U potrazi za vilom Velebita - 4. dio

PDFIspis

VPP4_mala Samom kraju se približila naša potraga za vilom Velebita. Na Velebitskom planinarskom putu nam je preostalo još samo da se sa Stražbenice popnemo preko Buljme na Struge, gdje ćemo prenoćiti, pa sutradan na vršni greben Velebita i od Vaganskog vrha na Sveto brdo. Zatim se preko Vlaškog grada i Ivinih vodica treba spustiti niz klanac Velike Paklenice do recepcije na ulazu u Nacionalni park, gdje je zadnja, 21. kontrolna točka VPP-a.

Plan je smion, ali je i družina odvažna. Kad smo u travnju krenuli s prvim izletom po VPP-u, bilo nas je čak 49, a sad nas je preostalo duplo manje. 25 odabranih krenulo je prema Stražbenici uz suho korito Velike Paklenice. Prvi žubor vode koji inače odzvanja strmim liticama uokolo nas začusmo tek nadomak planinarskog doma. Sva mjesta u hladovini već su zauzeta, pa se moramo zadovoljiti preostalim slobodnim stolovima pred domom. Srećom, gužva je očito bila tek privremena. Planinari i izletnici nastavljaju dalje s istraživanjem Paklenice, a mi se premještamo u hladovinu i krijepimo se prije strmog uspona koji nam predstoji do Struga. Neki koriste prigodu i da se osvježe u hladnoj vodi potoka.

 

VPP4_01

 

Nakon odmora i osvježenja vraćamo ruksake na leđa i krećemo uzbrdo prema Buljmi. Putem srećemo tek dvojicu planinara, koji su se kao i mi uputili prema Strugama. Veći dio puta staza vodi kroz gustu šumu, pa se prvi pogled prema dubokom klancu Velike Paklenice u kojemu je potok izdubio put kroz visoke stijene tražeći svoj izlaz prema moru, otvara tek nadomak Stražbenice  Sad sve češće i zastajemo. Što zbog umora na začelju kolone, što zbog čela kolone koje hvata dah uživajući u prizoru pod nama. A pred nama je još i sipar Buljme. Ali kad izađemo na njega, preostaje nam samo prijeći preko livada i kratko kroz šumu do planinarskog skloništa „Struge“. Ovaj dio puta brzo savladavamo, pa na Struge stižemo i brže od planiranog.

 

VPP4_02

 

Žuti upravo dovršava grah, čiji miris se širi svugdje uokolo nas. Donosi za naš stol metalne tanjure, pa brzo grabimo i vraćamo natrag u sebe sve izgubljene kalorije. Sad još jedno pivo, pa možemo na miru podići svoje šatore. Ženski dio ekipe ima mogućnost spavati u skloništu, dok će muški prohladnu velebitsku noć na 1400 m iznad mora provesti u šatorima. Ipak i nekoliko najhrabrijih cura odlučuje se spavati izvan skloništa. Mislim da se baš i nisu naspavale, ali nisu ujutro ni u jednom trenu zagrintale. Očvrsnuo ih Velebit!

 

VPP4_03

 

Ujutro rano ustajanje. Već u 5h pale se prve čeone lampe, a u 6h i zadnji kreću prema izvoru Marasovac nadopuniti zalihe vode za predstojeću dugu i napornu turu. Sljedeću vodu možemo nadopuniti tek na Vlaškom gradu, a kod njega ćemo biti tek za nekih 7-8 sati.

 

 VPP4_04

 

Nakon što su svi uzeli savršeno svježu izvorsku vodu, kolona se kreće uzbrdo velebitskim hrbatom prema najvišoj točki te naše najduže i najčudesnije planine. Planine čije ime je duboko usječeno u svijest svakog našeg čovjeka. Danas Velebit posjećuju samo planinari. I odjek naših gojzerica odzvanja velebitskim kamenom, dok se lagano uspinjemo prema Vaganskom vrhu (1757 m).

 

VPP4_05

 

Prve zrake sunca tek dodiruju naša lica dok izlazimo na vrh. Vjetar puše, pa zaklon tražimo u tek rijetkoj niskoj klekovini. Doručak, zajednička fotografija pred kamenim humkom s imenom vrha i malim drvenim križem. U daljini nas čeka impozantni stožac Svetog brda. Drugi najviši vrh Velebita u tišini, koju remete sad tek povremeni udari vjetra, očekuje naš dolazak.

 

VPP4_06

 

Put nas poput vala nosi dalje. Uspinjemo se, silazimo, pa nakratko po ravnome, da bi opet krenuli uzbrdo. I tako sve do prijevoja gdje izlazi staza s Vlaškog grada prema Svetom brdu.

 

VPP4_07

 

Otud krećemo strmo uzbrdo sve do samog vrha. Ruksake ostavljamo u klekovini pored puta, pa rasterećeni, laganih noga hitamo prema vrhu na čije tjeme izlazimo puno brže od planiranoga. Uskoro pristiže i ostatak grupe, pa opet zajednička fotografije pod metalnim križem. Pogled poput gorske ptice leti preko Libinja i Vlaškog grada prema Maloj i Velikoj Paklenici, na vršak Anića kuka, pa preko cijelog vršnog grebena natrag do nas. Spusta se na sjever prema Lici, kamenoj glavici Zira i Kremenu. Nošen vjetrom klizi na  istok prema Crnopcu i bajkovitim Tulovim gredama, pa okreće prema jugu na Pag, Ravne kotare i Dugi otok.

 

VPP4_08

 

Vidici nas ispunjavaju zadovoljstvom, pa se teško uputiti natrag.  Pogledom tražimo i medu koji se skriva negdje dolje na Dušicama. Ali dan je već debelo zagazio u svoju drugu polovicu, pa se treba pokrenuti. Silazak prema Vlaškom gradu. Prolazimo putem i ispod poskoka kojeg su vidjeli tek oni sa začelja kolone. Zastajemo pored ploče postavljene u spomen na trojicu planinara PK „Split“ koji su prije 5 godina ovdje smrtno stradali poskliznuvši se na zaleđenoj padini. Muk govori više od riječi.

 

VPP4_09

 

Na Vlaškom gradu kraća stanka. Tek rijetki nadopunjavaju zalihe vode. Nije bio ni približno tako vruć dan, kao prije nepunih mjesec dana kad smo se spuštali sa Stapa u Sv. Mariju Magdalenu, pa je tako popijeno i znatno manje vode. A i zalihe su zasigurno bile pojačane. Sklonište više ni približno ne nalikuje onoj lijepoj drvenoj kućici koju pamtim i na kojoj sam nekad noćio. Probijanje ceste na Libinje na Vlaški grad dovlači i one kojima nije mjesto tu, pa često sklonište ostavljaju neurednim.

S druge strane sklonište „Ivine vodice“ danas proživljava svoju drugu mladost. Zalaganjem članova PD „Babulj“ iz Bibinja ono je u besprijekornom stanju i pravi je užitak boraviti i noćiti u njemu. Voda u bunaru pored skloništa je presušila, ali smo tu informaciju dobili još sinoć na Strugama od strane trojice vojnika koji su upravo bili pristigli s Ivinih vodica.

 

VPP4_10

 

Jurimo kroz gustu bukovu šumu niz Veliku Paklenicu prema pl. domu, gdje osvježenje za stopala pronalazimo u vodi iz potoka. Gojzerice opet navlačim samo da bi se dovukao do stola i potražio osvježenje za nepca.

Zatim još samo spust stazom s uglačanim kamenjem od koraka brojnih posjetitelja koji su se kroz stoljeća njome kretali. Ovaj se dio već po običaju čini najdužim, ali opet točno po planu izleta na vrijeme stižemo na parkiralište pod Anića kukom, gdje uskoro stiže i naš autobus.

Ali prije povratka u Split još nezaobilazna kratka stanka u našeg Dinka. Osmijeh na licima sudionika izleta govori sve. Kako sam kasnije saznao, neki su čak osmijehom prikrivali bolove zbog žuljeva, ali očito ni umor ni bol nisu mogli pomutiti njihovu sreću prijeđenim i viđenim. Mislim da su putem i vidjeli vilu Velebita, ali nitko to ne želi to prvi priznati. Možda da ga ostali ne bi zadirkivali. Možda…

 

Vodiči: Denis Vranješ i Dalibor Bjelić

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Meri Prar i Denis Vranješ

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com