Opet smo..., opet bismo...

PDFIspis

Hvar2012malaDrugim riječima "Hvarska tura" je stekla ili, možda bolje reći, potvrdila svoje obožavatelje, svoje vjerne sudionike. Ovu godinu 12. i 13. svibnja naš Mosor je drugu godinu zaredom organizirao dvodnevni izlet na Hvar pod nazivom "Gojzericom i kajakom".

Naziv je slikovit i moćan, ali ništa manje to nije izlet koji se iza njega skriva. Ovaj izlet kao da označava prekretnicu s čisto planinarskih izleta na one otočne na kojima more, plaža i kupanac mame jednako toliko koliko i vrhovi, a istovremeno i ujedinjuje ono najljepše što nam kasno proljeće može podariti. Sredina je svibnja, trava je još zelena, loza se kiti mladim, sjajnim, svijetlozelenim listovima i razigranim viticama koje se prvo rastežu prema suncu, a onda čvrsto grle prvo što im se nađe na putu, maslina je puna sitnih cvjetnih grozdova koji tek što se nisu otvorili. Brnistra se žuti, grmovi makije rese se bijelim i lila cvjetovima, nježne latice maka svu svoju snagu prelijevaju u jarko crvenu boju. Ljubičastu boju kraljice hvarskoga cvijeća, lavande, za sada najavljuje cvijet kadulje, dok grmovi lavande u ovo doba izgledaju kao zeleni vatromet. A more … more mami bojom, mirisom, bistrinom, oblutcima, odsjajem svjetlosti o površinu i obećaje ledenu ugodu prvog kupanca sezone.

 

Dio Mosoraša koji su već lani iskusili sve čari ove dvodnevne ture s nestrpljenjem je sjedilo našoj Ivani na ramenu i čekalo trenutak da otvori listu za izlet. Broj sudionika nažalost je ograničen na 30 budući da smo limitrani brojem od 15 kajaka dvosjeda. Jedan dio lanjske ekipe ovu godinu je bio spriječen raznoraznim obavezama, a mi im evo i ovim putem poručujemo da su nam jako nedostajali i ispričavamo se ako im se štucalo jer je svaki novi korak oživljavao i lanjske uspomene.

 

Po planu izleta krenuli smo iz Splita za Starigrad na Hvaru u 8.30 trajektom Tin Ujević. Dok je nas nekolicina u 8.20 još stajala u redu za kartu kritizirali smo sami sebe kako smo stigli u zadnji čas. U tom trenutku nekoliko mjesta iza nas u redu ugledali smi i našeg vodiča, Paču. Bilo nam je malo lakše. I što to uopće znači „zadnji čas“ kad nam je Pačo vodič??!! Sigurna sam da bi on samo snagom svoga talenta za "laganini“ bio u stanju zaustaviti i Tina Ujevića da ne isplovi bez nas.

 

Hvar201201

 

Dva sata vožnje trajektom sasvim je dovoljno da se jezici dobro ohlade i da samelju popriličan broj tema. Ona na koju se načešće navraćalo bila je tema vremena. Naime, već danima su svi izvori vremenske prognoze, na kojima se redovito napajamo, prijetili naglim pogoršanjem, burom i velikim padom temperature. Nije nam se to sviđalo. Ipak, osim što smo opremljeni teškim ruksacima punima hrane, vode, ručnika, kostimića, šlapa, patika, gojza, … uvijek nosimo i ogromne količine optimizma. Na palubi je prekrasno, vjetrić pirka, na suncu je malo vruće, u hladu malo svježe al zato se stalno muvamo. Isprobavaju se šeširi, uspoređuju i razmazuju kreme sa zaštitnim faktorom (fuj!!), ispijaju kavice.

 

Trajekt stiže u Starigrad u 10.30, presvlačimo se, preslagujemo stvari i krećemo. Staza vodi iz trajektne luke prema zapadu do uvale Maslinica. Prošle godine hodali smo još malo dalje uz more u smjeru zapada do uvale Sv. Antonia i od tamo započeli uspon, odnosno prelazak sa sjeverne na južnu stranu otoka. Ovu godinu malo promjene, najavljuju naši vodiči:  Pačo i Gordan. Dok smo hodali uz put smo se mogli diviti svježim markacijama čija su još sjajna bijela i crvena boja podsjećali da su tuda nedavno prošli naši vrijedni markacisti.

 

Hvar201202

 

Pačo nam priča da je put kojim ćemo proći krčio još Napoleon (glavom i šeširom), a put je nedavnim aktivnostima Hvarana ponovno prokrčen kao dio plana probijanja i popravljanja šumskih puteva i poljskih cesta. Put je lijep, širok i nije strm. Ali sunce sve žešće prži. Na početku puta nailazimo na divnu, raskošno, ali u autohtonom stilu obnovljenu vilu, pred njom ružičnjak, dvije kostele, mlade, ali već šire ugodan hlad, lavanda se zeleni, uskoro će se i zaljubičastiti. Popevši se nešto više već možemo vidjeti uvalicu iz koje smo lani krenuli i otprilike odrediti put kojim smo se tada kretali. S desne strane ostaju nam prekrasni široki hvarski suhozidi kojima su težaci mukotrpno otimali škrtu zemlju kamenjaru. Sad je ta zemlja uglavnom zarasla u makiju, a mi se pitamo jeli nekada čitav taj predio bio pod lavandom. Lijevo od nas pogled nam privlači nekoliko lozom zasađenih parcela ograđenih istim tim suhozidom. I misli nam već bježe na onu opojnu kapljicu koja bi pod vještom vinogradarskom rukom morala odisati svime što je na ovakvom terenu imala upiti.

 

Hvar201203

 

Vruće je ali uskoro izbijamo na vidikovac s kojeg se sad pruža pogled i na  južnu stanu otoka. Iza sebe ostavljamo sjevernu stranu Hvara i Brač, a pozdravljamo Paklenjake, naše sutrašnje odredište. Stiskamo se u hladovini jednog stabla uz cestu kako bismo malo odmorili i znoj obrisali. Prisjećamo se da smo nedaleko ovoga mjesta i prošle godine na cestu izbili, samo malo zapadnije. I u nastavku puta nastavljamo malo drugačijom rutom nego lani. To nas zabavlja. Sve nam je nekako poznato, već smo tu kao doma, al ipak je drugačije. Uz samu cestu smjestila se jedna dobro očuvana bunja, kamena poljska kućica izgrađena u suhozidu. Naravno da smo joj se divili, dobro je "izvižitali“, slikali i pohvalili trud vrijednih ruku koje su je izgradile.

 

Hvar201204

 

Staza se polako spušta u smjeru jugozapada i u jednom trenutku pogled puca ravno na Paklene otoke. Pogled i osjećaj oduzimaju dah.

 

Hvar201206

 

S desne strane ovaj put iz udaljenosti promatramo Velo Grablje, jedno od dva predivna, slikovita ali nažalost gotovo potpuno napuštena sela koja se na ovoj ruti nalaze. Prošle godine smo kroz njega prošli, a nekolicina ljubaznih ljudi koje smo tamo zatekli u obnavljanju jedne stare kuće su nam ponudili da obnovimo svoje zalihe vode. A to planinari ne zaboravljaju. Ovoga puta spustit ćemo se ravno u Malo Grablje, položeno nešto niže, južnije, već gotovo nadomak moru, u kanjonu koji na tom mjestu presijeca otok. Do tamo nas vodi puteljak koji prolazi kroz rascvjetale grmove makije kroz koje se provlačimo dok se pred nama blješti pučina.

 

Hvar201207

 

Veselimo se Malom Grablju. Znamo da tamo, među oronulim i u penjačice zagrnutim kamenim kućama, među otvorenim prozorima i vratima, živi i radi jedna mala konoba koja nudi domaće crno i bilo, malo hladovine i stolove na kojima ćemo izložiti svu raskoš veličina, boja i sadržaja naših plastičnih kutijica. U biti smo htjeli pivo, pivo, pivo … ali i čaša rashlađenog vina ili prošeka dobro je legla uz marendicu. Ovako okrijepljeni lako smo se skotrljali niz još ono malo puta do mora.

 

Hvar201208

 

Na more smo izbili u mjestu Milna. Osjetivši blizinu mora, njegov miris, zvuk sudaranja oblutaka pod našim nogama dok gazimo preko plaže, ima nas koji se u mislima već presvačimo u kostime. Međutim, odlučujemo ne zaustavljati se u ovom mjestu s predivnom "oblutkastom“ plažom, nego produžiti još nekih pola sata hoda do druge plaže kako bismo se što više približili Hvaru, našoj konačnoj destinaciji. Iako smo u sebi pjevušili nešto kao "Jedino mi važno bilo da popijem hladno pivo …“, a toga nije bilo u blizini, na plažici smo ipak svi našli načina kako da se odmorimo i oporavimo od dugotrajne šetnje po suncu. Neki bučkanjem u još uvjek hladnom ali predivno osvježavajućem moru, neki izležavajući se na oblom kamenju, a neki povlačenjem u hladovinu.

 

Hvar201211

 

Još je malo do Hvara. Nastavljamo uz obalu i već polako priželjkujemo dolazak na našu konačnu destinaciju. Da smo već sasvim blizu poručuje nam pogled na otočić Pokonji dol sa svjetionikom izgrađenim 1872. u prepoznatljivom Austro-Ugarskom stilu kao, uostalom,  i mnogi drugi naši svjetionici. Svjetionik je automatiziran i s njega je povučena svjetioničarska posada. I Pokonji dol nalazi se u posebnom programu gospodarenja svjetionicima koji je predložio Plovput, a postoji podatak da je zakupac u njegovo uređenje uložio 400 000 eura.

 

Napokon. Na hvarskoj Pjaci. Kratak dogovor vezan za večeru pa odlazak u hotel na kratak predah, osvježenje, tuširanje, presvlačenje, a onda ćemo se opet za večerom jedni drugima veseliti kao da se već danima nismo vidjeli. Uvijek isto! I ispretresati ćemo jedan po jedan doživljaje i utiske dana koji, eto polako, ostaje za nama. Pred spavanje naše „vještičje sijelo“ (oprostite što dodatno privatiziram ovu pričicu, ali  … bit će drago mojim curkama) još malo sjedi u ugodnim naslonjačima od šiblja pred našim prelijepim kamenim hotelom i pred snom otima još pokoju minuticu. Kad ti je dan bio tako lijep ne možeš se samo tek tako spakovat i otić leć.

 

Hvar201215

 

Nedjelja je, 13. svibnja. Dobro jutro. Nakon pristojnog hotelskog doručka krećemo u novu avanturu. Danas kajakarimo na Paklenjake. Dogovor je na hvarskoj Pjaci pokraj zgrade Arsenala koja je tu već godinama i svega se nagledala i zato bi nam lijepih priča znala ispričati. No, mi sjedamo na zidić, oslanjamo se leđima na zgradu (barem oni malo strpljiviji, a oni drugi već nestrpljivo cupkaju) i raspličemo neke samo naše priče. Prisjećamo se lanjskoga juga koje je diglo u noći neposredno pred naše kajakiranje i kako smo unatoč tome neizmjerno uživali. Štoviše, to jugo i njegov dugi val dodali su ono „nešto“ našoj prvoj "paklenjačkoj“ kajakaškoj avanturi dok smo se zaobilazeći puntu Borovca pokušavali domoći zavjetrine. Nikad neću zaboravit Željkin glas kad me pitala: "Sanjo, mičemo li se mi išta?“ Ja sam joj, naravno, ohrabrujuće odgovorila da se mičemo, što je bila živa istina ali ni sama više nisam znala jel to unaprijed ili unatrag. Zadovoljno pogledavamo u nebo i na more i zaključujemo da je vrijeme ovaj put i dalje na našoj strani, unatoč „strašnoj“ prognozi. Nešto oblaka koji povremeno skrivaju sunce mogu samo dobro doći jer sezona izlaganja naših blijedolikih jogurt tijela tek počinje, a jučerašnja „šetnjica“ već je na nama ostavila crvenkastih tragova u raznim nijansama. Zadovoljavajuća je i stručna vremenska prognoza koju ažuriranu dobivamo iz Splita. Tamo smo na 24-satnom dežurstvu ostavili Vincija koji je čvrsto obećao da će se s udarima bure boriti i odolijevati im sve dok mi ne iskajakarimo svoje.

Žurbe nema pa ko kavicu, ko đir po hvarskim kalama, a dogovaraju se i kajakaški dvojci. Onda spremamo ruksake u podrum Pačine agencije i samo s najnužnijim krećemo prema Križnoj luci gdje nas čekaju kajaci.

 

Hvar201218

 

Biraju se vesla, oblače sigurnosni prsluci, popularno zvani jacketi, spremaju se stvari u zaštitne torbe (dry bagove), slušaju se Pačine upute, spuštaju se kajaci u more i spremni smo. Nema zvuka motora, samo tiho rezanje mora veslima i pokoji „lijevo, desno, lijevo, desno, …“ dok pokušavamo uskladiti pokrete. I ova, morska, ruta drugačija je od lanjske. Lani smo zbog juga krenuli iz Križne luke u smjeru zapada i prvo veslali u zavjetrini Planikovca i Borovca, da bi potom prošli kroz Velo ždrilo, prolaz između Borovca i Sv. Klementa, Borovca, da bi potom prošli kroz Velo ždrilo, prolaz između Borovca i Sv. Klementa, najvećeg otoka u paklenskom arhipelagu, a onda skrenuli istočno da bismo se skrasili na Marinkovcu. Ovu godinu smo zaobišli otočić Sv. Jeronim s vanjske strane gdje smo stali odmoriti se i okupati se, a zatim smo nastavili s vanjske, južne strane Marinkovca da bismo opet došli na isto odredište kao i lani.

 

Hvar201219

 

A naša su odredišta nekako često povezana s hranom pa smo se te dobre stare "užance“ držali i ovaj put. Na sjevernoj strani otoka Marinkovca, u uvali Ždrilca, smjestio se jednostavan ugostiteljski objekt "Tri grede“, dovoljno za pojest "pjat manistre“ i popit par deci vina.  Osim za ručak, u Ždrilcu smo imali još vremena i za kupanac, izležavanje na preudobnim plažnim jastucima zvanima "bean bags“, čakulu i komentare ovoga novog iskustva. Natrag u Hvar smo se vratili brodicama hvarskih "morskih taxija“ kojima je ovo, čini se, zagrijavanje za novu turističku sezonu kad će po tko zna koliko puta dnevno razvoziti turiste prevaljujući relaciju grad Hvar – Pakleni otoci.

 

Hvar201222

 

Iz Hvara autobusom putujemo natrag na trajekt u Starigrad. Nebo je sad već postalo neugodno sivo i prijeteće, temperatura se spustila, od kuće dojavljuju da u Splitu već od noći bura divlja, … Trajekt je prepun, izlazimo na palubu, na zrak, prohladno je, stiskamo se na dvije nasuprotne klupice a onda nas kiša ipak tjera na zatvoreno.

 

Stigli smo i razmilili se po luci, svak na svoju stranu. Poslije smo se sjetili da se nismo baš sa svakim niti pošteno pozdravili. To je valjda tako. Pogled je već usmjeren prvo u druženje u srijedu u Mosora, a zatim u novi nepregledni niz planova tako da uopće nemamo osjećaj da se rastajemo. Prije nego okom trepnemo opet ćemo bit zajedno.

 

Tekst: Sanja Marinov

Fotografije: Sanja Marinov i Tea Radić



Za one koji žele znati malo više …


Arsenal i Kazalište

Kad je u 13. stoljeću došlo do ubrzanog razvoja mletačke mornarice i jadranske trgovine, pojavila se potreba  za sigurnom lukom na  morskom putu koji je išao između Laguna i kroz Otrant na istok. Upravo su u Hvaru Venecijanci pronašli idealno mjesto gdje su mogli popravljati svoje brodove, opskrbljivati ih hranom i vodom, i odmarati ili liječiti mornare.  Tako je započela gradnja Arsenala, svođenog spremišta  za ratnu galiju. 

U 16. stoljeću gradi se novi Arsenal, ovakav i na ovome mjestu na kojemu se danas nalazi, na jugu hvarske Pjace. Različiti izvori pričaju različite priče o njegovom uništenju u drugoj polovici 16. stoljeća ali sve priče govore isto o njegovoj obnovi.

Obnova zgrade Arsenala dovršena je 1611. godine. Međutim, svoju slavu ova lijepa građevina nema zahvaliti svojoj brodograditeljskoj i ekonomskoj ulozi već činjenici da je 1612. na katu iznad Arsenala sagrađeno najstarije javno (pučko) kazalište u  Europi. Bila je to neizravna posljedica procvata hvarske drame čiji je najpoznatiji predstavnik Hanibal Lucić. To znači da ovu godinu hvarsko kazalište slavi 400 godina postojanja!

Ono što je Shakespeareov Globe Englezima, ili što je Talijanima Scala u Milanu, ono {to je Austrijancima bečki Burgtheater, a Francuzima pariška Commédie Français, to je Hrvatima hvarsko kasnorenesansno Kazalište.

 

Jeste li znali???

Pakleni otoci ali i Paklinski otoci …


Iako nam Pakleni otoci bude različite asocijacije vezane za etimologiju njihovog imena istina je izgleda sasvim drugačija. Čini se da je za ime zaslužna „paklina“, vrsta borove smole, točnije crna borova smola koja se upotrebljavala za premazivanje (impregnaciju) drvenih brodica.

Kao posljedica lokalnog dijalekta, promjenom u riječi „paklina“, skupina se






 
HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
uto - čet: 18:00 - 22:00
pet: 10:00 - 14:00