Highlander Velebit

20 Rujan 2017

Ispis

Highlander 16Proteklog je vikenda održano višednevno planinarsko natjecanje, po meni ga je bolje nazvati iskustvom nego natjecanjem (dio s utrkom sam shvatila u tolikoj mjeri što smo imali određeni rok za stići do određenih kontrolnih točaka, a ostalo je sve bilo prepušteno uživanju u prirodi), koje se održalo od 9.do 14.rujna, a obuhvaćalo je prelaženje planinarske rute od 105 km u 5 dionica - od Zavižana na sjeveru do NP Paklenica na jugu Velebita, noseći punu opremu i svoj “krevet” sa sobom, bivakirajući u prirodi, pod nebom.

Od sudionika se očekivalo da budemo spremni na divljinu, na nepredvidivo vrijeme i da si osiguramo osnovne namirnice, znači kretanje po Velebitu s konstantnih 17-20kg tereta.
 
Moj je prvi doticaj s Velebitom bio u svibnju ove godine kad sam dosla na vikend planinara i penjača u Paklenicu, te pokušala u jedan vikend ugurati što više aktivnosti tamo – od 25km Paklenica Traila, preko sportskog penjanja s ekipom iz različitih sportsko penjačkih klubova iz Splita do prelaska planinarske rute koja obuhvaća najviši vrh Južnog velebita Crnopac uključujući i Put Malog princa. Tada sam se zaljubila u Velebit i poželila da mogu ostati još malo ili se makar u skorijoj budućnosti vratiti i detaljno ga razgledati poprečno, a s vremenom proći sve vrhove.
 
Highlander 13
 
U tom sam razmišljanju naletila na događaj Highlander Velebit i promislila kako mi je došao kao naručen i kako moram sudjelovati na tome.
Da budem iskrena, nisam se puno pripremala – gotovo se uopće fizički nisam spremala koliko sam planirala, nekoliko rekreativno odrađenih trailova i vikend planinarenja koja su mi rutina kad god stignem ne mogu uzeti kao ozbiljnu pripremu što se kondicije tiče, iako tijelo sve pamti, a vezanost za posao nije dopuštala više i do zadnjeg trenutka nisam znala hoću li uopće moći izdvojiti toliko dana na odlazak u planinu i boravak daleko od signala mobitela, a samo pakiranje planinarskog ruksaka je započelo dan ranije.
 
Highlander 14
 
Od organizatora smo dobili jasne upute kako se spremiti, gdje ćemo imati vodu, tople obroke i sve potrebne podatke tako da, kad sam shvatila da stvarno sudjelujem u Highlanderu, bilo mi je potrebno samo ubaciti stvari u ruksak, isplanirati si obroke, nabaviti karte, sve složiti da mi bude pri ruci i krenuti, a okvirni  je plan bio odrađivati zadanu dionicu dnevno, uživati u prirodi, fotografirati i dignuti šator prije mraka.
 
Highlander 06
 
Sve smo mogli isplanirati osim (ne)vremena – prognoza je bila promjenjiva, očekivali smo prelazak ciklone preko nas, ali smo se nekako nadali da ce je vjetar ipak gurnuti malo sjevernije i zaobići nas. Naši su planovi uključivali kišu jedino u scenariju kad odradimo ovo sve i sjednemo na pizzu po povratku u Split, ali nije nam bilo po volji – planinarski je đir dodatno začinilo lose vrijeme i jaka kiša uz koju nam je sva nepromočiva oprema pokisla, a od 50ak prijavljenih sudionika svega je nas 16 završilo utrku.
 
 
Subota, 9.rujna, prvi dan, prva dionica:
Troje nas je stiglo iz Splita do Senja te smo iz Senja imali organiziran prijevoz na Zavižan gdje smo se okupili na startu s ostalim planinarima.
Predviđena prva dionica je bila 33km duga ruta Zavižan (1645m/nm) – planinarski dom Škorpovac (958m/nm), s 699m visinske razlike kojom smo prošli. Ta je ruta zapravo bila jako dobro zagrijavanje za ono što nas čeka narednih dana – prošli smo veći dio Premužićeve staze, jedne od najljepših planinarskih staza kod nas, kroz NP Sjeverni Velebit.
 
Highlander 03
 
Na pola puta, kod PD Alan, čekao nas je topli obrok i voda te upute za dalje – voda na izvoru u Koritima i bivakiranje sat vremena od Škorpovca na livadi na kojoj smo podigli šator prije mraka, skuhali večeru i zaspali čim smo dotakli karimat.
Staza je bila predivna –šetnja i predivna priroda, bez velikih uspona i silazaka i već smo se tada susreli s divljim konjima i tragovima ostalih divljih životinja.
 
Highlander 01
 
 
 
Nedjelja, 10.rujna, 2.dan, druga dionica:
Nakon jutarnje kave na livadi uputili smo se prema PD Škorpovac koji nam je ostao kao dug od dana prije pa smo slagali plan kako ćemo za danas proći malo više od predviđene rute i s obzirom na kilometražu od prošlog dana plan nam je djelovao jako izvediv ali u idealnim uvjetima – nismo računali na nevrijeme koje je započelo onog trenutka dok smo ulazili u cilj druge dionice – Baške Oštarije.
 
Highlander 02
 
Druga je dionica obuhvaćala 14km dugu rutu od PD Škorpovac (958m/nm) do hostela Baške Oštarije (919m/nm), visinske razlike od 111m. 
Na Baškim Oštarijama nas je čekao drugi topli obrok te bivakiranje nedaleko od hostela, ali budući da smo prilično rano stigli na kontrolnu točku, odlučili smo se po kiši uputiti dalje prema skloništu Šugarska Duliba koje je 7h hoda udaljeno od Baških Oštarija i potražiti smještaj u prirodi, i skratiti tako vrijeme pješačenja koje nas čeka sutra. 
Put koji smo prošli po kiši je poseban doživljaj – bilo mi je jako žao što nisam ništa fotografirala, već nam je jedini fokus bio skloniti se od kiše i grmnljavine te smo 2ipo sata od Baških Oštarija preko Sladovače digli šatore u šumi, na raskrižju koje nam je bilo jako važno za sutrešnji dan,isplanirali smo sutrašnju rutu, proučavali kartu, večerali i pošli spavati.
 
Highlander 09
 
 
Ponedjeljak, 11.rujna, 3.dan, treća dionica, prvi put:
Pravo nevrijeme se događalo tek prošlu noć - čuli smo grmljavinu i padanje grana oko naših šatora, a ujutro nas je dočekao kaos – korito preplavljeno slomljenim stablima pod grmljavinom – imali smo sreće tu noć što ništa nije palo na nas.
Opcija povratka na Baške Oštarije nam uopće nije bila u igri, a karte Velebita su nam tu noć pokisle te smo se unatoč tome odlučili, po kiši i grmljavini, uputit naprijed i doći makar do lokacije gdje nam mobiteli hvataju signal da čujemo s organizatorom što se događa i što ćemo dalje.
 
Highlander 05
 
Tako smo kroz preplavljeno korito, po popadalim stablima, tražili markaciju Velebitskog planinarskog puta koja bi nas vratila na rutu. Vrtili smo se 45min po 100m2 korita i jedina vidljiva markacija i jedina prohodna staza je bila oznaka za Konjsko te smo se uputili tim putem izlazeći iz šume i nadajući se da ćemo nekako doći do podataka za dalje, ali nažalost prekasno – taj smo dan odradili 20km dugu dionicu, te smo bez mape prošli Terezijsku cestu, spuštajući se do naselja Konjsko i nakon 8h hoda po nevremenu neplaniranim putevima bili smo pokisli, mokri, s mokrom opremom, gladni, bez karte, s nikakvim signalom na mobitelu, bez informacija, s mogućnošću diskvalifikacije, a sav nam je entuzijazam potonuo kad smo ugledali markaciju za Baške Oštarije shvativši da smo se zavrtili u krug te smo zvali organizatora koji nas je vratio na Baške Oštarije. 
Po dolasku tamo smo shvatili što se događa oko nas – zatvorene ceste, odroni na Paklenici, poplava u Zadru – promislili smo kako smo mi još i dobro prošli, a naša je najveća sreća u cijeloj priči bila ta što je utrka zbog nevremena stopirana te su svi sudionici imali pravo skriti se u planinarsko sklonište (što u pravilima utrke inače nije dopušteno) i utrka je taj dan zaustavljena iz sigurnosti sudionika te smo se razveselili kad smo shvatili da zapravo nismo bili diskvalificirani i da su nam organizatori dopustili sudjelovati dalje. Brzo smo podigli satore na mjestu predviđenom za bivakiranje, osusili svoje stvari na plinsko kuhalo i slagali plan za sutra prikupivši ponovno karte i sve ostale potrebne informacije.
 
Highlander 07
 
 
Utorak, 12.rujna, 4.dan, treća dionica, drugi put:
Ujutro se razvedrilo – ne skroz ali smo znali da je nevrijeme iza nas, očekivali smo još malo kiše ako se koji oblak zadržao između vrhova, ali smo znali da će vrijeme biti bolje kretajući se prema jugu, stoga smo nakon kave i doručka krenuli već poznatim putem do raskrižja u šumi na kojem smo se dan prije izgubili. 
Čak mi je bilo drago ponovno prijeći isti put da nadoknadim sve one fotografije koje nisam mogla prežaliti što ih nisam snimila. 
Na raskrižju smo znali kuda ne skrenuti te smo se izvukli iz korita do prve sljedeće markacije u suprotnom smjeru od jučer i ona nas je odvela prema Šugarskoj Dulibi, što nam je bio zacrtani cilj toga dana.
Planirana dionica prema organizaciji utrke je bila 19km duga ruta od Baških Oštarija (919m/nm) do Jelove Ruje (967m/nm) uz visinsku razliku od 400m. Staza je bila jako planinarski zahtjevna – s dosta uspona I silazaka, predloženom dionicom od Baških Oštarija preko Sladovače, Raminim Koritom do Pasjeg kuka te s Pasjeg kuka do Šugarske dulibe, uz napomenu kako bismo se trebali paziti divljih životinja na stazi. 
Ramino korito je poseban rezervat šumske vegetacije i dio obuhvaća prašumu bukve na Južnom Velebitute je količina divljine i života u šumi zavidna i baš izaziva strahopoštovanje prema prirodi – medvjedi, divlje svinje, risovi, vukovi, jeleni, divlji konji, lisice i ptice. Mi, na našu sreću, nismo imali bliski susret ni s jednom divljom životinjom, ali smo cijelim putem pazili da ih upozoravamo na našu prisutnost. 
Uz smirivanje vremena stigli smo do večeri do Šugarske dulibe (1212m/nm), skloništa koje me toliko oduševilo svojom arhitekturom i pogledom te smo podigli šatore prije zadnje kiše nedaleko od skloništa, oko 300m prateći stazu naprijed – na livadi gdje smo imali bunar s pitkom vodom. Raspremili smo se, osušili opremu na plinsko kuhalo iisplanirali sutrašnju rutu.
 
Highlander 12
 
 
Srijeda, 13.rujna, četvrta dionica:
Nakon smirvanja vremena, razvedravanja, prelaska Raminog Korita i dolaska u južnije krajeve primjetili smo da je Velebit pitomiji – više se osjećala mediteranska klima, izašli smo na buru i nastavili smo svoj put prema Velikom Rujnu.
Predviđena ruta tog dana je bila 19km duga dionica od Jelove Ruje (967m/nm) do Velikog Rujna (900m/nm), s 490m visinske razlike, a mi smo krenuli od Šugarske dulibe preko Panosa na Tatekovu kolibu jer pristup Jelovoj Ruji zbog poplava i odrona još uvijek nije bio moguć – ruta je u međuvremenu promjenjenja zbog nemogućnosti pristupa Jelovoj Ruji uz zadržanu kilometražu prema Panosu i Tatekovoj kolibi. Meni je osobno ovaj prvi dio rute bio najatraktivnija planinarska turana utrci, sve do spuštanja i šetnje prema cilju. 
Pitke vode smo imali cijelim putem, a u Velikom Rujnu nas je čekao treći topli obrok i bivakiranje. 
Putem do Velikog Rujna smo imali bliske susrete s domaćim životinjama na stazi, zbog kojih smo uz predviđenu rutu s dosta uspona i silazaka kao i prethodnog dana morali obilaziti bikove u širokom luku. Taj smo dan ostali bez hrane jer nismo planirali provesti cijeli jedan dan više, tako da nam je ovo ujedno bila i najsporija dionica – u iščekivanju dolaska u Veliko Rujno, stali smo na pola puta - u Tatekovu kolibu kod Stapa, te smo u njoj pronašli kesicu s azijskom tjesteninom(hvala planinarima ) koja nam je dala dovoljno energije do planiranog toplog obroka, a put do Velikog Rujna nam je prošao u razmišljanju što nas tamo čeka.
Stigli smo, rastvorili šatore u dvorištu crkvice, ugrijali se i večerali uz vatru i isplanirali zadnji dan.
 
Highlander 11
 
 
 
Četvrtak, 14.rujna, peta dionica:
Peta je dionica bila pravo opuštanje nakon svega prošlih dana – ruta od 16km od Velikog Rujna (900m/nm) preko Stražbenice i PD Paklenica, Velikom Paklenicom do cilja. 
Ovaj je dio bio turistički obilazak i odmor od cijelog puta – povratak u civilizaciju gdje su nas organizatori dočekali nedaleko kod ulaska u park pa smo uz kavu i voće prepričavali dojmove proteklih dana s obe strane medalje. 
 
Highlander 15
 
Highlander 10
 
Prošli smo svašta, od različitih klimatskih zona, promjena vremena, morfologije i tipologije terena, šuma, krša, grebena i korita, druženja i događanja, žuljeva, susreta sa životinjama ili barem s njihovim tragovima, nismo žurili, ali smo stigli unutar određenog vremena (da nismo imali limit još bismo danas bili gore) i još smo pod dojmom - kako reducirat 127sati, 125km, 3000m visinske razlike, 20000 potrošenih kalorija i 600 fotografija u svega njih par - nikako, samo planirati sljedeće godine ići po još.
 
Tekst i fotografije: Antonija Dominović