Zeko zna!

PDFIspis

Milovascica202malaVremenska prognoza najvaljuje kišu za vikend. Jedan dan kažu da će subota biti kišovitija, drugog da će u nedjelju pasti više kiše. Ova sezona "monsuna" nikako da završi. Srećom, to nas ne bi trebalo previše zabrinjavati, jer ionako idemo u podzemlje. Ali za vikend je planiran i bivak...

 

Milovascica201201


U subotu ujutro stižemo u Trnbuse, malo podmosorsko selo, otkud nam do ulaza u jamu treba još 1 sat hoda šikarom pokrivenim sjevernim obroncima Mosora. Teške naprtnjače, teške transportne, pa teški i koraci kojima se uspinjemo prema jami. Gore nas dočekuje Dane koji je došao dan ranije. Opet prvo podizanje tendi za zaštitu opreme od najavljene kiše. Iako nebo, tek mjestimice pokriveno pokojim oblakom, ne izgleda baš prijeteći.


Milovascica201204


Dok naši instruktori postavljaju jamu, mi navlačimo opremu i nestrpljivo se približavamo sidrištu. Prvo će prema dnu krenuti oni koji moraju večeras natrag svojim domovima, a za njima i mi koji ostajemo na fešti pod zvijezdama.


Milovascica201203


Dolazim i ja na red. Dno je obasjano zrakama sunca, ali one koji su se spustili do dna uočavam samo po svjetlosti čeonih lampa. Stižem na prvi spit. Kate kontrolira kako se prebacuje stop descender. Na sljedećem tu dužnost obavlja Pajky. Stijene su vlažne, prekrivene mahovinom. Noga pobježe, okrenem se oko sebe i tad ugledam slapić koji se obrušava niz vertikalu nasuprot nas. Istovremeno Šaljin glas dopire iz dubine. “Stani, kreni, stani…” Poznavajući njegovo fotografsko umijeće, veselim se tim fotografijama.


Milovascica201205


Prelazim i zadnji spit. Sad više nemam nikakvog kontakta sa čvrstom površinom. Visim na užetu I spuštajući se odmičem od stijene. Uže je teško, pa sporo prolazi kroz descender. Nikad kraja! I onda napokon ugledam transportnu ispod sebe. To je to! Čizme se spuštaju na vrh kamenog humka nastalog naplavljivanjem kamenja s površine.

Već su se svi razmilili po jami. Neki istražuju unutrašnjost jame, neki fotografiraju, a drugi su fotografirani. Prohladno je, pa se treba kretati. U Marčinoj sam jami prošlog vikenda prokuhao, pa sam se ovog puta ispod kombinezona odlučio obući samo majicu kratkih rukava.


Milovascica201206


Lunjamo po jami. Pomalo sam razočaran pomankanjem špiljskih ukrasa. Nema ni šišmiša. Zanimanje mi najviše zaokuplja jedna poveća kost koja se slijepila s kamenom.


Milovascica201207


Na uže se "hvatam“ i lagano prema izlazu klizim. Prsni pojas prečesto  "bježi“,  pa ni uže kroz croll ne curi kako bi trebalo. Beštimajući u sebi, napokon stižem na prvi spit. Vertikala je gotova, treba to ovjekovječiti fotografijom. Slika gore, slika dolje, slika iza sebe, pa nastavak puta. Ruka gore, noga dolje i polako uz uže napredujem. Kratak okret oko osi, leđima vlažni zeleni tepih na stijeni obrišem. Idem dalje!


Milovascica201211


Na površinu izlazim, praćen Marinovim pogledom, dok s lulom u ustima bilježi vrijeme uspona svakog školarca ponaosob. Nad grotlom kruži jato ptica, čekaju da im napustimo dom, da na počinak pođu. Nakon kratkog predaha, želje im uslišimo, pa se prema livadi spustismo.


Milovascica201208


 

Po povratku na livadu na kojoj smo jutros ostavili šatore i višak opreme započinjemo sa skupljanjem "suhih“ drva za večerašnje gradele. Apostrofirao sam suhe, jer je upitno koliko je to moguće nakon tako dugotrajnih kiša. I onda Zeko iz ruksaka vadi mačetu, pa u tili čas na livadu spuštamo dovoljno drva za ogrjev. Zeko zna! 

Vatrica je potpaljena, koja ubrzo u vatru prerasta. Uskoro i ostali izlaze iz jame i silaze na livadu, šatorsko se naselje podiže. Cure meso za gradele pripremaju, pa to uskoro pjesmom zamijene, dok Vicko preuzima ulogu Masterchefa i na večeru pazi. Od nekih se opraštamo, koji večeras moraju natrag za Split.


Milovascica201209


Uz vatru se polako gotovo svi okupiše, boce kruže, prva, druga… Zeko svima nudi  svoj „sok od marelica i još koječeg“. Grlo prži, bakterije guši. Zeko zna! Vrijeme leti, kao oblaci poviše naših glava. U jednom trenutku netko pokazuje Sjevernjaču na nebu prepunom zvijezda, a već u sljedećem svih zvijezda zgasne sjaj. Slasni zalogaji i vatreni gutljaji niż grlo klize. I večera i večer su došle svome kraju.


Milovascica201210


Jutro je svanulo,a dosadna kišica šumu natapa. Budi me, o šator kuca, na noge zove. Mog sustanara nema u šatoru. Već je stigao i vreću i karimat složiti, a mene ne probuditi. Trljam oči pospane i na kišu izlazim. Prva kapljica na lice pade, obraze pomilki i već se osjećam bolje. 

Teški su se oblaci nadvili nad grebenom. Njihovu težinu osjeća svaka grana, svaki list u šumarku. Pogledom tražim, nosnicama kružim, miris kave do Zeke me vodi.  Zeko zna! Pod tendu se zavlačim, neki već su tu, ostali ubrzo pristižu. Vrijeme je za marendu. Vadi se spiza koja je preživjela jučerašnji dan, od napada izgladnjelih horda se skrila. Čak je i kruha za jutro preostalo, a za njega se najviše strahovalo kad smo sinoć poput vrabaca i mrvice zobali.

Nakon okrijepe, slaganje opreme, šatora, pa opet teško natovareni poput našeg Mosora s tmurnim oblacima na leđima klizavom "stazicom“ u Trnbuse se spuštamo. A prije Splita i tuša, tek jedna kraća stanka na kavici u Dugopolju.


I tako se škola približila svome kraju. Još je preostala samo završna vježba na Mosoru, gdje nas čeka najpoznatija i najdublja mosorska jama – Velika Gajna (-162 m).

 

Tekst i fotografije: Denis Vranješ


 

P.S. Za neupućene, Zeko je Artist formerly known as dr. Robi.

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
uto - čet: 18:00 - 22:00
pet: 10:00 - 14:00