Triglavski dnevnik - 1. dio

10 Travanj 2012

Ispis

Triglavski_Dnevnik_mala01Sljedeće što ćemo objaviti je Johnov "Triglavski dnevnik" nastao još tamo davne 2002. Uzbudljivu priču punu zapleta i intriga, s pregrštom autobiografskih detalja, koja će vas držati budnim do kasnih noćnih sati Smile

 

 

Pozdrav svima (koji ovo čitaju). Većina vas već zna s kim ima posla i kako bi ovaj izvještaj mogao izgledati, tako da znate morate li ga pročitati do kraja, :-) ili ćete ga ipak radije zaobići. Ako se sjećate izvještaja sa Žumberka, tim bolje. Ima tu nekih sličnosti. Uglavnom u društvu koje je bilo u planini. Ponovo ista ekipa, Davor i ja. Za one koji ne znaju, to je moj prijatelj iz Zagreba kojeg sam upoznao pod prilično neobičnim okolnostima, i vrlo se brzo i vrlo kvalitetno sprijateljio s njim. Živimo u različitim gradovima, mail nam je jedina komunikacija, tek smo se nekoliko puta sreli na par sati i popili kavu, a ova tura nam je tek druga zajednička planinarska avantura. Razlog više za veselje je upravo taj što se tako rijetko vidimo. On je to ljepše rekao: možda smo na različitoj zemljopisnoj dužini, ali smo na istoj valnoj. Definitivno!

 

Triglavski_Dnevnik_01

 

Još jedno upozorenje, ovo pišem kao svoj dnevnik, za svoju dušu. Ne zanima me faktografija, nego momenti, doživljaji i uspomene odozgo. Želim se sjetiti stvari kojima sam i gore posvećivao vrijeme i pažnju, i tako ću i pisati. Nije me bilo briga koliko mi je trebalo od doma do doma, ali su me strašno veselili susreti s nekim ljudima na koje sam nalijetao putem, i neki momenti iz našeg druženja. Kako ne želim biti sebičan, ove ću doživljaje podijeliti s vama, pa ću tu i tamo ubaciti i poneko objašnjenje, da se lakše može pratiti. Ako vam bude predugačko, neću se uvrijediti. Ako vam bude interesantno – bit će mi drago! OK, krenimo lagano redom.

 

Prvo, kako se dogodio ovaj izlet. Niti blizu tako neobično kao Žumberak, ovaj je bio (is)planiran. Što ne znači da je bio manje dobar, ma koliko me ta spontanost na Žumberku neobično veselila! (prečesto spominjem ovaj Žumberak, ako vam nije jasno o čemu se radi, javite, dobit ćete i taj izvještaj na uvid :-) Znali smo da želimo nekud zajedno u planine, i da bi to moglo potrajati cca tjedan dana. Taman mjera. Uspjeli smo usuglasiti termine godišnjih odmora, rastjerati sve obaveze na tjedan dana, i – idemo! No, gdje? Davor je permanentno pozvan na upoznavanje planina u Dalmaciji, ali sad je tu ipak malo prevruće za planinarenje. Dakle, Velebit, što drugo. Međutim, kad se plan trebao početi razvijati, Davor je stao kukati kako se boji da će i na Velebitu biti previše toplo. I da on želi u Alpe. Da on ide u Alpe, samo još ne zna s kim. (naša interna zafrkancija, izbjegavanje direktnog poziva). Meni je manje-više svejedno, ako imam vremena za tjedan dana planine. Jedina mi je razlika u cijeni prijevoza, a to mi je potpuno nebitna stavka kad uzmem u obzir sve što dobijem time. Da bih pristao na Velebit, a odustao od svega radi toga jer su mi Alpe predaleko, ili previsoke – nema šanse! Nije me trebao puno nagovarati. U biti, nije me trebao UOPĆE nagovarati. I ovaj put smo se o svemu dogovarali mailom, radio je malčice i telefon, doduše. Čak je i put bio relativno dobro razrađen. Ne do u detalje, ali znali smo što sve želimo vidjeti, odakle krećemo (Kranjska Gora) i gdje završavamo (Bohinjsko jezero). Preko Škrlatice, Triglava, doline Triglavskih jezera... i tko zna čega sve još. Nismo ni slutili. ;-) I bolje da nismo. Ne bi to bilo to da smo sve do u detalje razradili… Dakle, uvodni dio je manje – više gotov, krenimo redom.

 

Kako je cijela avantura uopće počela? Za mene je sve skupa počelo još u petak, 19/07/2002, navečer, kad sam se ukrcao na vlak za Zagreb. Malo sjedio, malo ležao, malo spavao, malo se krivio – uglavnom standardno. Šetao između drugog i prvog razreda, budio se i spavao… ništa neobično. Izišao sam iz vlaka na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, rano ujutro. S Davorom sam se trebao naći oko 7:45, otprilike tek za sat vremena. Odlično, imam vremena za nešto baciti u kljun, popiti kavu… Šetam po kolodvoru i gledam gdje ću – što ću, kad ono -?! Ma vidi onog, isti je Žele Balov! Ma vidi ga, i on gleda mene. I smije mi se, I JE ŽELE!?! Žele, pa šta ti radiš ovde?! Da je dopratio familiju na neki vlak koji im kreće tek iz Zagreba, a njemu problem da mu guzica malo vidi puta, kako da ne. Za sve koji nisu upućeni, on je stari Mosoraš, meni jako drag čovjek i inače velika ljudina. I baš mi ga je bilo drago vidjeti, pogotovo ovdje gdje se nisam nadao sresti poznato lice. Popili smo kavu, dočekali Davora, još je on malo sjeo s nama, popričali…. Do neke ure kad je trebalo poći svojim putem. Davor jutros radi, mi možemo tek popodne prema Sloveniji, ali nemamo neke zgodne veze prije nedjelje rano ujutro. OK, onda ćemo tako, danas popodne nabavka svega što nam fali, i nešto malo organizacije, spavanje u njega doma, i sutra rano ujutro polazak. Vlak za Jesenice ide u 5, ako sam dobro zapamtio.

 

Triglavski_Dnevnik_02

 

Jutro sam imao slobodno, Davor je morao prosjediti na poslu, a ja sam ga prosjedio sa HRB-ovcima na kavi. Divna jedna ekipa, momci i cure (mlado i staro) sa biciklističke konfe na internetu (hr.rec.bicikli), Tako dobro klapaju i funkcioniraju da je to milina jedna! I što svemu tome daje najveći gušt, sve je neformalno, bez ikakve organizacije, statuta… – ništa! I NIŠTA im ne fali. Strašni su. Ugodno sam se iznenadio kad sam vidio koliki interes tamo vlada za mnom, i koliko sam ja tamo ipak poznat kao ime i prezime, koliko god se ja osjećao autsajderom. Naročito me ugodno iznenadio Pero (pozdrav, Pero!). ;-) Pero je izvukao neke podatke o meni koje sam i ja gotovo zaboravio! ;-)) Strašan je! Da se još malo hvalim, dobio sam i naljepnice sa logotipom HRB-a, sad sam i ja (valjda) postao pravi haerbalija! S ponosom ću je nositi na kosturu bicikla, neka se vidi gdje pripadam i gdje se motam. I s tim logotipom je bilo čudnih priča (kako sam upoznao Gojka), tko zna na koga ja sve mogu naletjeti… Neka se vidi pripadnost! Nakon kave sam se opet našao s Davorom, još smo malo popričali, otišli do njega doma, ručali, kupili karte za vlak, obavili kupovinu hrane i ostalih sitnih potrepština (wc papir nikako ne možete svrstati u hranu, zar ne?), prepakirali stvari po sistemu: to mi treba – to mi ne treba, malo racionalizirali i – spavanac! Sutra je ustajanje u 4:30.

 

Tekst i fotografije: Ivan Bućan - John