako prošarani snijegom izgledaju poput Šarenih pasova na Durmitoru. Na jugu je Rilić, nešto istočnije Matokit, a nama je za krenuti prema sjeveru. Snijega je sad sve više, a putem osim životinjskih tragova pronalazimo i otiske ljudskih stopala. Zasigurno neki lovac, jer planinari nažalost ne zalaze u ovo područje. Uspinjući se južnim obroncima Šibenika polako se otvara pogled i na masiv Biokova, prvo na Kimet i njegovo bajkovito okruženje, a na kraju i veličanstveni Sv. Jure sa svojom snježnom kapom. Putem prolazimo pored zaleđenih obzidanih lokvi. Naime, zbog nedostatka površinske vode  iznimno se pazilo da se sačuva svaka kap za napajanje blaga, pa su sve lokve brižno obzidane i čuvane. Razlog nedostatku vode u ovom kraju nije manjak oborina, već karbonatna građa masiva uslijed čega većina oborina otječe podzemno prema krškim poljima.

Već nadomak samog hrbata krećemo strmo prema prirodnom prolazu kroz stijenu i uz pomoć ruku, jer je padina prekrivena snijegom, izlazimo na hrbat. Po prvi puta danas vidimo i naš cilj, jer je nešto odmaknut u smjeru sjevera. Sad još treba proći između vrtača do samog podnožja vrha. Ipak ne krećemo najlakšim putem do vrha, već se prvo spuštamo do ruba fascinantne Velike jame. Otvora je nekih 50-ak metara, a dubina mi je nepoznata. Možda se jednog dana i spustim do njenog dna, a dotad je prepuštam mašti. Inače, cijeli ovaj prostor obiluje speleološkim objektima koji još čekaju svoje prve istraživače. Slijedi izlazak iz ove vrtače napunjene snijegom, pa po zasniježenom grebenu krećemo dalje prema vrhu. Svaki korak mora biti pažljivo odmjeren, jer je snijeg prekrio brojne rupe i škrape na ovom području.To ne spriječava Rinu da uživa i baca se u dubok snijeg. Njoj kao da se s prijeđenim putem povećava razina energije.

 

I onda nakon gotovo 4h uspona izlazimo na vrh. Naš natpis na jednoj od stijena  s imenom vrha i nadmorskom visinom još odolijeva vremenu. A pogled s vrha je nagrada za sav trud! Prvo pogledom tražim svoj Prenj, lako se na horizontu ocrtavaju i Otiš i Zelena glava i Osobac, lijevo od kralja BiH planina kraljica Čvrsnica, pa redom Vran, Zavelim, Vitorog, Tušnica, Cincar, Kamešnica, Dinara, Svilaja, Mosor, Biokovo u svom sjaju, Vis i Hvar iza njega, pa Rilić, Pelješac, Orjen, Sniježnica, Velež i zatvoren krug s Prenjom. Impresivan pogled pruža najviši vrh Vrgorskog gorja i zasigurno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. 

 

Na samom vrhu se nalazi još jedna jama čiju dubinu pokušavam procijeniti bacanjem kamena, ali se on nažalost već nakon nekoliko sekundi zaustavlja na debelim naslagama snijega. I njenu unutrašnjost zasad prepuštam mašti, ali se nadam ne zadugo.

 

Na sjevernom podnožju pogledom pronalazim zaseoke Poljica Kozičkih i kuće mojih predaka iz kojih se već dugo ne uzdiže dim. Naime, najizrazitiji negativni čimbenik u vrgorskom kraju tijekom 20. stoljeća svakako je bila konstantna depopulacija, koja je započela još 1910., a u tom smislu Vrgorac je bio jedina kopnena općina s takvim negativnim trendom. Od 1910. Do konca Drugog svjetskog rata uzrok depopulaciji je prirodni pad (posebno zbog visoke stope mortaliteta uzrokovane svjetskim ratovima i epidemijom španjolske gripe), dok je druga polovica prošlog stoljeća razdoblje izrazitog iseljavanja. Upravo je deruralizacija, popraćena velikim gubitkom stanovništva, bila glavna odrednica koja je sprječavala gospodarski razvitak na ovom području, a utjecaj industrijalizacije i urbanizacije u drugoj polovici 20.stoljeća nije bio dovoljno izražen da bi zadržao stanovništvo koje je iz ekonomskih razloga konstantno iseljavalo u perspektivnije litoralne zone (najviše u Makarsko primorje), a dijelom i u inozemstvo. Tako su i moji bolju budućnost potražili u Makarskoj.

 

Koliko nas je god bura nagradila lijepim i širokim pogledom, toliko nam nije omogućila duži ostanak na vrhu, pa smo zavjetrinu potražili i pronašli na južnom pobočju Šibenika. A ja ne bi bio Vinci da nisam odlučio vidjeti kakva je mogućnost prolaza zapadnim rubom Zamagorja i odoh na silasku sa svojom družinom u novu pustolovinu. U svakom slučaju, nije prohodno, posebice zbog od snijega vlažnih stijena, ali je vrijedno daljnjeg istraživanja. 

Po silasku kratka stanka u Vrgorcu na zasluženu pivu u restoranu hotela "Prvan“, pa povratak "Dalmatinom“ natrag u Split.

Vjerujem da su svi sudionici izleta iz Vrgorskog gorja ponijeli samo lijepe uspomene i da će uskoro opet pohoditi ovo gorje dostupno samo planinarima pustolovnog duha. Ako ne ranije, onda bar krajem listopada kad naš Stipe Božić, kojemu su korijeni također u ovom kraju, povede brojne naše planinare na vrh Mihovila!

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Meri Prar i Denis Vranješ