U sjevernoj stijeni Otiša

PDFIspis

photo 7Nakon puno dana i noći provedenih u čuvanju djeteta, želja i zov stijene došla je u pravi trenutak. Nakon objave u našoj Wath's up grupi o trodnevnom pohodu na Prenj, uspio sam zainteresirati dva člana našeg alpinističkog odsjeka, Slavena Mihanovića i Antonija Plazibata. Našoj mini ekipi pridružio se i iskusni zagrebački alpinist Marko Vuković, inaće naš dobar prijatelj.

 

 

Plan nam je bio penjati sjevernu stijenu Otiša i smjerove u prenjskim Botinima. Za polazak smo odabrali sredinu sedmice tako da ne bude vikend-gužve u jednoj od meni najlijepših planinskih kuća, Jezerce.
Krećemo ne pretjerano rano, jer vrućinu danas ne možemo izbjeći. U Imotskom stajemo po namirnice za iduća 3 dana i pijemo tako željenu kavu. Gužve na granici nema. Oko podne prolazimo Konjic i penjemo se autom prema Bijeloj.
Zbog velikog tereta i velike vrućine na Jezerce dolazimo za 3 sata. Uz opremu za penjanje i kampiranje tu se našla i jedna gitara. Popodne provodimo u odmoru i planiranju uspona, a predvečer se penjemo na Taraš da "uberemo" predivan pogled na dolinu. Na domu ipak ima par ljudi, ali nije nam tijesno.
Ustajemo u 6 sati i plan nam je da Marko i ja penjemo smjer "Mihaljević-Šafar" ocjene III-IV, a Antonio i Slaven smjer "Dilber-Mesarić-Brlečić" ocjene III. Visina ove sjeverne stijene je oko 250m, a izlaz je na sam vrh Otiša 2074m.

 

photo 1


Smjerovi su jedan do drugog i u vršnom dijelu se spajaju, tako da bi trebali zajedno izaći na vrh. Marko i ja penjemo naizmjenično dužinu po dužinu i mučimo se s orjentacijom u smijeru. Naime upute i opisi smjera su jako šturi i ne detaljni, tako da se treba osloniti na filing i iskustvo. Ugornjem dijelu primječujemo da nema Antonija i Slavena. Čujemo se kratko i saznajemo da nisu pronašli kraj druge dužine i da su absajlali nazad. Mi penjemo zadnju dužinu i eto nas na vrhu Otiša. Zbog sjeverne orijentacije bili smo malo pošteđeni vručine, a i na ulazu u smjer se nalazi velika krpa snijega koja podsjeća na ozbiljnost ove planine.

 

photo 2


Sretni se spuštamo na dom Jezerce i pravimo planove za sutra. U popodnevnim satima pridružuju nam se i poznanice Aida i Nina, koje su upravo ispenjale kratku stijenu Taraša. Prikupljamo od Aide informacije o smjeru "Preplašene divokoze" u prenjskim Botinima. Smjer je lijep, ali je malo daleko...oko 2-3 sata hoda.

 

photo 4


Ujutro ustajemo u 6 i krečemo. Naš drugi navez odlučio se na odmor od stijene. Hodamo oko sat vremena, sunce već prži. Ugledamo napokon smjer u daljini, ali do nega je još prokleto daleko, a zaključujemo da je zbog južne orjentacije cijeli dan u suncu. Kako smo se odvojili sa staze, prolazimo preko pastirskih stanova. Malo bolje gledajući vidimo ostatke ratnih djelovanja i utvrđivanja. Nailazimo i na maskirane žice koje bi mogle imati veze s pješadijskim minama. Toliko smo se naslušali priča o tome kako na Prenju ima zaostalih mina iz rata. Razmišljamo...vručina, mine, još 2 sata hoda...odustajemo! I što sad, povratak doma? Marko ipak predlaže penjanje drugog smjera u sjevernoj stijeni Otiša i to onog kojeg naše kolege nisu dovršile. Slažem se i za kratko vrijeme već smo pod stijenom.

 

photo 5


U drugoj dužini ugledam mjesto s kojeg su absajlali i to mi daje razlog da ne idem ravno, već traverziram lijevo preko male police. Dižem pogled i ugledam stari klin na početku žlijeba. Dolazim do njega ukapčam se i vidim ispred sebe jako težak prevjesni detalj. Pitam se jesam li sposoban ovo proći? Odlučujem se za pokušaj jer mi hrabrost daje još jedan ostavljeni stari klinu vrhu najtežeg dijela stijene. Krečem uz konstataciju da se kad dođem do njega samo se ukopčavam i hvatam snagu za prolazak dalje. Uz par pokreta dolazim u nezgodnu situaciju, lagani prevjes me izbacuje iz ravnoteže, ali još samo pola metra i tu je moj spas..stari klin. Istežem ruku što je moguče više, dok su noga raskrečene na lijevoj i desnoj strani stijene. Milimetri me djele da se ukopčam, kad ono razočaranje...stari klin se mrda i pleśe, samo što ne ispadne. Pokušavam ga kladivom nabiti nazad, ali ne ide. Jednom rukom pravim međuosiguranje na malom stjenovitom nosiću. Sve moram raditi brzo, jer snage polako ponestaje. Duboko uzdahnem i odlučujem se za podizanje preko detalja. Prije toga vičem Marku da se pripremi za moj mogući pad. Ipak nalazim dobar hvat prvo za jednu, pa za drugu ruku. Gore sam! Uh, pomislim...dakle ovako izgleda Bosanska trojka (ocjena). Za kratko vrijeme dovršavamo i ovaj smijer.

 

photo 3

 

Spuštamo se do doma, spremamo se i silazimo sva četvorica s planine sretni što je Prenjska avantura lijepo završila. U povratku stajemo na Blidinju i u Vrletima udaramo po domaćoj hrani i novim planovima za penjanje.

 

Tekst i fotografije: Željko Bockovac

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com