Iznenadili smo se

31 Prosinac 2012

Iznenađenja mogu biti svakakva: ugodna i neugodna, smiješna i žalosna, vesela i nevesela, slatka i gorka, mala i velika. Mosor ja za svoje Mosoraše, tradicionalno,  i ovu godinu priredio izlet iznenađenja za kraj kalendarske godine. Baš domišljata točka na kraju dugog niza aktivnosti koje se redaju tijekom cijele godine. Pun autobus mosoraša odazvao se zovu iznenađenja. A kakvo je ono bilo i jesmo li se zaista iznenadili, pa evo procijenite sami.

30 kuna nije visoka cijena izleta pa se nismo iznenadili kratkom vožnjom i iskrcavanjem u Strožanac. Iznenadili smo se, međutim, kad smo ispred crkvice Gospe u Siti saznali da će osim službenog vodiča Surija u vođenju sudjelovati i naša Ivana Vuković, etnologinja i Ivica Lolić, izvrstan poznavatelj puteva, ljudi i običaja kraja kroz koji ćemo proći i aktivan promotor vrijednosti koje ovo područje nudi planinaru ali i drugim kategorijama posjetitelja. Radosno iznenađenje.

Iznenađenje se također odmah obojalo i povijesno-arheološko-šaka u oko karakterom. Prekrasna, diskretna, kamena crkvica Gospe od Siti kao nakaradnu pozadinu, tek nekoliko metara iza nje, dobila je neukusnu betonsku crkvu s čijeg je razglasa jako odjekivao glas crkvenog dužnosnika dok smo mi pokušavali pričom zakoračiti u povijest i nekoliko tisuća godina staru.

 

 

Put nas je dalje vodio starim utabanim putem koji se provlači kroz terene s kojih puca pogled na Stobreč, nekada važni Epetium. Kažu da su se na ovim obrocima kojima mi koračamo nalazile luksuzne vile jer je ovo bio jedan od najpoželjnijih položaja s najljepšim pogledom. Na ta nas vremena podsjeća po koji, loše očuvani, ostatak zida nekakve gospodarske građevine koju zovu Polačom. Podno zida, u pravilnim redovima, raste salata i nešto blitve. Svuda uokolo neukusne, šarene, višekatnice čekaju da budu legalizirane.

 

 

Skrećemo pogled u sjever. Tamo se nalazi jedan od naših današnjih ciljeva: crkvica Sv.Jure na Perunu. Lijevo vidimo vrh Perun, desno Perunić. Ali to nije sve, konture grebena izgledaju kao silueta gorostasnoga lica koje leži pogleda uprta u nebo. Lijepo se vidi glava, čelo, nos, usne. I začas iznenađenje postaje i staroslavensko. Naime, bog Perun jedan je od bogova staroslavenske ili praslavenske ili baltoslavenske mitologije. Ali ne bilo koji bog, nego jedan od vrhovnih bogova, bog gromovnik. U Peruna su vjerovali, dakle, naši preci, Slaveni, u vrijeme mnogoboštva, u vrijeme kad su se bogovi vezivali uz prirodu i prirodne pojave o kojima su ljudi izravno ovisili i stoga ih štovali.

 

 

Iznenađenje postaje arhaično, pradavno, mistično, mitsko. Iznenađenje postaje i kišno. Ima nas koji vjerujemo da je onih prvih par kapi tu samo da nas malo preplaši. Vjerujemo našim izvorima meteoroloških izvještaja koji su nagovijestili suho jutro i tek nešto malo kiše u popodnevnim satima. Ali ni Vakula, ni Norvežani, ni Aladin, ni Windguru ne znaju da mi idemo u posjet samome bogu Perunu. A Perun se ne šali. Pa malo grmljavine, istina udaljene, i dosta uporne kiše i začas smo mokri do kože. Što od kiše koja se cijedi niz naše šarene kabanice, što od preznojavanja pod ovim plastičnim pokrovom.

 

 

I tako, zakinuti za usputnu priču o kulturološkoj vrijednosti ovih lokaliteta strpljivo hodamo u korak s kišom, dotičemo Juru, pa se polako spuštamo niz sjeverni obronak Peruna. Staza je blaga ali kamen je gladak i klizak, zemlja natopljena i blatna, korak nesiguran, a drača uporna u nastojanju da potrga one šarene plastike kojima se još uvijek štitimo od kiše. Spuštamo se na asfaltnu cestu, prelazimo na sjevernu stranu pa po puteljku, kroz opožareni krajolik krećemo put zapada, prema Žrnovnici. Ivica Lolić usput nam priča što je već napravljeno na uređenju puteva i oživljavanju vrijedne baštine i kakvi planovi još čekaju svoje ostvarenje. Pa sad pričamo o antičkim putevima, a ovaj kojim hodamo jedan je od njih. I pričamo o Dioklecijanovom dobu i o njegovoj ženi i kćerki koje su bile česte posjetiteljice ovoga kraja pa ljudi u ovdašnjim selima i zaselcima nerijetko znaju i pjesme i priče koje se spominju tih vremena.

 

 

A mi nismo zaboravili na obećanu priču o Perunu. Strpljivo očekujemo dolazak u mlin u Žrnovnici gdje ćemo kako i priliči, uz topli čaj i gutljaj žestice, poslušati i priču o drevnim vjerovanjima naših predaka i slabašnim, ali zato ne manje vrijednim, ostacima te baštine u našim krajevima. Priču o borbi boga Peruna i boga Velesa u kojoj na koncu Perun ubija Velesa gromom, munjom ili nekom nebeskom strijelom. I to ne zato što je Perun bio dobar, a Veles zao, nego zato što se Veles miješao tamo gdje mu nije bilo mjesto i htio se popeti gore na planinu k Perunu umjesto da se drži svojega područja vladavine - nizine, voda i podzemlja. U sigurnom okrilju debelih zidova kamene mlinice uživamo u dodiru suhe odjeće na svojim tijelima a Ivanin, Ivičin i Surijev glas se čas nadovezuju, čas isprepliću. Suri nas dodiruje,kao i obično, autoritetom dobrog poznavatelja puteva kojima vodi svoje planinarske ture. Ivica likom i pokretima podsjeća na nekog renesansnog pripovjedača ali priča odaje lokalca ponosnog na najnovija otkrića arheološko-etnografsko-jezikoslovne struke koja njegov kraj zasluženo vraćaju pod sjajna svjetla pozornice. Ivanin, pak, glasić obećaje još puno više priče na samom predavanju na ovu temu dok joj se oči svijetle žarom zanesenjakinje svoje struke, a na usnama titra osmjeh zadovoljstva što saznanja koja posjeduje ima s kime i podijeliti.

 

 

Mlinica koju smo posjetili zaista i radi pa smo to iskoristili za kupiti nešto brašna koje pred našim očima frca pod teškim kamenim žrvnjem. Istim onim kamenim žrvnjem kojim je Perun stvarao gromove prije nego li ga je iz priče izbacio sveti Ilija i počeo gromove stvarati vozeći kola po oblacima. Još jedna skupna slika za kraj, pozdrav mladome vlasniku mlinice koji ovaj djelić baštine otima od zaborava baš kao što smo i mi danas našom turom od zaborava otrgnuli barem fragmente naše staroslavenske povijesti i mitologije. Slutim da je ovo priča koja će se nastavljati.

S od brašna otežalim ruksacima krećemo dalje prema moru niz lijepo uređenu šetnicu, niz rijeku Žrnovnicu. Gotovo se potpuno razvedrilo i kraj dana nam je podario crvenilom prošaran zalazak sunca prema kojem smo se sada kretali. Perun se smirio vidno zadovoljan danas ispričanim znanstvenim istinama koja Žrnovnicu, zbog niza detalja koji su se kao mozaik poslagali, smješta u samu elitu lokaliteta staroslavenskoga svijeta. Zato nas je pustio da sasvim suhi još malo razgledamo mokri Velesov svijet i zaustavimo se kraj Crnoga vira, Perunove pete te naposljetku i pokraj Zmijinog kamena, poprišta konačnog okršaja između Peruna i Velesa.

 

 

E pa, predsjedniče Gabriću, pročelniče Đirliću i dragi vodiči ovaj put ste se zaista pobrinuli dogovoriti pravo iznenađenje za Mosoraše. Multidimenzionalno putovanje kroz prostor, vrijeme, našu predivnu pradavnu zbilju proizvedenu s mnogo ljudske mašte. Putovanje kroz neizbrisive vrijednosti naših prostora koje samo čekaju da s njih otpuhnemo prašinu i divimo im se.

 

Tekst: Sanja Marinov

Fotografije: Sanja Marinov i Ivana Vuković