Krenuli smo, kao pravi planinari, rano ujutro u 10:30 s već poznatog mjesta. Kad smo u utorak na predavanju saznali vrijeme polaska, pomislili smo da su Dinu možda dosadile naše sad već tradicionalne zajedničke jutarnje kave i razbuđivanje u birtijama u podnožju planine prije početka svakog uspona pa nas je odlučio pustiti da se naspavamo, napijemo, najedemo i obavimo sve svoje prohtjeve i zahtjeve samostalno. Ispostavilo se da je razlog ipak bila namjera da nas na silasku s Promine uhvati mrak tako da iskusimo što to znači kretati se po planini u takvim uvjetima. Mi sretni jer ipak nismo dosadili Dinu, isprobat ćemo nešto novo, a priznajemo, onaj mali lijeni dio svakog od nas, i zato što može malo duže spavati; s tim da je važno reći i da se ta crta lijenosti kod svih eksponencijalno smanjuje sa svakim odrađenim izletom i porastom ljubavi prema planinarenju. 

Vožnja autobusom je ovaj put malo duža jer lokacije je Promina, planina smještena sjeverno od Drniša. Po izlasku iz autobusa u selu Lišnjak odmah osjećamo promjenu klime i par stupnjeva niže u odnosu na Split tako da navlačimo dodatni sloj i hrabro nastavljamo.

 

 

 

 

 

Vrijeme nije idealno, oblaci se opasno nadvijaju nad nama, ali dok imamo vodiče (da odlučuju umjesto nas), ničega se ne bojimo. Prvi cilj je planinarska kuća na Promini. Uspon je lagan, ali nakon samo par minuta počinje kiša. U kombinaciji s jakim vjetrom, nije nam baš svejedno. Neki su dobro pripremljeni pa imaju nepropusne jakete ili kabanice, neki izvlače jednokratne kabanice, neki nisu u stanju navući tu jednokratnu kabanicu po vjetru pa jedno pet kolega priskače u pomoć (hvala im), a neki po prvi put otkrivaju da su ruksaci, sva sreća, pripremljeniji od njih pa dolaze s navlakom za zaštitu do kiše.

 

 

Vodiči, navikli na milijun puta gore uvjete, se ne uzrujavaju nimalo oko to malo kiše, tako da njihova smirenost prelazi i na nas pa hrabro i oprezno, pazeći na skliske stijene, nastavljamo put do doma.

U domu smo toplo i ljubazno dočekani. U kaminu gori vatra pa nam je još toplije. Presvlačimo se, sušimo mokru odjeću, kuhamo kavu i čajeve da se malo okrijepimo, grickamo nešto usput, ne previše – svi se čuvamo za gradele. Ali meso treba zaslužiti, tako da prije gradela moramo osvojiti Čavnovku – vrh Promine (1148 m).

 

 

 

Kiša je stala, čak je i sunce provirilo, pa optimistično krećemo. Što se više približavamo vrhu to je vjetar sve jači i postaje sve hladnije tako da se izvlače kape i rukavice. Čavnovka je u oblaku pa i nemamo neki pogled, ali to ne umanjuje doživljaj; vjetar nas šiba, svima bi dobro došao koji dodatni rukav jer mi školarci nismo očekivali baš takve uvjete i zapravo jedva čekamo krenuti nazad, ali naravno da nas to ne sprječava da par minuta poziramo da slika ispadne kako treba, riskirajući da se pretvorimo u pingvine. Sve za dobru fotografiju!

 

 

Na povratku u dom kiša lagano sipi tako da je tempo brži nego inače, svi smo nestrpljivi da se ugrijemo kraj vatre, a sad smo već i gladni.. Krenem li gradele opisivat izvještaj će potrajat, a i ovako je poprilično dug, tako da ću samo reć da smo na kraju, osim mesa koje smo sami nosili, dobili i tikvice i salatu od domaćina, i sve skupa je bilo super ukusno. Poslije gradela, sretni i siti, peremo suđe, družimo se i vježbamo par osnovnih čvorova koje nam vodiči pokazuju - nekima ide bolje nekima gore, ali ništa šta malo dobre volje i YouTube neće riješiti do ispita. 

 

 

Oko 19 h zahvaljujemo domaćinima, montiramo svjetiljke na glavu misleći ma je Dino pa sve se vidi, možemo mi i bez toga, i krećemo put Lišnjaka. Naravno da je u roku od pola sata bilo toliko mračno da nismo vidili apsolutno ništa, tako da su se malo pomalo počele palit čeonke dok na kraju nije gorilo skoro svih 48 pa se tako u miru i tišini kroz gustu noć spuštamo do Lišnjaka, što je stvarno lijepo iskustvo, kao i pogled s početka kolone na ostatak ''krijesnica'' u mraku.

 

 

 

Zdravo umorni i zadovoljni te pomalo tužni što je došao kraj, jer nam je Promina već prirasla srcu, smještamo se u autobus, prepričavamo dojmove i razmišljamo o idućim izletima koje nestrpljivo iščekujemo.

Na kraju samo moram napomenuti, zbog našeg super voditelja Dina koji se stvarno trudi oko nas, kao i svih ostalih vodiča i predavača, posebno onih iz HGSS-a, i da ne bi bilo nesporazuma: Nismo se ZAPRAVO mislili penjat na Mont Blanc (još), shvatili smo ozbiljno sve savjete i upute, i neće nam, zbog tako nesmotrenih razloga, trebat usluge GSS-a. Svečano obećavamo! Promina se pobrinula za to. 

 

Tekst: Sanja Grahovac

Fotografije: Nikola Kusijanović i Dino Radmilo