35. godišnjica tragedije na Manaslu

PDFIspis

NejcmalaNa današnji dan prije 35 godina pod južnom stijenom 8163 m visokog Manaslua ugasili su se životi jednog od najsjajnijih "Mosorovih" alpinista iz te generacije Ante Bućana, te vjerojatno u to doba ponajboljeg svjetskog alpiniste Nejca Zaplotnika.

Bili su sudionici Splitske himalajske ekspedicije "Manaslu ´83." kad se tog tužnog 24. travnja 1983. na njih dvojicu i Srećka Gregova koji je preživio ovu strašnu tragediju, obrušio ogroman serak povukavši ih u smrt.

 

ante_bucan_01

Ante Bućan

 

Nejc_Zaplotnik

Nejc Zaplotnik

 

Ekspedicija je bila sastavljena uglavnom od članova Alpinističkog odsjeka "Mosor-a" (vođa ekspedicije Vinko Maroević, Stipe Božić, Edo Retelj, Ante Bućan, Srećko Gregov, Gorazd Barač, Ivo Kaliterna, Haso Feratović, Ranko Božinović, Ana Mažar, Boris Siriščević, Tomislav Dugeč, Gordan Franić i Igor Žuljan kao liječnik ekspedicije), te je "pojačana" iskusnim slovenskim alpinistima Vikijem Grošeljem i Nejcom Zaplotnikom.

Nakon tragedije ekspedicija je otkazana, a godinu poslije u Himalaje se vratila četvoročlana ekipa da u čast stradalih prijatelja "osvoje" vrh, te je to u alpskom stilu uspjelo Stipi Božiću i Vikiju Grošelju.

 

Iz dnevnika Stipe Božića:
„24. travnja 1983. Sjedio sam pokraj šatora promatrajući vrhove iznad ledenjaka Thul Nagi pod Manasluom. Dan mi se činio nekako čudnim jer nije bilo ni daška vjetra, a prigušena svjetlost jutarnjeg sunca činila je krajobraz neobičnim. Kao da je vrijeme stalo. Iako miris nesreće unaprijed često ne možeš prepoznati, poslije ga se dugo sjećaš. Nesreća ima miris, svoje svjetlo i zvuk. Taj miris, svjetlo i zvuk potisnu sve ostale podražaje, a čovjek ih u prvi mah naoko nije svjestan. Odjednom me trgnu paničan poziv s primopredajnika iz Futina šatora. Sve je začas bilo jasno, i prije negoli sam čuo što se zapravo događa.

Osjetio sam nesreću koja je zatitrala moja osjetila. – Halo, baza! – čulo se iz zvučnika – Velika lavina pala je iz ledenog slapa i poklopila trojicu naših… Nikad neću zaboraviti iznenadnu bezumnu trku uzbrdo prema logoru I. Kao da ću stići priteći u pomoć prijateljima čiji je život odbrojavao posljednje sekunde. Moji sati jurnjave i gnjeva bili su više izraz vlastite nemoći i spoznaje ljudske neznatnosti. Plakao sam i psovao cijelo vrijeme dvosatne nekontrolirane trke po ledenjaku. Mrvu sam zatekao kako bespomoćno gleda u pravcu odloma. Na snijegu je zamotan u nekakvu vreću ležao mrtvi Nejc. Samo su mu velike kožne gojzerice virile iz neurednog zamotuljka. Imao sam još toliko snage da zadovoljim trunku nade i nevjerice u Antin nestanak, pa sam nagovorio prijatelje neka još jednom pođu sa mnom do lavinskog konusa. Pogledao sam u međuvremenu kroz otvor šatora, prema ranjenom Srećku. Hvala bogu, on je on živ. Čuo sam da ga je od lavine spasilo kratko zastajanje radi skidanja dijela odjeće zbog znojenja. U pratnji Kale i Ede brzo sam dosegnuo mjesto gdje je lavina načinila strahovit kaos. Posvuda uokolo ležale su u neredu gromade leda na površini većoj od četvornog kilometra. Pogledao sam gotovo svaku pukotinu, ali ih je led skoro do jedne gotovo zatrpao. Nije bilo nade. Ostalo je samo da otpremimo Srećka helikopterom u Kathmandu, gdje će dobiti odgovarajuću medicinsku skrb. Kad je helikopter otišao, bilo je još tužnije. Sve manje nas je, činilo mi se. Valjalo je Nejčevo tijelo odnijeti do mjesta za pokop. Značilo je to dva dana ga nositi do pogodnijeg mjesta na rubu ledenjaka Thul Nagi, odakle puca pogled na zastrašujuću južnu stijenu Manaslua. Križ? Neki su upitali smije li se postaviti križ. Premda se sada, mnogo godina kasnije, pitanje čini čudnim, bilo je i takvih nedoumica kod nekih članova ekspedicije. – Križ – rekao sam, podržavajući Mrvu. Zar bi moglo biti podobnijeg obilježja za poginulog prijatelja? Križ je bio postavljen na Nejčevu grobu na okuci ledenjaka Thul Nagi, a zajednički križ sa spomen-pločom postavili smo do spomen-križa Poljaku Jaworskom, koji je također poginuo na Manasluu, godinu dana ranije. Kako sam se tada samo plašio i ujedno veselio povratku kući. Plašio, jer nisam imao hrabrosti za sučeljavanje sa žalošću koja me dočekivala. Kad bi mogao malo svoje hrabrosti iz planina izdvojiti za tako teške trenutke u dolini.“

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com