S izleta u Gorski kotar

PDFIspis

Samarske_2011mala Neizreciva je ljepota cijelog Gorskog Kotara, a osobito Samarskih i njima sestrinskih Bijelih stijena prema kojima smo se uputili! Od Splita do doma na Tuku put se čini beskrajan... Vruć je ljetni dan, lišeni smo air conditionera u autobusu, ali ništa ne može uništiti naše dobro raspoloženje. Iz užarenog Splita krenuli smo u sedamnaest sati s naše tradicionalne stanice u Sukoišanskoj, nadajući se osvježenju čistim gorskokotarskim zrakom i ipak za nekoliko značajnih stupnjeva nižoj temperaturi.

Dan polako izmiče i u Tuk ulazimo po noći. Dom "Samarske stijene" u kojem ćemo u ovoj turi dva puta prenoćiti, jedan je od najkomfornijih planinarskih domova u Hrvatskoj. Čim smo se posmještali po sobama i odložili natrpane ruksake, zasjeli smo  po drvenim klupama  ispred doma te uz večeru i raznorazna sokove i piva ugodno dočekali zasluženi odmor i opuštanje. Svuda uokolo nalaze se table s upozorenjem na medvjede koji se u potrazi za hranom (ili možda društvom?) znaju hrabro došetati iz svojih šumskih skloništa u selo, a susret koji bi mogao prepasti i medvjeda i čovjeka, može uroditi popriličnom opasnošću. Ipak na neki način jedan medo je zaslužan što su ove stijene postale česta i omiljena meta planinara, ali o tome kasnije... Noć je svježa, zrak lagašan i unatoč veselom druženju, vrijeme je da se ode na počinak. Ujutro nas čeka zahtjevno lunjanje po Samarskim stijenama.

 

Samarske_201101

 

Prvi dan

Jutro je svanulo u čas i nenaspavani sudaramo se po hodnicima trapavi u žurbi na putu do kupaone. Gotovo vojnički disciplinirano peremo zube, spremamo ruksake, tek koju rijetku razmijenjujemo riječ. Očito nam treba jaka kava za razbuđivanje, međutim kuhinja doma je zaključana, kafe aparat u dubokom snu baš kao i naši veseli domari koji su se prethodnu noć čini se ipak malo zanijeli u veselju pa jutros poprilično kasne.... Žica se usluga nekolicine nesebičnih vlasnika kohera, pa kako tako svi uspijevamo obezbijediti kap vruće kave. Iako je ljeto, jutro je ovdje poprilično svježe. Obzirom na zahtjevnost obilaska Samarskih stijena, pohod smo podijelili u dva dijela i na dva dana. Prvi dan ćemo obići tzv. Južnu skupinu.  Kraj u kojem se nalaze Bijele i Samarske stijene  zapravo je samo srce rascjepkane planine Velike Kapele, njezin središnji dio.  Bijele i Samarske stijene okružene gustom i starom šumom, svojim sniježno bijelim vrhovima,  gotovo kao kakvi uljezi u tom prostranstvu, razbijaju tamno zelenilo i dominaciju mnoštva stabala.

Upravo zbog svoje hipnotičke privlačnosti, a istovremeno i teške prohodnosti, nedostupnosti i nedokučivosti nekada se Gorski Kotar nazivao Vražji vrt – Hortus diabolicus.

 

Samarske_201102

 

Dugo je ovaj Vražji vrt bio neotkriven i nepoznat. Što zbog gustoće šume, što zbog dugih, sniježnih zima, što zbog reljefnih (ne)uvjeta, sama je priroda uspjela od ljudskog utjecaja sačuvati svoju nevinost i divljinu, svoju slobodu i mogućnost za netaknuto postojanje.  Od 1985. godine Bijele i Samarske stijene imaju status strogog rezervata pa je  ljudsko prilagođavanje i potčinjavanje prirode zaista neznatno. Od doma se autobusom vozimo nekoliko kilometara makadamskim putom kroz šumu. Put nas vodi i preko proplanka, čuvene mrkopaljske Matić poljane na kojoj dojmljiva kolona kamenih kipova ne dopušta ravnodušje. Daleke, ratne 1944. godine ovdje se u sniježnoj mećavi smrzlo dvadeset i šest partizana pa monolitne stijene postavljene u koloni trajno podsjećaju na njihovu misiju i  stradanje.

 

Samarske_201107

 

Nešto dalje, kod velike lovačke kuće, iskrcavamo se iz autobusa i nakon kraće pripreme krećemo makadamom do tzv. Trinaestog kilometra odakle konačno stupamo na stazu ka Samarskim stijenama. Staza se najprije blago uspinje, a onda opet ponire podno stijena, da bi nas svako malo prilagođavala takvoj svojoj amplitudi. Sunce jedva dopire kroz gustu krošnju, pa srećom nije prevruće.

 

Samarske_201103


Ljepota stijena oduzima dah i opet dokazuje da je priroda ipak savršeni skulptor kojem nikada ne nedostaje inspiracija i stvaralaštvo. Čas smo u usponu, čas u spuštanju. Ovdje oko golemih stijena mnoštvo je vrtača. Moglo bi se ovako kružiti danima... Ipak, markacije navode na približavanje stijeni, prolaženje kroz neke procijepe.. Tu u uskoći prolaza bratimimo se sa stijenom provlačeći najprije ruksake, pa onda migoljeći i tiskajući se kroz hrapavost i oštrinu sivih bridova stijena. Podsjeća na rađanje, napuštanje jednog i dolaženje u drugi svijet.... Taj drugi svijet je čist, kamen, bijel, poseban, izdvojen, zanimljiv, blizak, osunčan... Uronjeni smo u unutrašnjost ovih golemih kamenih tornjeva.  S ponekim izbojem bora u vis, čudesna je njihova tekstura.

 

Samarske_201104 

 

Ponegdje je potrebno dobro se uspeti i paziti se od mogućeg pada. Oprezno spuštanje niz nekoliko metara glatku stijenu bez oslonca, bez užeta i osiguranja,  predstavlja pravi ispit hrabrosti i izazov tijelu. Najzanimljiviji je teži dolazak u tzv. Amfiteatar.  Uz pomoć ili bez nje, ipak svi prolaze ove zanimljive prepreke. Kao što je već rečeno, kamena utroba Bijelih i Samarskih stijena dugo je bila tajna. I ovdje dolazimo do priče o "dobrom" medi koji je svojevrsni bijelo-samarski Kolumbo... Naime, u pretprošlom stoljeću, što i nije bilo tako davno kao što zvuči, dva su lovca lovila medvjede i jedan im je uspio pobjeći kroz uski kameni prolaz, stijensku pukotinu,  otkrivši tako put u nutrinu stijena. Naravno, hrabri (ili zadrti?) lovci uputili su se za medom i umjesto mede, ulovili dotad neviđenu krasotu stijena... Tako su se do tada neosvojive stijene ipak predale i dopustile pristup brojnim ljubiteljima prirodnih ljepota. Tako je nastao i tzv. Vihoraški put koji spaja Bijele i Samarske stijene. Dosta kasnije nastao je i MMP – Mrkopaljski planinarski  put markirana staza kojom se danas krećemo, a koja je otvorena za posjetioce tek od 1990. godine. I Bijele i Samarske stijene odlikuju se raznovrsnošću svojih oblika pa njihovo promatranje podsjeća na dječju igru kao kad se gledanjem u oblake, razigranom maštom oživljavaju razni likovi...   Naporno je, ali umor lako otklanja ljepota staze, prizori koji se svakim korakom otvaraju, izazovi penjanja i spuštanja...

 

Samarske_201105 


Obilazak Južne skupine traži 5-6 sati hoda, pa ipak nakon odrađene ture nitko nije jako umoran. Kroz kamena vrata napuštamo ovaj poseban svijet te vrlo brzo stazom stižemo do makadama, a odatle do početne točke današnjeg izleta. Autobus nas već čeka pa nakon kratkog zaustavljanja i  fotografiranja s memorijalnim, vertikalno postavljenim vapnenačkim stijenama na Matić poljani, konačno odlazimo u dom. A u domu nas čeka zasluženo osvježenje – hladno pivo i friško pečeni odojak. Skromniji gurmani mogu birati između špageta a la bolognese i graha s kobasičkama. I opet  - noć pada. Medonja je viđen u blizini. Psi laju, a karavane prolaze. Još po koja priča pa odlazimo leći.

 

Samarske_201106

Drugi dan

Jutro je, kako i priliči Gorskom Kotaru, svanulo  reskom svježinom. Ponavljamo isti ritual kao i prethodnog dana i ne gubeći vrijeme, vrlo brzo smo ponovno ušuškani u zagrljaj šume i Zapadnog dijela Samarskih stijena. Lako se priviknuti na hod kroz ove predjele. Čini mi se kao da oduvijek ovuda prolazimo, zapravo kao da ne postoji vrijeme već samo bivanje u istom trenutku, istom okružju i s istim mirom u srcu i ljepotom prizora u oku. Vrijeme i prolaznost svjedoče ovdje svojim tihim postojanjem tek stabla – ona umrla čija debla obuzimaju saprofiti, goleme gljive što se hrane truljenjem i trvljenjem stabla. I ona tek zaživjela u svijetloj zelenoći svoga mladoga ruha. Vrijeme i prolaznost svjedoče i naslage nekadašnjeg lišća što je propadanjem, prirodnim ciklusom umrvljeno, postalo meki i duboki pokrivač šume. I migoljavi punoglavci na svom pretvaranju u žabe u barama koje uslijed velike vlage šume nemaju šansu ishlapjeti....

 

Samarske_201108 


I danas staza pruža posjetiteljima raznolikost doživljaja kroz raznolikost prizora. U čas se iz dubine i zatamnjenosti vrtače, usponom nad šumu i preko golemih stijena ili pak klanaca, može domoći dalekosežnih pogleda s kakvog vidikovca, s kakvog visokog stijenskog vrha. Najpristupačnija je u ovom dijelu tzv. Piramida. Na nju se uspinje lako, uz malo opreza, preko glatkih, bijelih  stijena. S Piramide pogled je impresivan. Fotoaparatom lovim detalje, prizore koji će kasnije prizivati u sjećanje ovaj lijepi dan..... Fotoaparatom, naravno,  berem i ljupke runoliste dok pružaju svoje bijele glave iz kakvog oskudnog i kamenjem zarobljenog tla....

 

Samarske_201109


Mada se pokatkad ovo hodanje, lunjanje po Samarskim stijenama pričini dugotrajnim, beskrajnim, ipak svemu dođe kraj. Sa zalihama vode smo tanki, a vrućina pomalo osvaja. Prošavši kroz kamenu kapiju Mrkopaljskog planinarskog puta, još imamo volje otići do Ratkovog skloništa. A ono djeluje kao kakva u pećini, u kamenu, skrivena vojna utvrda. Zmajevo gnijezdo. Nakratko se ovdje zadržavamo i odlazimo makadamskim putom do mjesta gdje nas čeka naš dragi autobus bez klime.... Povratak u dom znači zasluženo osvježenje, pakiranje stvari i odlazak za Split. Ipak, nije lako odavdje odlučno otići pa zastajemo u prvoj mrkopaljskoj slastičarni kupiti vruće štrudele od borovnica. Uz slatki umor i još slađi okus u ustima, hitamo autoputom kući.....

 

Samarske_201110

 

 

Vodiči: Ante Milić i Ante Bigava

 

Tekst i fotografije : Irina Stajčić

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com