Terapija - Planinarska Kuća Lugarnica

11 Prosinac 2019

 

Subota, podne je. Izlazimo iz čarobne zemlje zvane špilja Vranjača. Opčinjeni ljepotama podzemne ljepotice vraćamo se u surovu realnost. Svak vođen svojom željom postavlja si jedno pitanje. Gdje sad, kući ili Kučinama?
Kako god izabrali, svak ide na svoju vrstu terapije. Onima koji su bili spremni na to, terapija prije puta na Lugarnicu je kratki odmor i okupljanje uz kavicu lokalne birtije. Uz kratku pauzu i "last minute shopping for potatoes" (kupljeni samo kao želja da ih se pojede) krenili smo do mjesta našeg polaska, evo sad malo i religije, crkve Bezgrešnog Začeća Blažene Djevice Marije. Fun fact je da su crkve građene na najvišim točkama sela (množina je pa molim da čitate kao "seeela") kako bi bile što bliže, znate već čemu. E da još svi znamo parkirat' auta kako triba krenili bi mi i ranije.

 

 

Jean i petnest popodne. All systems check, spremni smo. Naš današnji cilj je puno zabave, breath taking pejzaža, te na samom kraju planinarska kuća Lugarnica. Kako se lagano penjemo prema gore Kučine i okolica postaju sve manji i manji, te postaju dijelom cjelokupnog pejzaža. Prije samog prelaska na sjevernu stranu imali smo bliski susret treće vrste. Od nikud su se pojavili kauboji sa svojim krdom, tjerajući ih dalje od znatiželjnih pogleda. Unatoč želji da potegnemo koje vime i napunimo termosice ipak smo odlučili nastaviti dalje i samim time sačuvati nešto dostojanstva. Pun pogodak.

 

 

Prelazimo na sjevernu stranu, gledamo klišku tvrdavu i prisjećamo se prve sezone Game of Thrones i oslobađanja robova grada Meereen. Khaleesi je zakon.

 

 

Nastavljamo stopama mnogobrojnih planinara, sigurni u svoje planinarsko-orijentacijske-markacijske vještine.

 

 

 

Naš put je bio raznolik. Prolazili smo preko livada, suhozida, uz vjetrovite kamene tjesnace i te niske šumice. Da sam imao plašt i štap osjećao bi se kao Gandalf u sceni filma Hobbit kad su se susreli sa kamenim divovima, ono dok su putovali kroz Misty Mountains.
Na pola puta, dogodi se i drugi susret treće vrste. Ovaj put su krava i tele došli od zada ali samo na par fotografija.

 

 

 

Nastavljamo put do Lugarnice uz male sumnje da imamo sabotera u ekipi, koji pošto poto žele da ovo bude i noćna tura.

 

 

 

 

Mrak se približava i svi su sigurni da ćemo stići prije mraka. Nitko nije ni razmišljao o potencijalnoj gradnji bivaka.

 

 

 

Pred sam dolazak na odredište kolegijalno smo sačekali ostatak ekipe koje smo potajice prozvali "lights in the dark" da bi svi skupa pozdravili domaćine.

 

 

 

Malo smo pokisli ali nam je nagrada bila topli čaj i prekrasan zadnji pogled na Jupiter i Veneru prije skrivanja iza oblaka.

 

 

Nije nam puno trebalo da krenemo s planiranjem večere. Malo rakije, piva i vina bili smo spremni zagrijati gradele.

 

 

U ovom momentu nitko nije ni spomenuo riječ krumpiri i što s njima. U daljnjem razvoju noći skroz su zaboravljeni te nađeni u ranim jutarnjim satima, nejestivi. Za 20 ljudi poneseno je 68kg mesa, 25 kila povrća ne uključujući nesretnih 2,5kg krumpira. Jedan heroj je ispekao većinu spize na gradelama dok mu nije prekipilo od pustog dima. Nakon dobre spize i malo slatkih briga namazanih lino ladom, zvanih palačinke, polako ali sigurno smo se skupljali u krpe.

 

 

Dan drugi, buđenje u stilu magazina, "O rano, rano, idi ranije…" prema šumi i prikupljanju drva. Triba nadomjestit' šta je potrošeno, drva i kalorije. Marendalo se podgrijano meso i ćevapi.

 

 

Malo smo se odmorili, pripremili ruksake te uputili na rendes s umjetnicima crveno-bile boje.

 

 

Nismo dočekani s ručkom na poznatom raskrižju Lugarnica-Amižići-Veliko Brdo-Kučine, ali je dobrodošlica svejedno bila srdačna. Skupa smo krenuli prema Kučinama s ciljem čišćenja i markiranja staze. Podijelili smo se u dvije veće grupe i krenuli skupa. Čišćenje i markiranje je prošlo po planu, napravili smo koliko smo mogli ne gubeći puno vremena. Brzo i efikasno.

 

 

 

Grupirali smo se pri samom kraju te počeli naše spuštanje kao jedna grupa. Pri samom dolasku u velegrad Kučine nalazimo na prirodnu barikadu. Pack of wild cows appeared. Nismo imali Pokemon lopte te smo bili prisiljeni spustiti se alternativnim putem. Svi su zadržali svoju smirenost i bez panike uspješno stigli do zadnje točke ovog puta. Tu smo se svi onesvijestili i probudili sretni u svojim domovima.

 

 

 

Tekst: Joško Franić
Fotografije: Anja Radmilo, Jelena Matas, Diana Baričević