ST(OJ)EĆCI I (H)UMOVI

PDFIspis

Umovi2011mala"Ti, koji procitas moj kam, mozda si hodio do zvijezda.I vratio se, jer tami neima nista, do ponovo ti sam. Clovjek    mojze vidjeti ono tsto nije vidio, tuti ono sto nije tcuo, okusti ono sto nije otkusio, bit tami gdji nije bio, al` uvijek i svagdi samo sebe moze najti, ili ne najti." (Zapis s bosanskog stećka iz Radimlje iz 1094. godine)

Magličasto zimsko jutro spušta se s okolnih planina stidljivo, nježno umećući svjetlost u nakupljeno inje po polegloj i mrtvoj travi. Koji kristal pogodi zraka još nejakog sunca, on zasvijetli pa snaga združenih mnogih malih  svjetala očara putnika namjernika, prolaznika, promatrača....

 

Umovi201101

 

Usred te čarolije, cesta prema Cisti Velikoj presijeca drevno groblje i zapravo memorijalno počivalište onih koji usudom stvarno zauvijek leže tu ili tko zna gdje.... Nalazimo se u Crljivici, gradu mrtvih, nekropolisu, sred dvadesetak šutljivih stećaka... Porazbacane bez posebnog pravila, ove kamene gromade imaju svoju priču. Stećci su jedinstveni nadgrobni spomenici iznikli iz isto tako jedinstvene, začudno sublimirane kulturno povijesne zgode srednjovjekovnih (i ranijih!) naroda na području današnje južne Hrvatske, Bosne, jugozapadne Srbije i zapadne Crne Gore. Kažu da je preko sedamdeset tisuća ovih neobičnih i pomalo zagonetnih spomenika razasuto po dolinama i  planinskim vrletima Dinarida. Oni su posebni, nastali ne po uzoru na neke druge spomenike pretpostavljenog povijesno kulturološkog kontinuiteta. Otuda i njihova zagonetnost i njihova neupitna i iznimna vrijednost. Sama riječ stećak svjedoči o postojanosti ovih monolita. Stećak je stojećak. On ostaje i kad svi drugi i sve drugo prođe. On ima svoju poruku i svrhu. Svjedoči o prošlom životu, životu pojedinca i životu entiteta. Uporan je i istrajan u prkošenju prolaznosti. Na sebi ima žive slike, govori o prošlosti razumljivim  jezikom simbola. Poneki ima i kakav kratak slovni zapis. A enigma epitafa emanira. Stećak prenosi poruku iz davnog vremena i neslućeno je katapultira u budućnost. On budi znatiželju, nameće pitanja. Kako? Zašto? Kako su, čime, čemu ove često višetonske gromade dospijevale u doline, brda, planine? Mnogi se stećci nalaze i na velikim visinama bosanskih planina. Teško je, gotovo nemoguće  zamisliti njihov transport iz kakvog kamenoloma po uskim i strmim planinskim stazama... U ime koga su, čije li slave, kakvih vjerovanja, nečiji mišići podnosili tako strašan napor? To ostaje zagonetka ravna onoj o građenju piramida egipatskih, astečkih, ma kojih.... Ne postoje dva ista stećka. Svaki je poseban, neponavljan. Neki označavaju stvaran nadgrobni spomenik ispod kojeg trunu nečije stvarne kosti. Neki su praznogrobi, kenotafi, koji su samo  uspomena na umrlog i nikad mu nađeno tijelo.

 

Umovi201102

 

Ovi stećci u Crljivici na svojim plohama prikazuju najčešće, iz sivog kamena dlijetom i čekićem nepoznatog majstora izvučene, reljefne slike lova ili ljudi u  kolu ili naprosto neku geometrijsku, biljnu ili životinjsku ornamentiku... Lijepo je, posebno, čak dirljivo, šetati u ovo jutro uz šutljivost, nijemost ovih kamenih spavača, kako ih je nazvao pjesnik Mak Dizdar. Kameni spavači, širokom

bazom čvrsto ukorijenjeni u zemlji, u zemaljskom, u prolaznosti i prolaženju, a snagom sljemena monolita upućeni  u vis neba, u tek naslućene, nepoznate i više sfere, tihom dinamikom te sinteze bude poštovanje... Podsvjesno, snažan misterij smrti, postojanost kamenog monumenta, nedorečenost, nedokučivost slika i poruka,  golicaju maštu prostodušnih  pa se nekad često vjerovalo i u iscjeliteljske i druge moći stećaka.

 

Umovi201103

 

Crljivički stećci su smješteni u neposrednoj blizini još jedne zanimljivosti. Naime, odmah ispod ceste nalazi se ljupka dolina, vrtača koja kao na dlanu čuva šest tzv. turskih bunara, nekad, a vjerujem i danas, značajnih pojilišta stoke. Bunari su i sad puni, postojano optočeni blokovima  kamenog ozida i  stepenicama koje vode u njihovu nutrinu i kojima je moguće doći do same površine zarobljene vode. U blizini se nalazi još jedan i najveći bunar u koji se kišnica cijedi preko koso građenog bazena. To je Zadužbina nekog turskog bega. Danas se ovdje ljeti mogu slušati napjevi, glazbeni izričaji osebujnog, tvrdog, vrckastog naroda ovog kraja kroz zdušnu i gromoglasnu gangu, reru, ojkalicu.

 

Umovi201104

 

Idemo dalje. Kroz zaseok Rojnice konačno zalazimo prilično zapuštenom i nemarkiranom pastirskom stazom – a baš mi je takva draga! - ka Umovima. Umovi, nisu oni umovi nego su valjda humovi bez h. A humovi su brda. I zaista, ovdje nema nekih jako visokih planina. Ali ima brda i brdašaca što se lančano nižu jedno za drugim ne premašujući nigdje niti sitnih osam stotinica metara nadmorske visine. Najviši Um je Kršni, naravno,  koji jedva dohvaća 704 metra visine. Ostalih deset Umova su nešto niži. Provlačeći se uskom stazom po kamenjaru triskaju nas bodljave šibice makije. Makija uskoro biva zamijenjena hrastovom šumom, a kamenjar, od napadalog lišća mekim puteljkom. Nemoguće se ovdje umoriti, usponi su blagi i kratki, a takav boravak u prirodi ponekad stvarno godi. Odmara. Opušta. Nakon kraćeg zastajanja kod oronule kamene kuće nekog Murata, krećemo dalje po našem pravcu od sjevera ka jugu, od Ciste Velike ka Blatu na Cetini. Skoro je podne. Hladnoća jutra davno se pretvorila u topao sunčan dan. Nadomak smo zaseoka Kraljevića, a vrijeme je i za poduži odmor i ručak. Iz prve se vidi da Kraljevića dugo, jako dugo nema ovdje.

 

Umovi201105

 

"Kraljevstvo" je posve napušteno i zapušteno... Nema žive duše. Tužna skupina urušenih kamenih kuća preplavljenih bršljanom i divljim lozicama, sjeća na neko drugo vrijeme, neki drugi nepovratni život. Jedna grupa odlazi na dvadesetak minuta udaljen vrh Kruševac (669 m/nv) koji nije pošteđen sveprisutnog telekomunikacijskog osvajanja pa se na njemu nalazi odašiljač, a  prigodom podizanja te  "znamenitosti" probijen je i put. S vrha se pogled pruža na kanjon Cetine i Mosor. Ipak, nagon gladi je trenutno jači od nagona za divljenjem ljepotama kraja i usponom na Kruševac pa se s radošću i istinskom predanošću upuštam u organizaciju ognjišta, raspirivanje vatrice i nabadanje roštilj kobasica na tanku, nožem pripravljenu šibu. Naravno da sam okružena agresivnim istomišljenicima pa se kao neki prvobitni ljudi guramo oko vatre ushićeni, gladni i – konsensuzom otkrivamo - kulinarski vrlo talentirani. A kako zamamno miriše, ne bi čudilo da se i koji Kraljević vrati! Sretno i sito pleme  posjedalo je uokolo hvatajući tople zrake sunca.... Sitost tješi, ali i umara. Tako se ispostavlja da je ova siesta naprosto jedna dobrodošla nužnost. I naša istraživačko - izviđačka grupa sretno se spustila s Kruševca.

 

Umovi201106

 

Jedna je vatra malo, pa uskoro imamo još jednu, veću. Veći su i jači i vatropir Suri i hvale vrijedni mu pomoćnik Ivan. Oni su malo napredniji pa za pripremu hrane nad vatrom ne koriste primitivne štapove nego goleme gradele, iznađene pronicljivim Surijevim umom u napuštenoj kući. U čas se stvorio žar,  cvrče kobase, lomi se kruh, guštaju zubi....(Dokolica idealna za pisanje Kritike Kršnog Uma – KKU ili Kuku Kante! op.a.) Još malo lijenčarimo pod zidovima Kraljevića dvora, a i toplina sunca sve više slabi, pa da nas ne dohvati statična sudbina stećaka s početka priče – vrijeme je da se krene listobolnim spustom isprva vijugavim makadamskim putom pa bešćutnim asfaltom nizbrdo ka Blatu na Cetini.... Prolazimo kroz neka sela, zaseoke. Tragovi nekadašnjeg poljodjelstva i stočarstva gotovo su izblijedjeli, pa kraj luta, životari na nejasnoj međi nekad autentično ruralnog i danas nedostignutog urbanog. Taj nezgrapan sraz, bolno dušu napunja tjeskobom....

 

Umovi201107

 

Polagan, ali siguran nestanak autentičnog načina života i k tome prateća nakazna novija gradnja, ubili su ljupkost i pitomost, a nadasve funkcionalnost i mudru smislenost nekadašnjih sela... Drže se ovdje jedvice još u prisutnosti  kamene ruševine kuća u kojima je nekad nicao život. Život za muku. Život za pošteno stjecanje, život za duboko i pravo i jednostavnije  življenje.  Mnogo je prisutniji i nametljiviji beton, rogobatna, ružna gradnja čudnovatih nesimetričnih kubova, suludo visokih i velikih garaža gdje je onaj prostor koji bi bio namijenjen obitavanju ljudi, podizanju i očuvanju života, naprosto manje bitan.... A ponad tih gigantskih, besmislenih garaža, ljudi na terasama izviruju iza šarenih đirana i znatiželjni domahuju, pitaju tko smo i odakle, kako je u brdu. Rastvaraju domaćinsko toplo srce, pomalo tužno zapleteno u samotnu učahurenost provincijskog života. Ljudi kao ljudi. Na toplinu reagiraju toplinom.

 

Umovi201108

 

Evo nas u Blatu. U lokalnoj birtiji koja je silom (ne)prilika isključivo  muški društveni, kapsulirani zavičajni dom, kao nepotrebni uljezi, padobranci u ovaj depresivni, kvaziruralni svijet, okrepljujemo se koječim za nešto kuna. Lokalci ne dižu pogled s karata i šahovskih tabli, duboko skoncentrirani na brojeve, boje, kocke, skokove. Ne zanimamo ih.  Neumitna je sila socijalne depresije što nas hvata ljepljivim rukama i koja tako vidljivo izbija iz slika ovog kraja pa  već i debelim sumrakom dokrajčeni u nastojanju očuvanja vedrog raspoloženja, odlazimo  autobusom preko  čvrstog mosta nad ljutom, zapjenjenom  Cetinom.... Gledajući s mosta dolje kao da  čujem iz pjene, iz huka, pjesnik kamenog spavača, pjesnik imena kao cvijet, šapuće iz tmine - "Krajnji je čas zbiljski shvatiti vlastitu odsutnost i zakoračiti u one neizvjesnosti provalije u samom sebi...." Mak Dizdar.... A nije on kriv za ovakve misli. Sve mu je to od stećaka, od njihove glasne šutnje, od njihovog muklog govora... Nedostaju mi svjetla Splita....

 

Tekst: Irina Stajčić

Fotografije: Danijel Kalik

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com
 
Radno vrijeme tajništva
uto - čet: 18:00 - 22:00
pet: 10:00 - 14:00