Istra, čudesna Istra!

PDFIspis

Istra 10Za mene će pretpostavljam ostati zauvijek čudesna zbog neopisive avanture koju ću uvijek djeliti sa Bokijem i Sinom, malo više sa Bokijem, koji je ipak samnom prešao cijeli put.

 
 
Počelo je prije nekoliko mjeseci idejom, a jos više željom da uradim to, da otrčim tih 108 km. Trebao mi je partner, partnerica, jer ne želim sama ipak sam kukavica da sama šetam noću šumom. I tako sa mnom u avanturu krene Boki, a onda se pridruži i Sina. I eto dođe dan, 06.04.17. četvrtak, buđenje u 9 sati, polazak u 11. Uzbuđenje je veliko, al ipak nije još na vrhuncu. Put putujemo uzbuđeni, pričamo, Sina i ja malo više, Boki vozi i sluša sve naše gluparije, istovremeno mailamo sa ostalim Sikirama koji su kako se čini uzbuđeniji od nas za nas, al nama to drago, srce veliko.
 
Istra 09
 
I dolazimo tako do Umaga, gdje nas dočekuje gospođa Mirjana, sa bocom vina, u biti dvi boce, crno i bijelo i domaćim štrudelom. Još samo jedna noć, samo jedan dan… hoćemo li moći spavati, a moramo, i ne samo noćas, nego i sutra popodne, jer start je u ponoć. Odlazimo po startne pakete, tamo srećemo Hermana, Anamariju, Duška, Bilog, Ivana i Marina, još i neke al ih sve ne poznajem. Vraćamo se natrag u apartman. Još dovoljno ne poznajem Sinu, još nisam svoja, opuštena… al kako vrijeme prolazi, malo vina, razgovor, sve smo opušteniji svi zajedno, smijemo se sve glasnije, ponoć stiže, vrime je za leć.
 
Istra 02
 
Stigao je dan, dan kojeg smo čekali, kojeg smo se i bojali (Boki i ja) , da li mi to možemo. U 21 sat nas kupi autobus koji nas vozi od Umaga do starta, Lovrana. Vozimo se dva sata autoputem i ja se pitam, koliko ovo vozi autobus, kako ću ja sve ovo proć na noge i još priko brda, uf…. al uzbuđenje raste, na startu 280 ljudi, svira tj,. trešti muzika, zadnja stvar je od AC/DC, odbrojavanje je počelo…..3,2,1 kreni!
 
Istra 06
 
I tako smo nas troje krenuli, Bokiju i meni prvi put, idemo, ne znamo šta nas čeka, al upili  smo sve šta su nam rekli. Krenula kolona ljudi kao da je utrka na sto metara, čujem komentar iza sebe, svi su nas pretekli, ja odgovaram, nema brige, imaš jos 108 km.  Počima uspon,prvi i najveći, 1400 m  na vrh Učke (Vojak). Šuma, mrak, samo se vide lampe kolone ljudi koja se penje. Izgleda savršeno. Hladno je i ide sve hladnije. Jedan stupanj. Gledam sve te lampe, ljude u noći i ježim se od tog nekog osjećaja ponosa, uzbuđenja šta sam dio toga. Počima spuštanje prema Poklonu i prvoj okrjepnoj stanici, idemo niz brdo šumom, malo sam tu sporija, klisko je, oprezna sam i tako ostanem sama u mraku u šumi sa svim svojim strahovima, gledam previše filmova i horora. Rekli bi ljudi, bojat će se divljih životinja, al ja već zamišljam duhove i otmice svemiraca, derem se, Bokiiii, čekaj. Strmine su grube, kliske. Dolazimo do prve okrjepne stanice, to me posebno veseli, super mi je kako u 2,30 ujutro usred šume šator, muzika se čuje, sastaju se ljudi, sve nekako veselo, genijalno mi je u šatoru, tulum, razni ljudi iz raznih zemalja svi sa istim ciljem. Te noćne stanice su mi bile vrh, no moramo dalje, hladno je i nema previše zadržavnja, napunimo mjehove, pojedimo juhicu po savjetu Keča i idemo. Nastavljamo do sljedeće stanice, putem susrećemo Gorana, koji će biti sljedećih 30ak km zajedno snama. Goran nas upoznaje sa nekim novim zanimljivim informacijama, akupunkturnim točkama, koje nam mogu biti od važnosti, točka za umirenje grčeva, umirenje mučnine u želucu, pričamo o alkalnim namirnicama itd.
 
Istra 03
 
Stižemo u Brgudac, 26. km i druga stanica, još jedna noćna, te su mi najdraže. Putem do Trstenika, koji je  na 43. km, vidjet ćemo  jedan od ljepših prizora te avanture, svitanje, kakav prizor, mi na vrhu nekog brežuljka, a u nizini sve u magli, oblaku. Sad slijedi spust sa 1000 ma na 50 m nadmorske visine. Ne mogu reć da je to bilo ugodno spuštanje. Stalno strmo, bole nas kolina, počinje bol i u kukovima, tek sad mi se čini da sam napokon naučila koristit štapove, koji su u početku samo smetali, nisam znala što i kako s njima, dobro nisu završili u bušku sa strane, al moram priznat štapi su me na kraju spasili. Ljudi su putem nizbrdo padali ko kruške, i Boris je dva puta prokliza, al sreća sve se dobro završilo. I tako napokon dolazimo na glavnu stanicu, na pola puta, u Buzet, gdje nas čekaju i stvari za presvlaku. Tamo se malo odmaramo, zapravo ostanemo 50 min, pojedemo, presvučemo se i opet nastavljamo dalje. Sina je sad već 20 km od cilja, a mi imamo jos 50km. Slijedi jos jedan malo teži uspon na 65. km, nešto više od 400 m, al noge su već umorne, tabani bole, žuljevi, jednostavno se nekad čini da tijelo boli ipak smo na nogama sad već 13 sati, al naravno nema predaje, nema odustajanja, samo ponavljam dobit ćemo medaljicu za završenu utrku, dobit ćemo je.
 
Istra 08
 
Srećemo ljude sa utrke na sto milja i komentiramo, jadni oni…vidi kako se pate, neki već jedva hodaju, leže putem, spavaju na okrijepnim stanicama, mi nećemo na sto milja, nema šanse, oni su ludi. I tako dođosmo do Buja, zadnja stanica, još samo 12 km do Umaga i nema upsona, al noge više baš i ne slušaju, sad smo vec 20 sati na nogama. Dočekala nas je i druga noć, na koju i nismo baš bili spremni, nije da je nismo očekivali, jesmo, al nisam bila spremna na to da će temperatura u 8,30 tako naglo past. Hladno nam je, noge nas bole, već smo prilično umorni,al još samo malo, sad već odbrojavamo kilometre još 5,4,3,2,1 i eto nas, nakon 21,50 minuta stižemo u cilj. Moram reć da su mi već na 80. km suzile oči, od sreće i ponosa, jer sam znala da ću doć u cilj. Ponavljala sam Borisu tako sam ponosna na nas dvoje,baš jesam. Putem smo osjećali svašta, mješali su se osjećaji, bili smo i nervozni, grintavi, al na kraju samo sretni i ponosni, sa novim ciljem, 100 milja.
 
Istra 07
 
Sina nas je dočekao u cilju, prije toga je uspia ispraznit bateriju od auta, šta je Borisa sigurno dva sata putem zaokupiralo , tko će po nas, kako ćemo rješit to, kako ćemo u Split, ja sam ponavljala, ja pješke od cilja do apartmana ne idem, makar me Sina mora nosit.
 
Istra 05
 
Nedjelja. Budimo se u euforiji od prethodnog dana, puni doživljaja, priča… Odlazmo na proglašenja pobjednika svih utrka, tamo opet poseban osjećaj, uz zvuke pjesme "We are the champions", svi se osjećamo kao pobjednici, i oni koji sad ulaze u cilj sa sto milja, nakon 40-ak  sati, padaju na koljena, grle svoje pratnje, brišu suze, jednostavno savršeno.
Doviđenja  Istra, do nekog sljedećeg puta, a nas troje se nadamo i priželjkujemo sto milja.
 
Tekst i fotografije: Maja Blašković
 
HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com