Fortica je osvojena
22 Travanj 2017
Danas je "mala Mosorova škola" pohodila predivnu tvrđavu Forticu poviše Omiša. A kao i svaki drugi izlet sa malom,dječjom školom i ovaj je bio predivan.
U nešto manjem broju nego li je obično krenuli smo 60-om put Omiša. Dječica, par roditelja i nas troje usputili smo se prema poznatoj Fortici, koja je bila današnji cilj izleta. Dan je bio predivan, a začudo i nije puhalo kako je znalo ovih dana pa su uvjeti za uspon bili optimalni.
Kako se nismo nigdje žurili, išli smo polako, jer strmi uspon iz grada nije za svako dijete. Često smo pravili pauze, i uživali u pogledu koji nam je pružao današnji dan. Cijelo vrijeme Antonija, naš današnji glavni vodič nam je pričao o ljekovitom bilju, kojeg u našim krajevima ima u izobilju.
Dječica su je slušala i upijala znanje, a onda smo na kratko ponovili i koji se otoci vide i utvrdili smo njihove pozicije, što je bio i uvod u današnju tematiku koje je bila: orjentacija u prirodi.
Kada smo došli na Forticu, prvo smo se okrijepili, i pustili smo dječicu da se malo izigraju, dok smo jednog po jednog dovodili kraj karte i pokazivali im kako se radi sa kompasom, koju stranu svijeta i koja dio kazaljke na kompasu pokazuje uvijek sjever, gdje Sunce izlazi, a gdje zalazi i zašto se baš tako zovu istok i zapad . Kroz igru i malo šale, bez ikakve "odrasle "strogoće" djeca upiju znanje u vrlo brzo.
Imam dojam da smo gore mogli ostati cijeli dan , a da se oni niti u jednom trenutku ne bi umorili. No vrijeme povratku se bližilo, a i tradicionalni sladoled koji nas čeka u Omišu pa je valjalo krenuti. Sada smo bili duplo oprezniji, jer stijene su skliske, a i kamenje i nešto sipara čine spust daleko težim nego li je uspon. No pravilnom rasporedbom roditelja i nas vodiča, sve ide savršeno dobro.
Koristimo hladovine za odmor, jer sada je već lagano i upeklo, a i umor čini svoje. No rekavši djeci da je sladoled blizu, zaboravila su umor u isti tren,a dalje je bio istinski gušt biti dio te malene kolone koja se kretala pažljivo, ali sigurno. Spustili smo se do Omiša nekih 15.-ak minuta prije nego li će autobus doći, tako da su djeca ( a i mi odrasli) mogli u miru pojesti sladoled i tako je današnji izlet završio. Nevjerojatno je kako te djeca napune nekom energijom, za koju vrlo brzo zaboraviš da postoji kada njih nema u blizini.
I na kraju veliko hvala svim tatama, koji su nesebično pomagali u silasku, hvala našoj Antoniji koja nam je rekla toliko toga o ljekovitom bilju, i hvala budućoj kolegici Sandri na savršenom pomoćnom viođenju,
Ponovilo se čim prije!
P.S A teti Ivani,koja je danas šmrcala pa nije mogla sa nama na izlet, želimo da ozdravi što prije!
Tekst: Predrag Kurtović
Fotografije : Predrag Kurtović i Antonija Lončar