Sa Zonzonima na Pogorelici

17 Prosinac 2012

Kad mi je prije nešto više od mjesec dana Damir poslao poruku s pitanjem koji bi mi vikend u prosincu odgovarao za Zonzonijadu nisam mu mogao pružiti jednostavan odgovor. Znao sam da je to mjesec kad me na poslu očekuje puno obveza i da mi neće biti jednostavno osigurati neradnu subotu. Ali sam se do kraja istog dana u dogovoru s kolegom izborio za taj 08. prosinca, pa je i planiranje puta u Bosnu moglo započeti.

 

 

Odmah sam se s radosnom viješću javio i dvjema splitskim Zonzonkama, Mari i Dubi, koje su dijelile moje oduševljenje s ovim planom i time smo popunili sve raspoložive kapacitete auta. Mjesto suvozačice je naravno rezervirano za Sanju.

Još se živo sjećam svoje prve Zonzonijade u prosincu 2007. koja se održala na bjelašničkoj Podgradini, kad sam preživio svoj prvi pravi dernek. Zabave su super, fešte lipe, a derneci su ludnice. Tu se pjevalo i plesalo do ranih jutarnjih sati, a još se sutradan valjalo s mučninom boriti i po duboku snijegu uspeti na vrh Hranisave. Zonzoni su nas objeručke prigrlili i od tog je trenutka i moje buduće planinarenje poprimilo jednu posve drugu dimenziju.

 

Ah da, pa nisam vam ni pojasnio tko su Zonzoni. E pa Zonzoni su vam Damir, Čupo, Feka, Nona, Keno, Dalvin, Selma, Armin i još mnogi drugi dragi ljudi, članovi planinarskog foruma "Zone – 2000" koji su se okupili oko jednog od najplaninarskijih ciljeva u poslijeratnoj Bosni i Hercegovine, obnovi nekadašnje planinarske kuće Jezerce na Prenju. Jezerce je tijekom rata srušeno do temelja, a prije tog zla je generacijama planinara i alpinista bila ishodišna baza za školovanje i pripremu za najzahtjevnije uspone diljem svijeta.  Taj silni entuzijazam koji sam osjetio u riječima tih zaljubljenika u Prenj, u planine općenito, potaknuo je i mene da pokušam pomoći. Svoju prvu donaciju sam poslao po Čupi, a potom o akciji koja se odvija u BiH obavijestio i svoje prijatelje unutar HPD "Mosor". Brzo smo donijeli odluku da u skladu s mogućnostima prvom sljedećom prigodom doniramo još financijske pomoći, ali da i radom pomognemo oko kuće. Otad smo sudjelovali u nekoliko radnih akcija i srce zauvijek ostavili na Prenju.

I sad vam je zasigurno jasno zašto se toliko veselimo opet vidjeti s našim prijateljima s Jezerca s kojima smo dijelili toliko lijepih doživljaja tijekom ovih 5 godina zajedničkih druženja.

 

 

Iz Splita smo krenuli u subotu izjutro usprkos apokaliptičnoj vremenskoj prognozi s radio valova. Pred nama je bilo 300 kilometara puta do sela Dusina u srednjoj Bosni, od čega je više od 200 km bilo prekriveno snijegom. Investicija u nove zimske gume se eto isplaćuje već prvog vikenda. Brojna su nam auta pred očima otklizala u snježne nanose sa strane ceste ili bi jednostavno ostala na uzbrdici bez mogućnosti da nastave put, dok smo mi prolazili Tomislavgrad, Kupres, Bugojno, Travnik, Vitez i do Dusine stigli. Zasigurno smo izazvali čuđenje cijelog sela kad su ugledali auto splitskih registracija koje im je po snježnoj mećavi pristiglo u selo. Odmah su se uskomešali, a jedan nam je od mladića pomogao i pronaći sigurno parking mjesto. Sigurno od ralice koja bi im trebala proći kroz selo. Pokazao mi je koje auto mogu zagraditi, jer mu je vlasnik također danas otišao na Pogorelicu. Oduvijek su ljudi u manjim sredinama srdačniji i spremniji za pomoći za razliku od nas iz gradova.

 

Na putokazu piše da do pl. doma Pogorelica imamo 4,5 km, a već je sumrak. Tješi me ipak informacija da je maloprije prema Domu otišao kamion, pa ćemo za njegovim tragovima. Bar neće trebati prtiti snijeg, koji je po onome što smo čuli od mještana gore uokolo Doma viši od metra. I krećemo po tragovima guma.

 

 

Gusti snijeg i dalje nemilice pada, prekrivajući tragove guma, ali zbog njegove bjeline ne treba još dugo vremena paliti čeone lampe. Prolazimo putokaz na kojemu stoji da nam preostaju još 2 kilometra, onaj na kojem je pisalo 1 km nismo ni vidjeli od gustog snijega, i izlazimo iz šume na otvoreni teren. Za tragovima odlazimo pored nekog velikog objekta, za kojeg smo poslije saznali da je u pitanju lovački dom, te za prtinom nastavljamo uzbrdo. Nedugo zatim prtinom stižemo pred neku zaključanu kućicu. Kratka beštimja, pa brzi okret natrag da bar njih tri poštedim ove zadnje uzbrdice pred kućom. Silazeći prema lovačkom domu ugledamo nakratko svjetla na padini nasuprot nas koja su nas bar utješila da smo blizu planinarskog doma. Ubrzo ugledam i prtinu koja se odvaja u pravcu prijašnjeg izvora svjetlosti, pa krenemo njome. Na našu je nesreću vjetar na ovom otvorenom terenu već nakon nekoliko metara gotovo u cijelosti zatrpao prtinu, čije bi tragove u snijegu tek povremeno ugledao. Sad je valjalo ovih zadnjih 300 metara do Doma prtiti snijeg toliko dubok da bi u njega propadao do pojasa. Žurim što prije stići do njega kako bi odložio naprtnjaču i vratio se po Maru i Dubu, jer je Sanja odmah tu iza mene. I tako napokon u 19:30h stižemo svi u ovu prekrasnu dvokatnicu, koja može udomiti tridesetak posjetitelja. Na vratima nas dočekuje Zeba, iznimno prijatan domar, čija nas supruga smješta u sobu br. 7. Sve sobe simpatično nose imena većinom po planinama, a mi smo dobili Zvijezdana. Četiri kreveta u sobi, čista posteljina, centralno grijanje i balkon. Luksuz na koji smo nenavikli, ali smo se spremni priviknuti. Presvlačenje u suhu odjeću, pa silazak u blagovaonicu među prijatelje. Pozdravljanje, ljubljenje, prisjećanje na prošla vremena, nadoknađivanje propuštenog, pa uz pjesmu ispraćaj subote i pozdrav nedjelji. Atmosferu diže Čupo na gitari, praćen ritam sekcijom Ešref&Damir, dok podij luduje.  A u pauzi DJ setom bezvremenskih hitova Azre i Dugmeta održava atmosferu uzavrelom. Ali do tri sata umor uzima danak, pa se odvlačimo prema sobi, dok one najupornije ostavljamo da zoru dočekuju.

 

 

Jutro je, sunce prvo stidljivo proviruje kroz prozor, pa me uz pomoć Sanje sve agresivnije iz toplog kreveta tjera. U međuvremenu se već pola ekipe spustilo u blagovaonicu, a možda je neki nisu ni napustili. Nemam snage to provjeravati, već se hvatam svoje kavice.

 

Prvotni je plan bio da se danas popnemo na Kozice, s 1441 m najviši vrh Pogorelice, ali usprkos tome što je udaljen samo 40 min. hoda dubok snijeg koji je jučer napadao bi ovaj uspon vjerojatno produžio na preko 2h, pa odlažem taj plan do lipnja i našeg organiziranog obilaska transverzale Bitovnja – Pogorelica – Vranica. To je 1964. bila treća uspostavljena planinarska transverzala / obilaznica u Bosni i Hercegovini, a po mnogima najljepša i najzanimljivija, jer na oko sedamdesetak kilometara puta vodi nas kroz surovu ljepotu planina srednje Bosne, obogaćeno s preko sedam stoljeća starim kulturno-povijesnim nasljeđem ovog kraja. Tad ćemo drugu noć na transverzali opet noćiti u ovom planinarskom domu.

 

Kako sam u međuvremenu od Damira saznao da je onaj Peugeot koji sam zagradio u Dusini njegov, odlučujemo se zajedno oko 11h spustiti do sela. Nakon doručka podmirujemo račun sa Zebom, opraštamo se s našim domaćinima iz PD "Pogorelica" iz Kiseljaka na čelu s predsjednikom Ćirom, pa s ruksacima na vjetrometinu.

 

 

 

 

 

 

Hladan je sjeverac izglancao površinu snijega i na granje nanio ledeno ruho koje je u svom sjaju zasjalo na suncu. Iako smo među prvima krenuli s doma, među zadnjima smo stigli u selo. Sad smo tek mogli doživjeti ovo prostranstvo, pašnjake prekrivene snijegom i guste šume. Pa tako i ovaj iznimno lijepo uklopljen planinarski objekt koji se smjestio na nadmorskoj visini od 1222 m, na samom rubu prostrane livade, tik uz gustu bukovu šumu iznad koje se uzdiže vrh Kozica. Poput razigrane dječice smo se oduševljavali svakim prizorom koji bi nam podarilo ovo snježno okruženje. Dalmatinci i snijeg!

 

 

U selu neizbježno čišćenje auta od snijega, pa potom zajednička kavica na prvoj benzinskoj stanici, te vožnja za Čupom i Namikom do Travnika i travničkih ćevapa. Dopratili su nas do ciljane ćevabdžinice tik pored Šarene džamije koja je ispunila sva naša očekivanja. Dvije simpatične Travničanke za stol su nam iznijele ćevape u piticama s umakom koje smo s takvim guštom pojeli da ćemo ih zasigurno opet potražiti kad se vratimo u Travnik. Da ne bi bilo zabune, ćevape ćemo potražiti.

 

 

Vožnja do Splita je protekla u smrzavanju zbog neispravnog grijanja u autu, ali ništa ovaj vikend ne bi moglo pokvariti. Ostat će nam samo lijepe uspomene, koje će nas grijati do neke nove prigode, do nekog novog druženja s našim prijateljima Zonzonima.

 

Tekst: Denis Vranješ

Fotografije: Sanja Marinov, Dubravka Teskera, Marija Vuković i Denis Vranješ