Završni izlet na Bitovnju

PDFIspis

Lopata 2017-15Došao je i taj dan. Nedjelja. Završni izlet u Bosnu na planini Bitovnja. Kako se samo doimao toliko i tako daleko na početku ove planinarske priče. Ali vrijeme ne bira, ono ne pita, već samo neumorno grabi naprijed i posve neprimjetno pretvara sekunde u minute, minute u sate. 

Pretvara jedno sutra u obično danas, i to danas u jedno predivno jučer. 
I tako otkad znamo za njega.
 
 
Od početka ove planinarske škole sve misli su bile usmjerene samo ka ovom izletu. Priče naših predavača, vodiča i našeg "voljenog vođe" Dina su bile ispunjene "vidjet' ćete" ili "ne može vam se to ispričat" do "jedva čekam" riječima.
I sada mi je posve jasno zašto. Jer to se ne može do kraja opisat iz posve jednostavnog razloga. Svatko doživljava (svaki, a ovaj pogotovo) izlet sam za sebe. I kao takvog ga pamti. Jedna vrsta ljudi će ga pamtiti par dana, a druga vrsta zauvijek. Sami odredite kojoj vrsti pripadate. 
 
Vjerujem da je svatko od nas imao očekivanja od ovog izleta. Kao i što vjerujem da ga je svatko od nas vizualizirao i predviđao. I posve je nebitno kakva su točno ta očekivanja ili vizije bile, jer ih sve povezuje jedna riječ. Uzbuđenje. Htjeli mi to priznat ili ne.
Krenuli smo kao i svakog puta do sada, iz naše drage autobusne "luke" na Solinskoj. Ovog puta naše mlade planinarske živote i sudbine dali smo u ruke trojici izuzetnih ljudi, o kojima možemo napraviti poseban izvještaj, a zovu se: Dino, Dario i Nikola. Njih troje "protiv" nas 27. Veliki izazov, ali vjerujem, i još veće (naše sigurno, a i njihovo) zadovoljstvo.
Prolazeći autoputom kroz naša sela koja sijeku nama tako drage planine Mosor i Biokovo, svakim idućim kilometrom ostavljali smo iza nas jedan dio sebe kao uspomenu na ono što ćemo tek postati.
Put nas je vodio daleko. Dalje nego ikada do sad. Iako se to nije osjećalo tokom vožnje, primjetno je bilo oduševljenje kada smo napokon dotakli Jablanicu. Pitoreksno mjesto. Mjesto ukliješteno između dviju najviših planina - Prenja i (Dinu tako drage) Čvrsnice. Njih smo (ovaj put) samo pogledom osvajali. Oni nas čekaju. Ili bolje rečeno očekuju. 
Možda u istom sastavu. Vjerojatno ne. I mi ćemo doći kad-tad. Sigurno.
Međutim, naše odredište nije divna Jablanica već stari bosanski kraljevski grad - Kreševo i njegove planine Čubren, Berberuša, Volujak, Lopata, Trebac, Inač, Meoršje, Bitovnja. 
 
Lopata 2017-09
 
Lopata 2017-05
 
Putem ka našem odredištu poveli smo i jednog dragog gospodina, našeg vodiča kroz (kako se pokazalo) snježnu avanturu. Anto mu je ime. I bio je jedan od nas. I za to mu velika hvala.
 
Lopata 2017-10
 
Natopljenih gojzerica nenaviknutih na snježne uvjete, prateći stope (ne)malog medvjeda, ali opet sigurnim i mekanim korakom i pod vodstvom naših vodiča bližili smo se svom odredištu - planinarskom domu "Lopata". 
 
Lopata 2017-11
 
I ovdje izvještaj počinje biti priča. Priča koja zasigurno nije veća od života ali je dio života. Priča veća od običnog izleta. Priča koja se pamti i prepričava. Priča zbog koje si ponosan samo zato jer si (bio) dio nje.
Na vratima našeg novog "doma" dočekuju nas naši domaćini - gospođa Anita, Eugen i Mladen. Ljudi koji su nam svoj dom na dva dana učinili našim vlastitim. I na tome im velika hvala.
Planinarski dom "Lopata" je bez sumnje najbolji (ili da budem precizniji - estetski najljepši) dom koji su moje planinarske početničke oči vidjele do sada. Prostran, udoban, topao, čist i mirisan. I jeftin. 
Ujedno, isti dom pripada našim dragim prijateljima iz Planinarskog društva "Bitovnja" Kreševo. Posebnost je tim veća jer je navedeno društvo prijatelj društvo sa našim društvom. I to prijateljstvo se te noći 30.04.2017. itekako osjetilo. Znate, vrijeme ponekad štucne pa nakratko osjetiš nešto što se tek treba dogoditi. Kao da ti netko hoće reći: uskoro će ti se zaljuljati svijet. Ne znam za vas, ali moj se itekako zaljuljao.
Pošto smo se opustili u ugodnom ambijentu našeg novog doma, naš "voljeni vođa" Dino nas poziva na vježbu iz bivakiranja. Za one koji nisu bili (a čitaju ovo) to vam dođe na isto kao da vam Dino, Dario i Nikola kažu da se sa onim smiješnim stvarima koje imate u ruksaku (zamka, hrana, voda, odjeća i gumeni bomboni) pokušate napraviti improvizirani šator u šumi, siguran za preživjeti noć, i to sve za 45 minuta. Doslovno. 
 
Lopata 2017-06
 
Ali uspjeli smo. Mislim, uspjeli smo nasmijati naše vodiće. Noć u našim bivacima teško da bi preživjeli. Ali i ovu noć, o kojoj ću sada pričati, smo isto tako "jedva" preživjeli. 
 
Lopata 2017-04
 
Večer je počela mirno, kao i svaka obična večer. Nije davala simptome ili naznake da se sprema eruptirati u red zabave, smijeha, plesa i pjesme. Naša lica uobičajeno sretna i opuštena dodatno opušta i oslobađa piće i dobra zajebancija. 
I onda je krenilo. I zaustavilo se nije jako dugo. Možda još nije ni prestalo.
Na vratima našeg doma pojavila su se trojica. Točnije, tri instrumenta od kojih dvije harmonike i gitara (tamburica). 
 
Lopata 2017-13
 
Znate, pjesma uvijek učini po svom. Ona je kao i voda. Uvijek nađe put. Ovog puta je našla put drito u našim nesebičnim planinarskim srcima. Ili dušama, sasvim svejedno. Ne možete joj pobjeći ili se od nje sakriti. Pa tako nismo ni mi. A i zašto bi se skrivali kad znamo pjevati. Ili barem mislimo da znamo. Sve je počelo jednom Halidovom pjesmom koja je u kombinaciji sa čašom Sky Cole kod našeg "voljenog vođe" Dina probudila koktel emocija i pretvorila ga u našeg najboljeg prijatelja.
U ovom slučaju, pjesma je od vode postala vatra. Vatra eruptivnog karaktera koja je neprimjetno zahvatila cijeli dom. Za tren oka svi smo bili "opečeni" i zahvaćeni. Stolovi su postajali podovi, a stropovi naši bubnjevi. Ritam koji zadaju naši prijatelji svirači sve je teže pratiti. Ali ovu muzičku borbu nismo namjeravali izgubiti. Naši glasovi sa svakom čašom vina, viskija i sky cole su postajali za oktavu viši. Ni Placido Domingo, ni neki Carreras ne bi imali šanse pored nas. Mješoviti zbor Planinarskog društva Mosor je u tom trenu u rangu najboljima na svijetu. I kani tamo ostati. Samo da znate.
 
Lopata 2017-12
 
Redale su se divne pjesme. "Prvi poljubac" nismo još zaboravili , a već su se lomile "Čaše od kristala".
U nekom trenutku stojim sa strane i mislim se: jebote, pogledaj sve ove ljude koje do jučer nisi poznavao, koji su ti bili neznanci, a sada ih grliš kao prijatelje, braću ili sestre kojih nemaš. Koliko njih je možda s tobom stajalo u redu u pošti ili banci, a ti ih nisi nikad primijetio. Jesi li možda kome od njih svirao na semaforu jer nije krenuo čim se upalilo zeleno. Jednostavne ali opet nevjerojatne misli ti na tren dođu.
Ali i prođu. Jer "show must go on". A show je napravio jedan od nas. Jedan jedini i neponovljivi - Ivan Hvaranin zvani Grande.
Do tog trenutka zabrinjavajuće suzdržan ali onda smo svjedočili nečem posebnom. Zahvaljujemo se našim dragim prijateljima sviračima i prepuštamo im naša sjedeća mjesta jer naš Grande ima viziju. Viziju „a capella“ pjesme i tradicionalnog dalmatinskog plesa zvanog "grljavica" (ono kad se ljudi iskreno zagrle pa skupa skaču). Grande kulturno zamoli jednog od svirača da mu na tren posudi svoju harmoniku, i dok mu ovaj pokušava dati posljednja uputstva, naš Grande u svojoj stolici sa harmonikom kao ženom u naručju,  već je spreman da započme taj ples. 
Na trenutak sve staje. Grande sa savršenom preciznošću savija mjeh od harmonike koja ne ispušta zvuk, ali naš Grande to svojim baritonom idealno nadoknađuje. Redaju se strašni hitovi Daleke Obale, Crvene Jabuke i Zabranjenog pušenja. Upravo je jedan hit Zabranjenog pušenja u obradi našeg Grande poprimio posve drugi oblik, a riječ je o pjesmi "Možeš imat' moje tijelo ali dušu ne". Spremno smo dočekali tu stvar, samo sa jednom naizgled malom razlikom, a ta je što smo mi i tijelo i dušu dali jedni drugima u tom trenutku. I tako sve dok je naš Grande neumorno „svirao“.
Jedan grad, jedna planina, jedan planinarski dom, te noći zapleo je naše sudbine u čvor koji nas nitko nije učio u školi. Čvor koji je istodobno osiguravajući, zatezni i spajajući. Savršeni čvor. Čvor koji nije namijenjen da bude raspleten. Barem ne još. Barem ne u tom trenutku. I tako savršeno zapetljani i nasmijani krenuli smo (neki prije, neki kasnije) u zasluženi san jer sutra je novi dan. I sutra je ono po što smo došli. Inač. Novi vrh. Nova zajednička slika sa zastavom voljenog društva. I nova uspomena.
 
Lopata 2017-14
 
Samo spuštanje sa Inača ne treba posebno isticati. Ali ono što treba još jednom istaknuti su naši domaćini Anita, Anto, Eugen i Mladen. I njihovo nesebično domaćinstvo i ljubav koju su nam nepovratno dali. Nadam se da smo i mi, svak' za sebe, na isti način to pokazali i dijelom vratili. Ako nismo, doći ćemo opet. I tako sve dok ne budemo kvit.
 
Lopata 2017-02
 
Još jednu stvar treba posebno naglasiti u obliku riječi HVALA, a to HVALA ide našim "vodičima", prijateljima i „suborcima“ Dinu, Dariu i Nikoli. Ljudima koji su dali najbolje od sebe da bi nama bilo dobro ili bolje od toga. Ljudima koji će to raditi i dalje. Ne samo jer smo im mi dragi, već zato jer su oni takvi sami od sebe. Zato jer su planinari (a što smo i mi od sinoć postali).
 
Lopata 2017-03
 
Veliko HVALA i svima Vama jer ste meni ovaj put učinili posebnim, nezaboravnim i izrazito zabavnim. I što ste postali dio mog život (nadam se i ja Vašeg) ulazeći na mala vrata, baš poput vrata našeg dragog društva, vrata koja izvana ne otkrivaju ništa, a iznutra postaju svijet za sebe, svijet koji nema granica, svijet koji čeka da bude osvojen, svijet kojem se tako divimo, svijet iz naših snova, svijet u kojem ostavljamo najbolje od sebe, i najvažnije, svijet kojeg se ne bojimo.
 
Lopata 2017-01
 
Tekst: Marin Karuza
Fotografije: Dino Radmilo
 
HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com