Lišnici u pohode

11 Veljača 2016

Trebalo je mnogo truda i rada da se staza koja vodi do Lišnice uredi i da se na taj način omogući da svi posjete taj nepravedno zanemareni "zadnji" vrh Mosora. Ali kako je sada staza napokon uređena, razloga za odgodu posjeta Lišnici više nije bilo. I tako je i glavni vodič Damir odmah na početku rekao: "Nema se što čekati, Lišnica zove".

Pa što drugo napraviti nego se uputiti na uspon koji započinje serpentinama. Kolona od nas 59 i još Tolića na začelju laganim je hodom krenula put vrha. Cijelo se vrijeme čulo predviđanje koje se mjeri sa kladionicom: hoće li danas pasti kiša ili neće. Jesu li "Norvežani" pogriješili ili pogodili i ovaj put ( ili ono jednostavno ne pogađaju, oni znaju).

Prva stanka je uslijedila nakon točno sat vremena hoda ( onako po knjizi) ali Mosor je ovaj put pokazao burovite zube i nije bilo baš previše ugodno stajati na mjestu. Brzo se ohladiš, a onda radije hodaš nego li stojiš. Druga stanaka je bila nedugo za prvom, kada smo kod prijevoja zvanog Rašeljka kratko zastali. Tolići su cijelo vrijeme bili iza nas, a kada su došli na prijevoj dijelilo nas je nekih petnaestak minuta vremenske razlike. Mi smo se uputili dalje, na drugi dio puta koji ide grebenom i s kojeg se pruža predivan pogled, ali i na kojem bura pokazuje ne svu svoju snagu, ali hladnoću svakako.

Veću stanku smo napravili podno Lišnice, gdje smo bili u kakvoj takvoj zavjetrini, međutim bilo je vrlo hladno. No uz priču, obavezno presvlačenje i koji zalogajčić ugljikohidrata, voća i ostalog, brzo smo došli sebi, a trebalo je ipak malo zastati. Stanka je potrajala taman toliko da nas Tolići sustignu , te smo sada svi zajedno popeli se na vrh i naravno napravili zajedničku fotku sa velikom zastavom Mosora.

Na samom vrhu, začudo vjetra je bilo jako malo, a i Sunce je pokazalo koji tračak na par minuta. No sve se to promijenilo u sekundi kada smo krenuli put Zvečanja, našeg finalnog odredišta od kojeg nas je dijelilo strmo spuštanje sa Lišnice. Prvih dvjesto metara golog kamena i žestokih udara hladnog vjetra natjerao je sve nas da pažljivo i polako hodamo po stijenama, ma kako željeli brzo proći i naći se u zavjetrini. A kada smo se ipak dočepali šume, vjetar je naglo opao, pa smo se opet mogli posvetiti čavrljanju i druženju po skupinama.

Nakon spusta koji se odužio, dočekao nas je autobus u Zvečanju, koji nas je vratio na polazišnu točku gdje nas je domaćin počastio sa toplim čajem, koji je bio pun pogodak pa mu se zahvaljujem u ime svih nas. I moram se zahvaliti Toliću koji je preuzeo ulogu i čuvao jednog našeg sudionika izleta, i pritom nije mogao opustiti se i uživati kako je vjerojatno planirao, nego je ipak morao biti na daleko većem oprezu.
Toliću, u moje osobno, a i u Damirovo ime, hvala ti.

Lišnicu treba posjetiti za koji mjesec, jer sada je jednolično tamna, zimskog ugođaja. Vjerujem da je pogled sa Lišnice i pješačenje po stazi u proljetnim mjesecima daleko ljepša stvar, nego li smo je sada doživili. Ali i to je Lišnica, ma kakva god da je bila, siva i burovita, bila je predivna. I svakako ćemo joj se vratiti još mnogo puta.

Tekst: Predrag Kurtović

Fotografije Predrag Kurtović i Damir Katušić