Na vrhu Velebita

PDFIspis

Vaganski2008malaDok su danas naši Mosoraši na putu prema Vaganskom vrhu, objavit ćemo Marin izvještaj s uspona na najviši vrh Velebita koji se u sklopu projekta "10 vrhova" u organizaciji našeg Društva održao u lipnju 2008. 

 

Nema šanse da se ja tu nešto petljam u prepričavanje.
Mogu se samo malo osvrnuti na atmosferu koja je vladala u našoj maloj ekipi.
Možda je dovoljno nabrojati aktere : Nina, Sandra, Marijana,(ne pišem više Seke jer je svaka zavrijedila spominjanje ponaosob), Ilijana, Marjan, Gordan i Goran! Još kad dodam sebe...
Naravno, ko je sve nedostajao i koliko nam je falio, ne trebam ni spominjati.
Dakle nakon busa, za kojega je Darko izjavio da je iznenađujuce komforan (pitala bih ga da mu je guza sjedila na sjedalu zagrijanom do 50 stupnjeva) te usputne, nezaobilazne kave, stigli smo na početak cilja putovanja-dio južnog Velebita. .
O putu do doma, "naprčeni" svim i svačim, ne trebam ni pričati. Puhanje, stenjanje, uzdisanje sve u skladu sa riječju pod navodnicima!
U domu smještaj, odabir kreveta, konstatacija da je više nas nego kreveta...
Poslije oooobiiilne, baš obilne klope, idemo, čas...popeti Crni Vrh. Tako smo mi mislili. Kao ono, nije to Vaganski, pa cemo mi to učas... E moš mislit! Nema vrha do kojega ćeš doći učas! Kao i u životu. Za vrhove i vrhunce se trebaš dobro oznojiti!
I opet muke, penjanje, stenjanje, uzdasi...pauze koje su ustvari i cilj penjanja. Da nije tih pauza, sumnjam da bih bila planinar...hehehe.
Sa Crnog vrha se sjecam jedino grozno jakog sunca, malog prostora, velike antene ili repetirora...nemam pojma šta je, ali i prekrasnog pogleda. I zastrašujućeg pogleda na Vaganski Vrh. Jednoglasno smo odlučile da nema šanse da nas ove godine upozna taj tamo daleki visoki frajer. Usput, Nina, Marijana i ja smo ispenjale (od žena, naravno) Crni vrh, a Sandra i Ilijana su dolje kod doma zgriješile...točale su se u potoku (kakogod se zvao) iako je Nacionalni park!!! Prijavimo ih!!!
Spustile smo se relativno brzo, jer smo mi, jeli, poznate po brzom spuštanju, a i zato što smo znali da u domu ima hladnog piva!!!
Poslije jakuzija, presvlačenja u pamučnu robu, počinje dernek. E ljudi što smo guštali. Klopa, klopa i opet klopa, piće, pa još malo piće... Društvo nam se povećavalo, dolazili su neki novi ljudi...smanjivalo...Marjan je odlazio i "kuvao", pardon pekao nešto...usput nas mrko gledao kad bismo pretjerale (šta bismo mi da nam nije "korektivnog faktora"?)...uglavnom smo ih na kraju sve ispratili na spavanje osim neke trojice, s kojima smo imali namjeru nastaviti bančiti, ali što se ne može, ne može! Umor je ucinio svoje, i ipak smo im morali zaželjeti laku noć i povući se u odaje!

A onda je stiglo jutro i vrijeme za polazak na Vaganski vrh. Bilo je teško, naporno, vruće, pakleno vruće (eto odakle Paklenica), ali ljudi moji, taj osjećaj na vrhu...Taj osjećaj da možeš, da si u stanju ispenjati, ti pogledi na sve strane, sve uokolo tebe je ispod...ti si gore..ti, sunce i po koji oblačić. Oko tebe drage, poznate i manje poznate osobe...Ma vrijedi, definitivno vrijedi...
Još kad sam ugledala drago, najdraže lice našeg dragog Vincija...E bila sam sretna, stvarno sretna. Znate ono kad vam cijelim tijelom prostruji ugoda, sve me bilo strah da će mi se i kosa naježurit!
Eto to je bilo to!

 

Vaganski200801

 

Vaganski200802

 

Vaganski200803

 

Vaganski200804

 

Vaganski200805

 

Vaganski200806

 

Tekst: Marija Vuković

Fotografije: Denis Vranješ

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com