Vukovi s Prokletija - 2. dio

10 Rujan 2012

Ispis

Prokletije2012mala07Drugi je dan našeg boravka u Prokletijama. Po programu izleta naš prvi zacrtani cilj je onaj tehnički najzahtjevniji – Karanfili (2490 m). Još sam na sastanku u Splitu zainteresiranim sudionicima izleta napomenuo  da ćemo tu zasigurno imati ponajviše teškoća s usponom, ali da ih to ne obeshrabri jer je ipak primarni cilj našeg izleta u Proklete planine uspon na njihov najviši vrh – Maja e Jezerces (2694 m).

 

Karanfili se sastoje od tri vrha: Sjeverni vrh (Maja Bals) – 2460 m, Veliki vrh(Maja Gurt e Zjarmit) – 2490 m i Južni vrh (Maja e Keq) – 2441 m koji tvore impresivni 800 metra visoki zid kojemu visinom u Crnoj Gori može parirati Soa Nebeska u masivu Durmitora.

 

Rani izlazak u nedjeljno jutro, još se nismo stigli ni odmoriti od jučerašnjeg dana i putovanja iz Splita, a već nas očekuju nova uzbuđenja. Uspon iz doline Grebaje do vrha traje nekih 6 sati, pa je bilo neophodno krenuti prije nego prve zrake sunca obasjaju okolne vrhove.

 

Prokletije201210

 

Krećemo se dolinom Grebaje, a svugdje oko nas  visoki vapnenački zidovi. Lijevo prijeteći Očnjak i nazubljeni Karanfili, pred nama Maja e Vojusit (2210 m), a desno stotine metara visoka stijena Volušnice. Na njoj smo bili prije četiri godine. I tad smo namjeravali na Karanfile, ali kiša koja je danima natapala njihove padine prošarane travom i siparom odvratile su nas od toga, pa smo po savjetu gdina Rifata Mulića posjetili Volušnicu, Popadiju, Talijanku i nismo pogriješili. Krajolik je to koji potpuno odudara od ovoga krševitog sa istočne strane Grebaje. Predio pun zelenila, potočića i borovnica koje su nam te godine uspon produžile u beskonačnost.

 

Prokletije201206

 

Sad je pred nama krška golet, čudesna na svoj poseban način. Puna kamenih tornjeva, špicastih vrhova i nepreglednih litica. Staza koja nas vodi kroz Krošnju oduzima dah. Što zbog strmine i napora, što zbog ljepote prizora, kako pred nama, tako i za našim leđima.

 

Prokletije201212 

 

Prolazimo pored vitkog Koplja u kojem prvenstveni uspon ima naš na Križu Ušbe tragično stradali Mosoraš Ante Bedalov, osvrćemo se na Volušnicu, pogledom pronalazimo vrhove na kojima smo već bili, ali i Trojan i Karaulu koje tek trebamo posjetiti.  Prisjećamo se i naše Helene Gligo koja je izgubila život spuštajući se s Karanfila u smjeru Ropojana s druge strane ovog grebena. Već dugo postoji ta neraskidiva veza između Mosoraša i Prokletija, i uvjeren sam da će u nadolazećim godinama sve više jačati i da ćemo sve češće posjećivati ovaj za mnoge planinare najfascinantniji dio dugog lanca Dinarskog gorja, koji se pruža sve od Slovenije do Albanije.  Naime, najbolji poznavatelji ovog gorja će bez razmišljanja ustvrditi da su na njemu najljepše baš Prokletije, Durmitor i Prenj.

 

Prokletije201207

 

Žurimo prije nego prve zrake sunca padnu na nas dosegnuti što veću nadmorsku visinu i uspijevamo do Pečurke prije sunca stići. To je velika kamena gromada odvaljena iz zida Karanfila i koja svojim položajem može poslužiti kao prinudno sklonište svim planinarima koji jurišaju na okolne divove. Nakon nje stižemo na križanje staza. Desno ide naizgled direktno u stijenu i to baš onim siparom kojeg su mi prije polaska rekli da trebam zaobići s lijeve strane, pa uspon nastavljamo "lijevom" stazom. Nesvjestan u tom trenutku da je to "ljevije" od lijeve staze. Mjerilo na zemljovidu je prevelikih 1:50 000, pa je nerijetko važne detalje gotovo nemoguće primijetiti.

 

Lijevo od staze vidimo 2240 m visok Karanfil Ljuljaševića (Maja Karanfilit) po kojemu je ovaj dio Prokletija 50-tih godina prošlog stoljeća od strane alpinista greškom dobio novo ime - Karanfili. Naime, staro je ime ovog grebena koji se uzdiže između Ropojana i Grebaje, dviju zasigurno najljepših dolina crnogorskog dijela Prokletija, Brada ili Vezirova Brada. I pod tim se imenom spominje još na Cantelli-evom zemljovidu tiskanom 1689. u Veneciji. A nešto niže vidimo i Očnjak (Maja Njer e Krit) 2185 m, odnosno vrh smrznutog čovjeka, jer mu navodno gledajući s nekog položaja u Krošnji liči na glavu i prsa skamenjena čovjeka. Legenda kaže da su to ostaci okamenjenog čobana koji se drznuo da se u potjeri za divojarcem uspne na ovaj slikoviti vrh. Mi nismo imali sreće s prepoznavanjem tog okamenjenog lika.

 

Prokletije201211

 

I onda stižemo utabanom stazicom do prolaza za koji sam uvjeren da je Krošnjin prolaz. Naime, i s ovoga se vidi dolina Ropojana s druge strane Karanfila, kao i Zastan gdje ćemo sutra noćiti. Samo dalje nema vidljive staze desno prema vrhu. Izašli smo na Qafa e Brije Hadžiis (prijelaz od Hadžijine glavice) jedan od dva prirodna prolaza iz Grebaje u dolinu Ropojana. Usprkos tome donosim odluku da krenemo direktno na greben u smjeru Sjevernog Karanfila i vrlo brzo uviđam da je kuloar pred nama zahtjevna zadaća, jer prečesto pobjegne koji kamen pod nogom onih sa čela kolone.

 

Prokletije201208 

 

Stoga ga prolazimo jedan po jedan, a izlaskom na vrh zaključujemo da je daljnji nastavak "puta" prema ciljanom vrhu nadasve riskantna zadaća. Trebalo bi prvo otpenjati vrh na kojem se nalazimo, popeti na sljedeću kamenu glavicu, iznova je otpenjati, i to sve dok nam i desno i lijevo od nas prijete opasne vertikale, pa bi tek onda izašli na pravi Krošnjin prolaz. Odustajem od tog suicidalnog poduhvata i spuštamo se natrag neobavljena posla. Tješi me pomisao da ćemo se opet morat vratiti na Karanfile. Usput ovaj ispenjani, a neoznačeni vrh sa itekako značajnih 2220 m uz gromoglasan smijeh prozivamo Maja Prizmic, po našoj mosoraškoj kolegici koja ovog puta nije mogla s nama. Sigurni smo da će joj biti drago kad to čuje. Kasnije smo saznali da vrh već ima svoje ime - Hadžijina glavica, ali mu je ovo novo ime svakako ljepše. A među Mosorašicama imamo i kandidatkinje za dodjelu novih imena vrhovima po Prokletijama, ali si smijući želimo da ih nećemo upotrijebiti u neko skorije vrijeme.

 

Prokletije201209

 

Svi su stekli iskustvo prolaska krušljivog kuloara koji nas čeka pod Maja e Jezercesom, a ostalo je u nogama i znatno više energije za sutrašnji uspon na taj najviši vrh ovog  nepreglednog planinskog masiva, duboko unutar albanskih granica.  Sad se brzo spuštamo u Grebaju, sve glasnije razmišljajući o večeri. Ovo je večer za kačamak. Kucnuo je taj trenutak da usporedimo ovaj prokletijski s onim već više puta kušanim durmitorskim. Mljac!

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Marija Vuković, Sanja Marinov i Denis Vranješ