Mi (i Ja) i Ljudi Planine - peti izlet škole

PDFIspis

0

Protekli vikend, i subotu i nedjelju bili smo na Mosoru. Subota, vježba spašavanja, uspon na Vickov stup, noćenje i sutradan, prvi susret sa alpinističkim penjanjem, stijenom do koje lako dolaze samo koze, užadima, klinovima i karabinerima, uz vođenje iskusnih crvenih jakni GSS-a.

 

Dan prvi ( subota)

 

Škola vrijedi onoliko koliko vrijede instruktori, kao i polaznici. Kako su s jedne strane bili oni koji spašavanju, penjanju i Prirodi posvećuju svoj život, učenje od njih je kao da slušaš predavanje kakvog bradatog druida ( i jedne plavokose druidice). Slike koje redaju, bile one strašne ili lijepe, su daleke, jer nedostaje onaj dodir s ledom i pakleno zagrijanom stijenom, osjećaj žeđi i umora od kojega ne osjećaš noge, a opet, žive, jer ih priča, netko tko ih je doživio.

 

1

 

Tako je počelo, u subotu, na prohladnom vjetru koji je brijao preko jednog od rijetkih i netaknutih otoka zelenila, livade ispod Doma. Nekolicina Ljudi Planine, (posvećenika u Prirodu, jer to zapravo i jesu) pokušali su nas uvjeriti kako čarolija ljudskog života može biti spašena sa smiješnim pomagalima koje nosimo u ruksaku, nekoliko komada konopa (zamki) i granama koje nam smetaju. U doba dronova i satelitskih telefona, poruka je jasna. Tek nekoliko kilometara od svih čuda tehnologije koje nudi Grad, u Planini, koja relativno pitomo izgleda iz daljine, pomoć niti u najrazvijenijim državama ne stiže brzo. Ne paničari, razmišljaj brzo, upotrijebi što imaš i pobijedi . Kao pripadnik onog velikog plemena Ljudi, dopusti da oni koji nisu imali dovoljno sreće, pokušaju opet.

 

2

 

Praktični kakvi jesmo, naš terenski GSS-ovac je na priručna (meni su indijanska) nosila stavio ženu, male kilaže možda, ali najživlju u svemu. Naravno, kada smo je pokrili (da joj bude toplo), razvezali gojzerice (da bude ugodno, i ne samo radi toga), trebalo ju je i osigurati. A kako to uraditi? Vezivanjem naravno....

Samo pet sekundi kasnije, neidentificirani pojedinac iz skupine komentira (khmm, tko bi to mogao biti?) dovoljno glasno komentira -"Brzo je usklikajte, ovo je jedini put kada je nju, netko uspio vezati!"...i smijeh. I sa nosila naravno :-)

 

3

 

A Vickov stup, rezervni uspon, jer nam je "nestalo vremena". Stvarno, to vrijeme gore, kao da brže prolazi. Netko to tamo potkrada. Oštar uspon, a ritam brz. Voditelj škole na čelu, stalno gleda prema nebu i satu, ma vidim ja, misli da imamo krila. Od stijene do stijene, i na kraju upozorenje. - Dolazimo na greben, tamo puše jako, navucite kape, a i rukavice i idemo,...tamo. Do male metalne kućice koja stoji na drugom po visini vrhu (1325m) nad morem. Kada ne suze oči, pogled puca prema Moru, otocima, najzadnjem tada vidljivom, Jabuci (i uz malo magije Photoshopa, Italiji), ili na drugu stranu , još višim vrhovima, prema kojima pokazuju znatiželjni prsti. Najčešća rečenica je:- Ja hoću tamo!-

 

4

 

Spuštanje, pauze, vadi se Domaćica, voda, mijenjaju majice, smijeh i masiranje umornih mišića, spuštanje prije nego Vrijeme pobjegne i ostavi nas u planinskoj Noći.

Malo smo se tada razdvojili, obaveze su nas razdvojile, ali pisac ove priče je ostao. U planini. Sa Društvom, koje je bez razmišljanja palilo vatru, grijalo ( i alkoholom, i čajem, i prisustvom, zar je bitno),Ljudi Planine ponovno iznenađuju, prave peku, domar peče krumpire u većoj količini.

 

5

 

Ima za sve koji žele, zagrijati i Srce i Dušu prije spavanja. Nismo mi tamo osuđeni na totalni nedostatak komunikacije, naravno da se pune i mobiteli, ali uvečer, nekako , kao da nisu bili toliko važni. Jer gledanje žive vatre u kaminu, podsjeća na to da smo Živi, Zdravi, umorni i sretni, tamo gdje jesmo.

 

Drugi dan

 

Sutrašnji dan smo započeli blagoslovom "zimskog vremena" koji je sve aktivnosti pomakao za onaj famozni, zimski sat spavanja. Topli čaj, kava, jutarnje jelo, svakome prema njegovoj mjeri,okupljanje u grupu i upoznavanje sa Ljudima Planine koji će nas odvesti na upoznavanje sa pravim penjanjem, tamo gdje nema blagodati crveno bijelih crta i krugova, među stijene kojih se i koze plaše. Alpinizam. Je li mislite kako tu školu i upoznavanje vodi kakav bradati gorštak? Iznenađenje. Alpinizam u "Mosor"-a vodi žena, jednaka među jednakima u crvenim jaknama GSS-a, koja priča o penjanju na Himalaye. Plava kosa, i strpljive oči, pokazala je samo jednom u desetak sati izraz umora, i neprekidno vezivala, osiguravala, učvršćivala i provjeravala. Meni, koji vjerujem samo profesionalcima, u nekoliko sekundi , ulila je i povjerenje. Ljudi Planine.

 

6

 

Oštar uspon preko škrapa i procjepa u stijenama, koraci koji zvuče kao da se stalno nešto mrvi, šuškanje, uzdasi...sve je to stalo u podnožju cilja. Stijene uz koju su se kao pauci popeli njih trojica, penjači kojima je ovo bila igra, i čiji je jedini zadatak bio pokušati probuditi želju za penjanjem kod drugih, pomaknuti granice iza kojih smo sputani, i osigurati za njih laku, ali za svakoga od nas, dolje, veliku pobjedu. S obzirom na moju masu, kod mene je to pobjeda nad gravitacijom, jer strah od visine nemam, a vjeru u Ljude Planine (ne sve ljude), imam...ali među penjačima su bili i oni kojima je visina ravna užasu, nekima strah od gubitka kontrole blokira misli, a ponekome, je to bila samo igra, uvertira za ono Nešto u Životu, što zapravo svatko od nas traži.

Nas je zapravo jako puno, velika je to škola planinarstva, i jedina nezgoda je bio kamen koji se odbio od kacige, ma koga drugoga nego voditelja škole. Tvrda je to kaciga, a ni glava ispod nije za bacit :-)

 

7

 

Uspon po jednakim uvjetima za sve. Dvojica, su na osiguranju, nekih 30-40 metara u visini, jedan pazi na penjanje, drugi na spuštanje, uže uvijek "duplo", sigurni koliko se to može biti u planini. Svi rade iskorak, pa uz stijenu, otkrivajući kako je i najmanja neravnina dovoljna za "hvat" oznojene ruke. Gojzerice koje uvijek klize, hvataju, guza koja sjedi po cijeli dan se napreže i podiže tijelo, i tako naprijed. Ako staneš, eto Mate. Luda divokoza se popne do tebe, pokazuje gdje su uporišta, smiruje one kojima je potrebno, ja sam ga ugrizao zamalo. Da, moram ispričati kako je to bilo meni, jer jedino u svojoj koži jesam. Stalno .

Ne plašim se visine, skitam po splitskim krovovima od rane mladosti, ali, masa, e to je problem. Nekoliko koraka i praktično na prvom "prijelazu" lijeva gojzerica prokliže, odmah nakon toga i desna. Raširene ruke klize niz stijenu i ja se kao pauk pripijem, ali i dalje klizim naniže. Ma nije me strah, taj konopac na kojem se nalazim nosi tone tereta, nego, klizim.

I otkriti ću vam tajnu. Ja sam se iz svih gadnih stvari u Životu, izvukao, prizivajući Bijes. Tog crnog ata kojega prizovem kada mi treba, znam da ga ne mogu kontrolirati u potpunosti, ali prizvan, daje mi krila. Tada grizem. Ne priznajem ništa osim prelaženja prepreke. I došao je. S jedne strane Mate, koji bi mi pomogao, s druge strane crni i strastveni Bijes, od kojega osjećam kako se tresem. I grabim stijenu, trzaj ruka, noga, tijelo koje je u trenu usvojilo znanje, dobilo snagu...i našlo se među onom dvojicom, koji su me samo minut dva prije ohrabrivali, i pažljivo spustili do uporišta za jednu nogu.

 

8

 

Spuštanje, sa moćnim hatom Bijesa pored sebe? Milina. Napravio sam sve pogreške koje tada možete napraviti. I skupio noge pa me "zavrtilo", i nisam gledao dolje (u početku)...ma sve...i sa užitkom osjetio kako se remen je urezuje u mišiće, i klizim kao ptica samo na bijelom konopcu koji mi kontrolirano klizi kroz šaku. A onda, negdje od sredine, već gledam prema nazad (u provaliju) i plavu majicu voditelje škole koji nas svakoga "skida" sa užeta.

Par riječi. Ponosno kimanje onih koji dijele slične osjećaje, otpuštanje moćnog crnog hata, do slijedeće prilike (koja je zapravo došla uskoro, već kod spuštanja, ali to nije bitno) i pridruživanje skupini koja je sa strane gledala Svijet sa visine koju daje samo planina.

Sve ovo, uz konstantnu pažnju i volju Ljudi Planine, bez kojih bi sve bilo, nemoguće. Ili najblaže teško izvedivo, pogotovo sa ozljedama koje smo pri tome dobili. Ozljede? Da, one koje se pokriju flasterom. Čisto, da pokažu kako je Majka priroda bila nježnija od kućne mačke.

Spuštanje nazad, kolona, potpora svima koji su izgubili snagu, injekcije smijeha i samopouzdanja, topli fažol u domu, i spuštanje pod čeonkama jer su nam opet "ukrali vrijeme"...eto to je to. Umorno, znojno i sretno... sve što treba da budemo koračić bliži Prirodi.

 

Posebna zahvala ide pripadnicima HGSS-a i vodičima koji su nas i ovaj izlet pazili, nadgledali  i pomagali u svemu gdje nam je zatrebala pomoć.

 

Tekst: Mišo Kurtović

Fotografije: Raif Parduzi

 

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com