49. Memorijalni uspon na Lupoglav

PDFIspis

LupoglavPrvi zimski uspon: Zijah Jajatović, Ilija Dilber i Milorad Stjepanović 1970.

Visina: 2.102 m/nv

Organizacija: Planinarski savez BiH/FBiH; Mosor 2019

Sudionici: Duje Bulaja, Franko Maravić, Jelena Baleta, Katarina Dobronić, Mario Crljen, Marijana Mišerda Bajić, Milan Karmelić, Nikola Kusijanović, Neven Visković, Petar Rogulj.

 

Konačno je došlo i to subotnje jutro pred kojim smo zadnji par tjedana strepili, gledali prognozu, molili sve moguće bogove da nam usliše molitve za dobrim vremenom bez vjetra i padalina. I dogodilo se….osvanu je dan čist kao suza, jasan kao misao…pozvao nas kao što draga svog dragana poziva, a mi smo puni želje i adrenalina taj poziv objeručke prihvatili i prepustili se bez zadrške. Jer iskreno, tko normalan može odbiti dva dana na planinskim obroncima pokrivenim snijegom koji se lijeska kao biserje na suncu. Naš prvi uspon na Lupoglav u sklopu 49. memorijalnog pohoda započeo je upravo onako kako sam ga zamišljala, vreva dobro raspoloženih ljudi iz svih krajeva, smijeh koji odzvanja, pozdravi prijatelja koji se nisu dugo vidjeli, finalne pripreme opreme, ruksaci veliki ko kuća, a nikome nije teško. Nakon što smo se registrirali za polazak i dobili pločicu Učesnik (koja već ima posebno mjesto u mom domu) dobro raspoloženom šarenom mnoštvu se obraćaju organizatori sa opisom puta i uputama te željom da svi uspijemo u svom naumu. Okrjepljeni dobrim planinski čajem započinjemo svoju avanturu. Prtimo svoje goleme ruksake sa vodom, hranom, opremom i šatorima i grabimo u nepoznato. Unatoč očiglednom pritisku na ramena i kukove nikome ne silazi osmijeh sa usana. Vođeni GSS-om i vodičima formira se kolona koja lagano prodire u planinu. Vruće je i čovjek bi pomislio da je proljeće, a ne zimski uspon u veljači. Prvi dio puta prolazi finom utabanom stazom koja iako još uvijek nema lišća nudi kakvu takvu zaštitu. Svi čeznemo za snijegom i postajemo svjesni tereta koji nam se klati na leđima, ali ipak nezaustavljivo gazimo bez predaje. Uz manje pauze i zadržavanja u napuštenom selu Grabovići dolazimo do Kadulja, malog proplanka pred kojim su započele prve krpice snijega. Proplanak se tako zove jer je prošaran biljkom kaduljom, pa kako tko zagazi ona zamiriše i ispuni zrak nekom tihom okrepom. Tu konačno obuvamo gojzerice što nas čini dodatno motiviranim. Nastavljamo svoju avanturu po podlozi koja sve više iz ugažene trave prelazi u snijeg, preskačemo i provlačimo se ispod povaljanih stabala što sa našim ruksacima i nije baš jednostavan zadatak. I dalje je atmosfera na vrhuncu, nitko ne kuka, nitko se ne predaje. Nakon 4 sata dolazimo do prvog kampa gdje dio ekipe organizira prvi kamp, a mi ostali napredujemo prema proplanku Barni Do na 1570 mnv gdje ćemo formirat kamp br.2. Uspinjući se planinom prema našem prenoćištu postajemo svjesni surove ljepote koja nas sve više okružuje i kao da nas privija na svoja pleća. Osjećamo snijeg kako škripi pod nogama, vidimo stara stabla poharana nekom davnom nevoljom kako šire paraju nebeski obzor i litice, strme, nemilosrdne, predivne…Uskoro stižemo do lokacije drugog kampa koja jednostavno nije mogla biti bolja. Široki proplanak omeđen šumom drevnih jela nad kojim se propinje ponosni Lupoglav. Osjećamo i sreću i olakšanje što konačno možemo rasteretiti naša napaćena leđa, ali i iznimno poštovanje te neku neobjašnjivu ljubav prema ovom posebnom mjestu. Neki su već stigli i podigli svoje šatore pa se i mi hvatamo posla.

 

Lupoglav 01

 

Lagano, ali ustrajno formira se pravi bazni kamp koji odzvanja dovikivanjem, uputama, smijehom. Prikupljaju se suhe grane kako bi zapalili vatre i malo se ugrijali jer je sa zalaskom sunce planina počela pokazivati svoje zimsko lice. Neću pretjerat ako kažem da je noć bila kao iz bajke, vedro nebo, mjesec kao veliki fenjer iz kojeg se mjesečina slijeva po snježnim naborima planine, vatre iz kojih bježe iskre u rojevima. Svud po kampu zujkanje čeonih lampi, studen koja štipka po obrazima….To je slika koju ću dugo nositi u mislima.

 

Lupoglav 02

 

Lupoglav 03

 

Oko nekog doba kada su vatre posustale odlazimo na počinak što je u šatoru postavljenom na snijegu pravi doživljaj. Zahvaljujući dobrim podlogama i vrećama noć prolazi bez problema. Jednom ušuškana ne dam se van, eto sreća što nisam morala na WC jer sam sigurno da bi to bila posve drugačija priča. Ovako do jutra u svom ledenom kraljevstvu spavam ko mala beba.

 

Budi nas jutro, kolege iz susjednih šatora se se već opasno razmahali, grabe snijeg za pripravit vodu, lopataju i opet se čuje smijeh. Nevoljko se izvlačimo iz toplih čahurica jer ne moš trpit do beskonačnosti i novi dan je započeo. Vani je hladno, gojzerice su hladne, šator je naravno smrznut i na njemu se ljeskaju kristalići. Sve šta nije bilo u vreći se smrzlo i nepomično svjedoči skrivenoj opasnosti planine. Udišem zrak planinskog jutra i osjećam kako mi život kola pod kožom….milina! Nakon kave i doručka polazimo na naše odredište. Još jedna provjera dereza i cepina, namještanje kacige i ajmo.

 

Lupoglav 04

 

Uspon na sam vrh započinje kod počivališta Ilije Dilbera i Milorada Stjepanovića, dvojice od trojice planinara koji svoje živote vječno darovali planini. Nas eto preko stotinu, nit se znamo niti poznajemo, nakon početnog žamora minutom šutnje odajemo počast tim posebnim ljudima … U tom trenu mi je prošla misao, bože ta tri života i poslije toliko godina žive ..u ovom trenutku ..u svima nama...i nema razlike, svi smo jedno.. svi smo djeca planine...braća i sestre po snijegu i kamenu… Polazimo, formira se uska kolona koja vijuga preko zaleđenih bokova planine.

 

Lupoglav 05

 

Lupoglav 06

 

Zadivljujući je kontrast jarkih boja jakni i zasljepljujuće bjeline snijega. Dereze škripe, led se predaje. Kako sunce obasjava okolne obronke tako se mali komadići leda otkidaju i kao kristali kotrljaju pred nama. Pred nama se uzdiže Lupoglav, ponosan i predivan. S obzirom na to da moramo prijeći popriličnu ledenu strminu formiramo naveze i u laganom tempu krećemo ka našem cilju. Pazimo na korake, na konop, na držanje cepina. Prebaci, nemoj slučajno derezom ugazit na konop.

 

Lupoglav 07

 

Staza vijuga u samom ledu. Kako se upinjemo tako se pred nama otvaraju novi vidici sa snježnim naherenim strehama koje vise sa okolnih vrhunaca. Posljednje naveze koje su još uvijek u podnožju planine sve su manje i uskoro izgledaju kao zrnca riže na bijelom stolnjaku. Napredujemo sporo jer je puno ljudi, a staza je uska. Ipak nema nervoze i nitko ne radi probleme. Na posljednjem dijelu strmine vodiči su napravili osiguranje sa konopima kako bi se taj dio lakše prošao. Još par koraka i na vrhu smo!!!

 

Lupoglav 08

 

Koji osjećaj!!! Svi smo uspjeli, do zadnjega. Nema predaje, nema odustajanja!!! Obaziremo se oko sebe i gdje god nam pogled padne vidimo poznate vrhunce, Zelena Glava, Otiš, Veliki Vilinac, Pločno, Velež i naš Sv.Jure na Biokovu.! Pa di si prijatelju!!!

 

Lupoglav 10

 

Na vrhu se zadržavamo oko pola sata, slijedi zajedničko fotografiranje i pripreme za silazak. Kako sunce nemilosrdno prži led je omekšao i vrlo smo oprezni. Šarena karavana lagano napušta vrh birajući oprezno korake i u laganom tempu stižemo do kampa.

 

Lupoglav 11

 

Svi smo sretni, bacamo još koji pogled prema Lupogavu i pucamo zadnje fotografije. Raspremamo svoje šatore, a do kampa ostaju vidljiva tek ugašena ognjišta u ledu kao svjedoci jedne nezaboravne avanture. Moram priznat da mi je ovo bilo jedno od najboljih iskustava u životu. Hvala Planinarskom savezu FBiH, svim vodičima i pripadnicima GSS-a na vrhunskoj organizaciji i sigurnosti. Posebno hvala vođi uspona Rasimu Radonji što nas je tako fino i sigurno doveo do vrha, sigurno se vidimo još koji put!!!

 

 

Autor teksta: Marijana Mišerda Bajić

Autor fotografija: Duje Bulaja

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
uto - čet: 18:00 - 22:00
pet: 10:00 - 14:00
 
Ljetna pauza
Zbog korištenja godišnjeg odmora, tajništvo HPD Mosor neće raditi u periodu od 15. srpnja do 19. kolovoza