Po Sinaju i okolici - 1. dio

07 Siječanj 2013

Ispis

Egipat01malaRazmišljajući o egzotičnim destinacijama zadnjih nekoliko godina, budi se stara želja da zaronim u jednom od najljepših mora, Crvenom moru. Međutim, sva nemila događanja još od mog zadnjeg posjeta Egiptu, 2005 god., su me odvraćala od tog nauma.

Doduše iako sam tada radio na brodu, jako loša situacija se osjećala na mom putu za HR, iskrcaj u vojnoj zračnoj bazi, putovanje uz rubove Sinaja kao kroz nekakvo iščekivanje da se nešto dogodi, prolaženje oružanih straža svakih 2-3 kilometra puta. U to vrijeme je u Sharm El Sheikhu u bombaškom napadu srušeno cijelo jedno krilo hotela u Naama zaljevu.

Slijedi ulazak u predgrađa Kaira s prizorima iz predratnog stanja, oklopnim transporterima raspoređenima na ulazu u grad.

Prijavak u hotel na aerodromu je nalikovao ulasku u najstroži zatvor u Americi, visoki zidovi, naoružani stražari s AK-47, pregledavanje dna autobusa zrcalima, ulazak u lobi kroz rengen i metal detektore itd…..

Iako se pričalo još 2005. da su izbori lažirani od strane predsjednika Mubaraka, te je i tada islamistička stranka bila odnijela pobjedu.

Rezultat svih tih tihih političkih smicalica su brojni mrtvi turisti te 2005. godine, napadi na turističke autobuse, ali i na domaće stanovništvo u željezničkom transportu nadomak Kaira.

Podsjetimo se da je zemlja od odlaska kralja s vlasti bila relativno cesto nestabilna, sjetimo se samo dolaska Nasser-a na vlast, vojnim pučem 1952 god., naslijedio ga Sadatt-a na vlasti, a isti je došao na mjesto predsjednika s vojne dužnosti kao najbliži Nasser-ov suradnik, u prethodnom vojnom puču, a svrgnut je atentatom na vojnoj paradi 1970. god.

Egipat često i ratuje sa susjedima (1948, ’56-Englezi i Francuzi iskrcavanjem ponovo pokušavaju zauzeti Sueski kanal, ’67, ’73) ili pomaže arapskoj etničkoj grupi u susjednim zemljama kao što je to npr. Sirija, Jordan, Libanon, “okupirana područja Gaze i Zapadne obale”, pa i to dodatno destabilizira regiju.

Danas su upravo česti upadi terorističkih skupina prema izraelskom dijelu zaljeva Akabe izvođeni preko sinajskog poluotoka.

Sve do 1979. god. najviši vrh Egipta, Mt.Catherine (2642m), je bio pod kontrolom izraelskih snaga, koje su pri samom vrhu imale vojnu bazu s heliodromom. Zadnje izraelske snage se povače sa sinajskog poluotoka 1982. god.

Egipat je nakon sporazuma u Camp David-u 1979. god., a zauzvrat za izraelsko povlačenje sa cjelokupnog sinajskog poluotoka , priznao postojanje Izraela.

 

Danas u tom dijelu masiva nema vojnih snaga unutar zastićenog područja koje nalikuje parku prirode, po načinu na koji se područjem upravlja.

 

Kopti su potomci hamitskih Egipćana, o čijem se kretanju na afrički continent zna malo ili gotovo nista, a koji ni poslije arapskog i turskog osvajanja nisu prešli na islam, vec su ostali kršćani monofiziti. Naziv Kopt je istodobno i etnička i vjerska oznaka. Njihov jezik je koptski, ali upotreba mu se zadržala jos samo u bogoslužju Koptske crkve. Danas ih ima izmedju 10 i 15 miliona u Egiptu.

Interesantna je pojedinost o vizama za Egipat, naime, viza se može kupiti i na dolasku u Kairo ili Sharm El Sheikh, na aerodromu (15 USD), ali ako se odlučite posjetiti okolna područja i zemlje, te roniti u nacionalnim parkovima, posjetiti planinska područja, onda je potrebna spomenuta “puna viza”.

U suprotnom se može zaista zapeti u Egiptu, te imati mnoge neugodnosti, a pogotovo će na riješavanje problema otići mnogo novca, u Egiptu vas svi i svuda traže novac makar vam samo otvorili vrata na automobile, pokazali smjer, slikali vas vasim fotoaparatom, odvezli vas već plaćenim prijevozom itd, kultura napojnica je izuzetno jaka i jako napadna.

Kao što spomenuh, prvotni plan je bio samo ronjenje, ali tko može odoljeti ne vidjeti još nešto, kad se već ide.

Pošto sam se pomalo i oporavio od ozljede ligamenata koljena, odlučujem se za dva najznačajnija vrha u Egiptu, Mojsijevo brdo i Mt.Catherine, kao nekakav osobni test.

Tu se opet nailazi na organizacijske prepreke u samom početku.

Postoje organizirane ture za posjet manastiru Sv.Katarina, ali ne baš i za uspone na Mojsijevo brdo, a pogotovo ne za planinu Catherine.

Agencija koju sam zamolio za organizaciju me je glatko odbila, jer da nemogu garantirati organizaciju ture.

Odlučujem malo dublje tražiti po internet i na stranicama mjesta St.Catherine, u podnožju Mojsijevog brda, nalazim na nekoliko beduinskih web adresa i kontakata.

Odlučujem se za onog čije stranice daju najvise podataka, te onog koji je zaista brzo i detaljno odgovarao na upite, bez mnogo otezanja.

Poslije na planini i upoznajem Madjara Zoltana koji sve te stranice i održava, te živi po nekoliko mjeseci s beduinima.


Sharm_El_Sheikh_-_Naama_Bay


Po samom dolasku u Sharm El Sheikh, ostavljam ostatak opreme za ronjenje u jednom od jeftinijih hotelskih smještaja u sklopu ronilačkog centra. Iduće jutro, oko 7h, nalazim se sa beduinom Ramadanom, te s vozačem krećemo beduinskim kombijem na 140km dug put prema manastiru i mjestašcu  St.Catherine. Inače je za put od Sharm El Sheikha do manastira, u jednom smjeru, potrebno pješke i devama u prosjeku 3 dana.

U prošlosti je Sharm El Sheikh bio samo beduinsko i ribarsko seoce na rubu pustinje. Danas je to  uzurbano turističko središte iz kojeg kreću sve poznate ture u okolici, a prisutni su i svi svjetski poznati lanci hotela.

Cijela okolica , ali i turistički grad Sharm El Sheikh su stvarno ispresjecani policjskim kontrolama, a prilazi šetnicama uz more i glavnim turističkim okupljalistima su blokirana kontrolnim točkama s malim naoružanim “pick up” vozilima i blindiranim pločama s blindiranim stakalcima za zaklon u slucčju puškaranja. Po cestama u gradu i prilazima nadzornim točkama je neviđen broj “ležećih policajaca.”

Na putu razgovaramo o svemu i svačemu i odmah se dobro sporazumijevamo, te se osjećam opušteno s ugodnim domaćinima.

Uz obalu su inače dosta raspoređene vojne baze, pa većina cesta vijuga kroz klance ne tako visokih , ali zaista strmih granitnih planina. Planinskim lancima se ni nezna broj, čini mi se.

Kad ih promatrate izgleda da ima nebrojeno mnogo vrhova, jer su planine jako nazubljene.

Uglavnom cesta kreće iz Sharm El Sheikha prema Dahab-u, jos jednom zastićenom području, a otamo prema Taba-i, iz koje se brzom brodskom linijom moze prebaciti za Akabu u Jordanu, a nasuprot spomenutog grada je Eilat, izraelski grad.

U vožnji s domaćinima saznajem da je putovanje prema selu St.Catherine za Mubarakove vlade bilo mnogo otežanije zbog njegove netrepeljivosti prema beduinima.

Malo po malo kroz priču saznajem da se u njima rađao bunt i nezadovoljstvo vladinim zapostavljanjem beduinskih plemena i njihovih prava, te samog Sinaja kao regije.

Neke od otmica turista izvode beduini da iskažu nezadovoljstvo prema vladinim stavovima i politici i da ukazu na to da i oni postoje.

Turisti su u većini slucajeva odvođeni na sigurno mjesto, u beduinske kampove, u pustinji i bili ugošćeni maksimalno koliko to beduinski šator  sa smještajem i hranom to moze omogućiti, svi su naknadno vraćeni vladinim snagama neozlijeđeni.

Također, se iz razgovora može razlučiti da je neke teme bolje ne komentirati, a u razgovor se inače  u Egiptu lakše ulazi ako na pitanje o podrijetlu odgovorite da niste Amerikanac, to pitanje je jedno od prvih 5 na početku razgovora. Hrvati kotiraju jako dobro sta se tiče omiljenosti, ali stvarno dosta zahvaljujući nogometnoj reprezentaciji iz ’98-me.

Egipćani su nogometni fanatici i većina njih koji rade po turističkim mjestima dolazi iz Kaira ili sjevernog dijela Egipta, a time su i iz obrazovanijih regija.

Ako bi se starije beduine pitalo, oni tu nebi znali puno o povijesti i kulturama, većina ih je nepismena, a ni ne služe se stranim jezicima, žive samo za pustinju i klance u njoj, te svojim tradicionalnim životom koji ponekad ima odlike meditacije. Mlađe generacije pohađaju osnovne skole, a žene se organiziraju i izradjuju tradicionalne odjevne i druge predmete kako bi se pridonijelo obiteljskim budžetima i boljoj emancipaciji tj. položaju žena u strogo konzervativnim sredinama.

Nakon nekih sat vremena vožnje i prije skretanja za selo St.Catherine zaustavljamo se na rubu kombinacije pustinje i planina, na prijevoju gdje beduini trguju svoje rukotvorine.


Prema_selu_St.Catherine


Pošto u tom području živi beduinsko pleme Jabaliyya (na jugu sinajskog poluotoku postoji 7 beduinskih plemena, od ukupno 14) moj domaćin i vozač poznaju trgovce , te stajemo popiti čaj, a oni koji su ovisnici o duhanu, kao moj vodič Ramadan, pripremaju “Shisha”-u, tradicionalnu vrstu vodene lule.

U dnu “pipe” se nalazi voda u ovalnoj staklenoj zdjeli, iz nje vertikalno ide metalna rezbarena cijev, a na vrhu se nalazi uvalni metalni zdjelasti dio koji služi za postavljanje žara tj. žeravice, a prethodno je tu postavljen duhan aromatiziran medom.

Dim se povlaci i otpuhuje iz cjevaste lule ili pipe smjestene pri polovini te velike lule, a jedini filter cini samo voda u dnu lule.

Po prici Ramadana jedna shisha ima snagu 30-ak cigareta s filterom, a on ih dnevno zapali oko 15-ak.

Pri tom ispijanju čaja i gledajući ih kako puše sheeshu stječem dojam da oni ponekad ni nemaju pojam vremena tj. užurbanosti ili da negdje moraju poći tj. požuriti.

Kavu rijetko piju, a većinom je to neizostavni crni čaj s divljom mentom ili nekom drugom aromatskom biljkom i šećerom po želji.

Nekoliko puta sam ljude u Egiptu priupitao da li piju voćne ili neke druge čajeve, ali oni su na to pitanje gledali s čuđenjem i čini se da je crni čaj njima zakon i jedino što vole.

Čaj dodaju u vodu “refužo” sta bi se reklo i ne cijede ga, pa dobijete i “fundac” na dnu.

U cijeloj toj ceremoniji ispijanja kave i pušenja duhana, beduini se doimaju veoma opušteno i rado se znaju ispružiti po tlu u tradicionalnoj odjeći ne mareći za svu prašinu ili hoće li se uopće zaprljati.



Beduinski_vodic_Ramadan_Abou_Ghalaba

 

Tekst i fotografije: Pero Gabelić