Triglavski dnevnik - 7. dio

PDFIspis

Triglavski_Dnevnik_mala07Današnji su dan John i Davor proveli u silasku prema Starim Fužinama i kupanju u Bohinjskom jezeru, a što su još radili pročitajte u sedmom nastavku "Triglavskog dnevnika".

Iako smo gotovo po kiši ušli u naš "hotel", iako se sinoć nebo mrštilo i skrivalo svoje zvijezde, jutro je osvanulo sunčano. Napuštamo kolibicu i krećemo dalje, pravac – Stare Fužine, na obali Bohinjskog jezera. Malo nakon polaska, nailazimo na Kosijev dom, samo stajemo doručkovati.

 

Triglavski_Dnevnik_27

 

Krećemo dalje, opet nizbrdo. Bogme, ova cesta teško može poslužiti za bilo kakvu vožnju. Putem srećemo nekoliko stanovnika Dednog polja, jednog sinoć, još jednog jutros. Oni se, bome, ne voze ovuda. Neki su zavoji uistinu prestrmi. Za Davora sam ubrao (skupio sa tla) dvije grane, kao štapove za hodanje. Koljeno ga, kaže, više ne boli, ali ga svejedno štedi, pa to šepanje više zabrinjavajuće izgleda nego što objektivno jest. Barem on tako tvrdi. Dobro. Idemo onda polako, sad nam se STVARNO više nigdje ne žuri. Sve nizbrdo kroz šumu do Starih Fužina, i konačno ulazimo u samo selo. Predivan prizor, uistinu predivan…

 

Triglavski_Dnevnik_29

 

Mjesto je kao iz bajke, barem prvi dojam, prvi kontakt s njim. Sve je idilično, besprijekorno uredno, sve na svom mjestu, svaki balkončić uredan, pun cvijeća. Sve je čisto, svježe obojeno, sve je tip – top. Za ne vjerovati, uistinu za ne vjerovati. Ulazimo u samo mjesto, tražimo kontejner, prvi nakon sedam dana. Našli smo ga. Tražimo dućan, evo i njega. Ponovo Še pa še jogurt, dvije limenke pive za se počastiti (malo luksuza smo zaslužili, iako se ni po putu nismo baš patili i štedili po pitanju prehrane). Imali smo i ptičjega mlijeka, jeli kao begovi, kuhali čokoladu i Čokolino… Hajde, nismo se uopće napatili niti odricali, budimo pošteni! ;-)) Prošetali smo kroz selo, i krenuli prema sjevernoj obali jezera, nekako nam se čini manje naseljena, i to nam odgovara. Naročito Davoru, koji je zaboravio kupaće gaće.

 

Triglavski_Dnevnik_28

 

A čemu kukati, snaći će se on i sa običnima! ;-)) Tako je i bilo, a o tome čak i fotografije svjedoče. ;-) Nije on imao problema. Putem do jezera nam se ukazao prizor koji smo čekali – sjenik! Ali pravi! Upotrebljivi! Prilazimo mu, i nadaleko osjećamo miris sijena! Ajjjjjmeeeeeee! (rekao bi Boris Dvornik u “Nadalini”) Već se vidim kako se noćas gnijezdim unutra, a ono mekano, a toplo, a udobno. A ujutro se probudim u istom tom položaju u kojem sam i zaspao… Joj, veselja, riješili smo i problem smještaja za zadnju noć, odlično! ;-))) Maknimo se odavde, da ne privlačimo previše pažnje. Vrata jesu zatvorena, ali straga fali nekoliko čavala, jednu dasku možemo izvući bez da napravimo ikakvu štetu. Ipak, to je izloženo pogledima, trebat će se ušuljati i išuljati utiho, iako ne vjerujem da bi nam netko radio probleme, bolje ih je ne tražiti. Idemo mi prvo NA KUUUUUPAAAAAANJEEEEEE! Juuuhu!

 

Triglavski_Dnevnik_30

 

Nismo se dugo mislili gdje ćemo se smjestiti. Našli smo mjesto odmah ispod staze koja vodi duž obale, odvojeno grmljem, malena plažica, taman za nas dvojicu! Imamo i separe sa strane, gdje smo kasnije kuhali i jeli! Divota jedna, koja sloboda, koji užitak! Iako, već nam se počinju nametati neke drugačije norme ponašanja, već razmišljamo kako negdje moramo sjesti popodne popiti kavu, prekratiti malo vremena, ali i – obaviti zahod. Više to nije tako jednostavno kao u planini. No, s ovim kuhanjem uopće nemamo kompleksa, bez brige. Voda u jezeru nije puno toplija nego je bila u onom prošlom, u kojem sam se kupao. No, kako sam rekao, nije niti (pre)hladna. Obojica smo se okupali! Joj, koji osjećaj! Koja nagrada! ;-) Koji užitak:-)

 

Triglavski_Dnevnik_31

 

Nakon kupanja smo skuhali ručak i mislili načeti one dvije pive koje nas čekaju zamotane u mokri ručnik (hlade se). E, da, trebali ste me vidjeti kad sam došao na plažu, presvukao se, “raširio” svoj rupčić, široko njime zamahnuo preko glave, i prostro ga na žalo. To je bilo kao u crtiću. Ležim na minijaturnome ručniku, a jadnik uopće ne viri ispod mene, niti s jedne strane. Davor se udavio od smijeha, a ja samo mogu zamisliti kako je to izgledalo gledati sa strane. ;-) Odlučili smo poštedjeti one dvije limenke, sad tako i tako moramo (da MORAMO) sjesti u neki kafić, da ne kažem okrepčevalnicu, a kako u Sloveniji tradicionalno ne znaju napraviti dobar espresso (barem ga ja dosad nisam našao), nećemo piti kavu. Popit ćemo pivo, za poslije ručka. A limenke će platiti iza večere, kad su već tu i kad je takav fakat! ;-). Krećemo prema mjestu, opet prolazimo kraj našeg nesuđenog sjenika. Tu blizu, preko neke livade, teče mali potočić. Hladni potočić. Znate li što to znači? Limenke ne idu s nama u centar, ostaju tu, gdje im je hladno, i gdje ćemo ih trebati. ;-) Nije li tako pametnije? Sjeli smo u neki zgodan kafić, i naručili svetli in temni Union. Bogme, stvarnoprija. Davno nisam naletio na takvu aromu, ili sam bio subjektivan, ne bih znao. Ovo je stvarno bilo nešto. Uhhh, kakav gušt! Pomalo me hvata tuga što se avantura bliži kraju, ali… Kakav bi to bio gušt da je svaki dan ovako, to bi bila kolotečina. Nekih se stvari treba zaželjeti da bi se u njima uživalo. Kao sezonsko voće, na primjer. Sjedimo dosta dugo i meračimo. Tema za razgovor nam ne ponestaje, niti nakon sedam dana. Za ne vjerovati… (hmm, kad bolje promislim…) ;-) Odlazimo polako u istraživanje okoliša. Idemo još jednom provjeriti što je sa sutrašnjim busom za Ljubljanu. Razlog više zašto nam je bilo toliko drago da smo "smještaj" našli tako blizu. Nije se problem popeti do nekog od obližnjih domova (koji sat hoda), ali ujutro se treba i spustiti. Ne samo radi ranijeg ustajanja, nego je i mogućnost krive procjene veća na duljem hodu, pa nam se može dogoditi ili da zakasnimo, ili da previše uranimo. Ovo smo, izgleda, idealno uspjeli riješiti. Prošetali smo okolo, sa svim ruksacima. Ima sa glavne ceste nekakvo skretanje preko mosta, pa markacija prema nekom domu. Iako nam uopće nije interesantan, skrenemo tamo. Možda ima kakva livadica, da izdangubimo još koji sat, idemo vidjeti. Čim smo se makli s ceste, pred nama se pruži šumska cesta, duga desetak-petnaestak metara. Vodi na livadu. Nasred dosta strme livade, neka kamena gromada, i na njoj – prizor za pamćenje. Lovačka čeka. Ma, nije moguće. Ne, nije moguće. Zar opet?! Tolika slučajnost? Zar svi naši izleti moraju zadnju noć završiti tako da nabasamo na lovačku čeku kad joj se najmanje nadamo? Niti tren se nismo mislisli, jurnuli smo gore u sekundi. Ovo je TAMAN. Sakrili smo ruksake, uzeli nešto prazne ambalaže u mali ruksak (za napuniti vode), i idemo po one dvije pive, dosta su se hladile. Sijeno je sijeno (to nam je neostvarena želja još sa Žumberka) ali ovo je po svemu bolje. A najbolje je što nije izložena pogledima, i nije ničija, nemamo se zašto šuljati i skrivati! Juriš natrag u selo. Prvo po pive. Zatim smo prošetali preko plaže, sve uz obalu jezera do Ribčeve Lazi (susjedno selo, odmah preko mosta) odakle nam ide bus. Sve smo provjerili, i možemo mirno na spavanje. Juriš na čeku. E, da, a voda?! Juriš opet kroz cijelo selo, u onu istu kavanu gdje smo pijuckali pivo. Uletim u zahod i nalijem vode, bez pardona. Juriš natrag, već se mrači polako. Slijedeća scena je polu sjedeći položaj u čeki, (opet) pijuckanje pive uz večernje mirise i zvukove šume oko nas. Divota, divota… Na isti način kao i sinoć se složimo na počinak i spavamo ipak bolje nego noć prije, koliko god u sjeniku nismo loše spavali. Tko zna zašto, možda piva? Ne bih rekao, ali nikad se ne zna… ;-)))

 

Tekst i fotografije: Ivan Bućan - John

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
sri: 13:00 - 21:00