Povijest društva

 

 

 

Početak planinarstva u Splitu i Dalmaciji

 

 

Na poticaj dalmatinskog namjesništva, a u cilju propagiranja turizma, u Zadru je 24. srpnja 1899. g. osnovano Planinarsko-turističko društvo "Liburnia". Za vrijeme svog djelovanja društvo istražuje špilju Vranjaču kod Kotlenica, ureduje za turistički posjet špilju Strašnu peć na Dugom otoku, gradi prva skloništa i domove, Potprag na Velebitu, Brezovac na Dinari i Celavac na Pašmanu, obilazi planine Dalmacije i ima svoj brod za izlete po moru.

 

dom

 

Izdalo je 1907. godine opširnu propagandnu monografiju "Mosor" u kojoj je iznesena povijest Mosora i Poljica, a napisao ju je rođeni poljičanin, inače podnamjesnik Dalmacije Alfons pl. Pavić Plauenthal. Godine 1918. društvo je u Zadru raspušteno i prelazi u Split. Na zapadnom Mosoru u predjelu Užinske kose, u lugarskoj kuci 3. rujna 1908. godine osnovano je Planinarsko-turističko društvo "Mosor" iz Poljica. Središte društva bilo je u Sitnu Gornjem.

Potaknut od društva "Marjan" iz Splita, koje se bavilo pošumljavanjem i uređenjem Marjana, inicijator osnivanja društva bio je župnik iz Krila Jesenica don Frane Ivanišević. Društvo osim nekoliko priređenih izleta na Mosor nije pokazalo značajniju djelatnost. Ova dva društva, zadarsko i poljičko spojila su se u Splitu 12. veljače 1925. godine u jedno društvo pod nazivom Primorsko planinarsko društvo "Dinara" u Splitu. Na čelu društva bio je Ladislav Golf, a ovo udruživanje nije donijelo veću aktivnost, već je i novo društvo tiho djelovalo i nakon desetak godina prestalo postojati. I zadarska "Liburnia" i poljički "Mosor" osnovani su više poticajem odozgo i sa strane, te nisu mogli razviti toliko poleta i rada iako je poneki pojedinac bio istinski ljubitelj prirode. Hrvatsko planinarsko društvo "Mosor" nastalo je spontanom inicijativom odozdo, većinom mladih ljudi, punih poleta i želje za radom, koji su se već prije osnutka društva bavili planinarenjem. Bili su to već izgrađeni planinari, koji su upoznali ljepotu prirode obilazeći dalmatinske planine s prof. Umbertom Giromettom.

 

 

 

Prof. Umberto Girometta završio je studij prirodnih znanosti u Beču i kao mlad nastavnik stupio 1908. godine u službu na Velikoj realci u Splitu. Propagirao je prirodne ljepote koje okružuju Split. Bio je čovjek široke kulture, pun radne energije, velike želje da svoje znanje prenese na mlade i da ih u što većem broju zainteresira i povede u prirodu i planine. Idućih godina poduzima niz stručnih ekskurzija, vodeći svoje učenike po planinama srednje Dalmacije. Sa kolegom dr. Ramirom Bujasom osniva 1911. godine na Velikoj realci Jamarski odio tj. učenicku špiljarsku sekciju, koja je pod njihovim vodstvom istražila brojne špilje i jame u Dalmaciji.

Ova djelatnost bila je veoma popularna medu tadašnjim učenicima sjedinjujući šport, znanost i planinarenje. Poslije prvog svjetskog rata Umberto Girometta sa prof. Markom Margetićem i učenicima viših razreda gimnazije nastavlja sa istraživanjima speleoloških objekata. Svoja zapažanja objavljuje u raznim publikacijama, propagirajući prirodu i pozivajući posebice mladež na njenu zaštitu i štovanje. Značajan doprinos propagandi planinarstva postiže izdavanjem brošure „Planinarstvo u krasu”, 1922. godine, namijenjene mladeži, ostavljajući veliki utisak na ljubitelje prirode.

Iako je speleološka aktivnost bila prije svega, učenici su uz prof. Giromettu upoznali raznolikost krša, njegov sastav i osobine, ljepotu primorskih brda i planina sa istaknutih vidikovaca. Ukratko, zavoljeli su iskreno i duboko prirodu. Živim i zanimljivim predavanjima koja je održavao, člancima u tisku, opisima izleta i usponima na planine bliže i dalje okolice Splita, Girometta je poticao ljubav prema planinama i planinarstvu. Sve je to bila podloga za razvitak organiziranijeg i kvalitetnijeg planinarskog djelovanja u Splitu, gdje već duže vrijeme postoji kontinuitet planinarske aktivnosti. Upravo ti mladi špiljari bit ce kasnije ljubitelji planinske prirode, koji ce s vremenom stasati u vrijedne planinarske aktiviste. Prilikom osnivanja HPD „Mosor”, većina tih zaljubljenika i štovatelja prirode i planina, stupili su u članstvo kao već izgrađeni planinari sa dovoljno iskustva.

Na vrijeme osnivanja HPD “Mosor” u Splitu u mnogome su utjecali čimbenici kao što su: političke prilike, kulturna i naročito prometna izoliranost. Ne tako davno prije, Dalmacija je bila daleka balkanska provincija velikog austrijskog carstva, iako i ranije stoljećima zapostavljana. U vrijeme mletačke vladavine surovo je eksploatirana i zapuštena, u vrijeme austrijske vladavine zaboravljena, umjetno odsječena od svog zaleđa i držana u izolaciji, okovana lancima dobro organizirane i tuđim interesima odane birokracije. Oko 1925. godine ta vjekovna izoliranost Dalmacije počela se prekidati. Te godine puštena je u promet tzv. lička pruga kojom je Split bio povezan sa Zagrebom, a vrata u zaleđe, kao i vrata u Europu bila su otvorena.
Dakle prije 75. godina Split je proživljavao svoje prve godine života poslije propadanja austrougarske monarhije. U tom starom gradu sitnih trgovaca, obrtnika, činovnika, vrijednih radnika i težaka, prostrujio je dah nekog novog života i nada u bolju budućnost. To je bio nesumnjiv poticaj materijalnim snagama i duhovnom poletu, volji i želji za razvitkom raznovrsnijeg kulturnog i društvenog rada i svim onim oblicima djelatnosti koji su pod vladavinom i upravljanjem tuđina nicale, vegetirale, pokušavale se održati i brzo propadale. Šport je u to doba u Splitu imao već jaku tradiciju (
„Sokol”, „Hajduk”, „Gusar”, itd.). Planinarstvo je čekalo i dočekalo svoj trenutak i svoga čovjeka. Bio je to već spomenuti prof. Umberto Girometta.

 

 

OSNIVANJE HPD "MOSOR"

Ni zadarska „Liburnia”, ni poljički „Mosor”, kao ni kasnije „Dinara” u Splitu, nisu bili članovi velikog i proslavljenog Hrvatskog planinarskog društva, središnjice u Zagrebu. Dr. Zlatko Prebeg, tajnik središnjice HPD u Zagrebu, je prilikom boravka u Splitu kontaktirao sa prof. U. Giromettom u svezi osnivanja podružnice HPD u Splitu. Uskoro se to i ostvarilo, jer je poslije temeljitih priprema grupe splitskih planinara zanesenjaka, među kojima je bio i prof. U. Girometta, sazvan osnivački sastanak u prosincu 1925. godine, kada je rođeno i od kada organizirano djeluje Hrvatsko planinarsko društvo „Mosor” u Splitu, kao podružnica središnjice u Zagrebu.

Prvi pouzdani sastanak Hrvatskog planinarskog društva, podružnice „Mosor” u Splitu, održan je 04. prosinca 1925. godine u prostorijama akademskog kluba u Splitu. Tada je izabran privremeni Upravni odbor u koji su ušli dr. Ante Ercegović, kao predsjednik, Josip Korštek, tajnik, Marijan Petrošić, blagajnik, te dr. Jakov Miličić i Ivan Fradelić, kao odbornici. Već 09. prosinca 1925. godine priređen je prvi izlet na greben planine Kozjak iznad sedam Kaštela, a kojem je prethodilo predavanje prof. Umberta Giromette o planinarstvu, opremi planinara i Kozjaku. Prva višednevna ekskurzija na Mosor izvedena je 27. 28. i 29. prosinca 1925. godine kada se prokrstario veći dio ove planine, a učesnicima je zasigurno dobro došlo predavanje koje je prije toga održao prof. Umberto Girometta o geologiji, morfologiji, te flori i fauni Mosora.

Na jednoj od prvih sjednica privremenog Upravnog odbora HPD „Mosor” i to 18. prosinca 1925. godine razrađen je program rada novoosnovanog društva. Djelatnost je podijeljena na sekcije i to: izletna, znanstvena (kulturno-prosvjetna), za pošumljavanje, foto, financijska, za geografske karte i knjižnica. Kasnije su prema potrebama i aktivnosti osnivane nove sekcije na pr. humana, markacijska, špiljarska, skijaška, itd. Čvrst i jasno zacrtan program djelovanja omogućio je planinarskim entuzijastima, kako nositeljima aktivnosti, tako i svim članovima učesnicima akcija, da pokažu svoje ljudske vrijednosti i planinarsku sposobnost.

Najaktivnija i najvažnija bila je izletna sekcija kojoj je pročelnik bio prof. Umberto Girometta. Gotovo nije bilo sastanka na kojem on ne bi održao poneko predavanje planinarskog ili znanstvenog karaktera, ili izleta kome on nije bio organizator ili vođa. Godine 1927. prof. Umberto Girometta postaje dopredsjednik HPD „Mosor”, a ujedno obnaša dužnost pročelnika Izletne sekcije i Sekcije za istraživanje kraških pojava.

Na trećoj glavnoj godišnjoj skupštini 20. ožujka 1928. godine izabran je za predsjednika HPD „Mosor” i tu je dužnost sa velikim uspjehom obnašao do svoje prerane smrti 27. travnja 1939. godine.

 

 

AKTIVNOST DO II. SVJETSKOG RATA

Odmah poslije osnivanja društva naglo raste broj mladih članova. Rad sa mladima nije bilo nesigurno početno tapkanje i eksperimentiranje, već se jasnim programom i sustavnim radom uspješno krenulo na svim poljima planinarske aktivnosti.

  

Prosvjetno-kulturna sekcija.

Svoje djelovanje nije izvodila samo u dvorani i zatvorenom prostoru, već i na terenu, u planini, prigodom izleta. Priroda je bila najbolja škola, gdje su predavači imali priliku na najzgodnijem mjestu, na najpristupačniji i na najrazgovjetniji način izložiti svoja predavanja. Naravno, najcešći oblik prosvjetno-kulturnog djelovanja bila su predavanja, koja su redovito održavana na članskim sastancima, što je u mnogome proširilo znanje o planinama.
Osim prof. Umberta Giromette, koji je u tim predavanjima prednjačio, veći broj predavanja održali su dr. Ante Ercegović i dr. Ivo Rubić o prirodnim znanostima, ing. Rudi Marki i Ante Obuljen o meteorologiji, dr. Arambašin o higijeni, ing. Rudi Marki o zmijama otrovnicama, ing. Pavle Lavrencic o skijanju, alpinizmu i opasnostima u planinama, ing. Vladislav Beltram i nadšumar Ivan Draščić o šumarstvu i pošumljavanju, dr. Uliks Stanger o Istri, itd.
Aktivnom djelovanju prosvjetno-kulturne sekcije možemo pribrojiti veliki broj stručnih i popularnih članaka, opisa planina, jama i špilja, izleta, društvenih i propagandnih vijesti koje su izlazile u splitskom i zagrebačkom tisku, katkada na čitavim stupcima, a nerijetko i na čitavoj stranici. To je mnogo koristilo propagandi planinarstva u Dalmaciji i afirmaciji HPD
„Mosor”, a znatan doprinos dao je u početku djelovanja tajnik društva, inače novinar Josip Korštek, objavljujuci članke o izletima, skijaškim natjecanjima i razvitku planinarstva u splitskom dnevniku Novo doba.
Veliki broj članaka objavljen je u časopisu Hrvatskog planinarskog društva u Zagrebu „Hrvatski planinar”, u čemu se isticao prof. U. Girometta. Još 1927. godine on je napisao pet popularnih knjižica u izdanju HPD
„Mosor”, izdanih u više tisuća primjeraka. Naslovi su im bili: „Otrovne životinje”, „Kako da uščuvam i usavršim zdravlje”, „O markaciji planinskih oputina u primorskom kršu”, „Za unapređenje turizma u Dalmaciji” i „Ledenice u srednje-dalmatinskom kršu”.
Zanimljivo je primijetiti i po predavanjima koja su održavana, da su to bile poznate osobe raznih znanstvenih struka, iz čega proizlazi da je kroz HPD
„Mosor” još u vremenu prije II. svjetskog rata prodefilirao značajan broj intelektualaca grada Splita.


Izletna sekcija.

Bila je najaktivnija u društvu. Priređen je veliki broj izleta većinom jednodnevnih, a bilo je i višednevnih, kada se posjećivao Velebit, zatim nešto udaljenije bosansko-hercegovačke planine, te slovenske Alpe. Kozjak i Mosor posjećivali su se gotovo svakog tjedna u manjim ili većim grupama, kada su to vremenske prilike dozvoljavale.

Osim Kozjaka i Mosora posjećeni su Omiška Dinara, Svilaja, Vidova gora, Biokovo, Sv. Ilija na Pelješcu, Orjen, Dinara, Velebit, Risnjak, Kamešnica, Troglav, Šator, Vranica, Vitorog, Cincar, Bjelašnica, Treskavica, Prenj, Čvrsnica, Jahorina, Vlašić, Golija, Čabulja, Durmitor. Članovi HPD

"Mosor” su više puta, ne samo u manjim, nego i u većim grupama posjetili slovenske Alpe.
Bile su to prilike kada se stjecalo novo planinarsko iskustvo, upoznavalo nove planinarske predjele, družilo i susretalo s drugim planinarima, te promicalo planinarstvo Splita, Dalmacije i Hrvatske. Poslije održanih izleta podnosila su se izvješća i isticali nedostaci koje je trebalo ukloniti. To je bio način rada duži niz godina i svako jače kršenje osnovnih planinarskih pravila podvrgavalo se oštroj kritici, a što je doprinosilo jačanju stege u društvu i ona je u to vrijeme bila zaista na zavidnoj visini.

  

 

 

Sekcija za pošumljavanje.

Imala je vrlo veliku aktivnost, ne samo za planinarsko društvo, već i šireg značaja. Rezultati njihovog rada na pošumljavanju dalmatinske planinske goleti i očuvanju postojećih šuma i danas govore o njihovom upornom i sustavnom djelovanju.
Pravi počeci bili su 1927. godine kada je za pročelnika sekcije izabran ing. Ivan Oraš i kada je njegovom inicijativom započelo pošumljavanje Mosora na predjelu Ljuvač, još kada izgradnja planinarskog doma nije bila u planu. U toj godini na Ljuvaču je zasađeno na površini oko tri hektara 15.000 komada mladog crnog bora, posijano oko 10 kg sjemenki crnog bora, te zasađeno 200 vrba i 100 jablana. Istim žarom nastavljena je aktivnost pošumljavanja i u 1928. godini, ali je ing. Ivan Oraš bio premješten u Makarsku, gdje je u novoj sredini nastavio sa planinarskim aktivnostima i pošumljavanjem planine Biokovo.
Vrijedan nasljednik našao se vec 1930. godine kada je dužnost pročelnika sekcije za pošumljavanje preuzeo nadšumar Ivan Draščić. On je velikim marom i zalaganjem i kao šumar i kao planinar radio na propagandi i organizaciji pošumljavanja.
Svake godine održavala su se po dva šumska dana, u veljači i početkom studenog, kada se pozivalo na učešće gradsku školsku mladež i žitelje okolnih sela. Pošumljavalo se najviše oko, tada već izgrađenog doma na Ljuvaču, naročito glavice Ljuvaštica, koja je od 1934. godine, nazvana Istarskom glavicom, jer su u pošumljavanju učestvovali i članovi gornjoprimorsko-istarskog kluba
„Kras”.
Sadnja mladih borovih sadnica izvedena je i oko Lugarnice na Užinskoj kosi, zatim Vidovoj gori na Braču i oko špilje Vranjače u Kotlenicama. Rezultati tog rada danas su vidljivi, negdje više, negdje manje. Najbolji primjer je borova šuma na Ljuvaču, koja je zajedno sa planinarskim domom subotom i nedjeljom motiv posjete više stotina, a ponekad i preko tisuću posjetitelja, uglavnom splitske školske mladeži, ali i starijih posjetitelja.
Generacije današnjih i budućih planinara morale bi više cijeniti rad svojih prethodnika na ovom polju planinarske aktivnosti.

  

Foto sekcija.

Postoji od osnutka društva i čitavo vrijeme je aktivna, naročito od 1928. godine kada je vodstvo sekcije preuzeo Ivo Gattin. Na Narodnom i Mihovilovom trgu bila su dva društvena ormarića koji su bili prepuni planinarskih fotografija. Službeni fotografi društva bili su Ivo Gattin, dr. Petar Đurković i Dragutin Stühler. Dio tih fotografija je objavljen u časopisu „Hrvatski planinar”.

Zajedno sa HPD „Velebit” iz Sušaka, foto sekcija je u kolovozu 1931. godine priredila foto-izložbu u Sušaku. U rujnu iste godine izložba je prenesena u Split, gdje su je posjetitelji mogli razgledati u salonu Galić. Planinarske motive izlagali su: I. Mateljan, I. Gattin, dr. U. Stanger, prof. U. Girometta, J. Novaković, M. Petrošić, A. Morpurgo i dr. P. Đurković. Sušačke i splitske novine pohvalno su pisale o izložbi. Nažalost, većina fotografija, poneke umjetničke vrijednosti, nisu sačuvane.

  

Špiljarska sekcija.

Osnovana je 1927. godine na poticaj prof. Umberta Giromette kao Sekcija za istraživanje kraških pojava, nastavljajući tako tradiciju „jamara” sa Velike realke. Kasnije se ustalio naziv špiljarska sekcija. Prvi pročelnik bio je prof. Umberto Girometta, a 1928. godine vođenje sekcije preuzima ing. Rade Mikačić. Istraživane su jame i špilje okolice Splita, a zatim je djelovanje usmjereno ka uredenju špilje Vranjače za turistički posjet.

Osim pomoći državnih vlasti, općine Klis, sela Kotlenice, uprave, članstva i simpatizera, najviše truda uložio je tadašnji pročelnik ing. Rade Mikačić. Pod njegovim vodstvom i nadzorom izvedeni su svi radovi u špilji, a da bi posao bio što bolje izveden čak se neko vrijeme i nastanio u Kotlenicama.

Izvedeni radovi u to vrijeme bili su pravi pothvat. Trebalo je izgraditi do dna predvorja cementne stepenice, kroz špilju provesti staze, postaviti željezna vrata, rukohvate, uvesti elektricno osvjetljenje, proširiti uski prolaz u drugi dio špilje, izgraditi 450 m kolne ceste do špilje i okretište za automobile. Dio radova odvijao se i nakon otvorenja špilje sve do 1934. godine, a u međuvremenu je izvedeno i pošumljavanje okolice. Svečano otvorenje bilo je 15. prosinca 1929. godine uz nazočnost predstavnika vlasti, članova društva, ljubitelja prirode i mještana sela Kotlenice. Pozdravni govor održao je prof. Umberto Girometta, uz prigodnu svetu misu i blagoslov don Mladena Alajbega.

Za svoj samoprijegorni rad na uređenju špilje Vranjače, ing. Rade Mikačić odlikovan je Srebrnom značkom HPD „Mosor”.
Završivši aktivnosti oko uredenja špilje Vranjače, članovi sekcije istraživali su i druge špilje i jame. Među njima bila je 1935. godine novootkrivena Miličevića špilja na južnim padinama zapadnog Mosora iznad Žrnovnice.


Humana sekcija.

Nastala je u okviru društva, nakon što su planinari krečući se prostorima Kozjaka i Mosora upoznali bijedne prilike u kojima su živjeli žitelji tih brdskih sela. Siromaštvo, glad i nevolju prouzročila bi suša u tom kršu i teške životne prilike. Sekciju je vodila agilna planinarka Vinka Bulić, koja je sa ostalim planinarima po Splitu skupljala priloge u odjeci, obući, hrani i novcu, te dijelila najpotrebnijima po ugroženim selima Dalmatinske zagore, a posebice je bila ugrožena općina Lećevica i selo Kotlenice.

 

 

Skijaška sekcija.

Osnovana je 1933. godine zalaganjem i inicijativom ing. Pavla Lavrenčića koji je bio pročelnik sekcije.

U djelovanju sekcije, osim pročelnika, isticao se prof. Drago Ulaga. Posjećivani su skijaški tereni Vagnja, Kamešnice i Cincara i održavani skijaški tečajevi. Skijaška aktivnost i interes za boravkom na snijegu inicirali su izgradnju planinarskog skloništa na Kamešnici, uređenje kuce na Vagnju i skloništa na Krug planini pod Cincarom.

U ožujku 1935. godine održano je u Kurtagića docima na Kamešnici prvo skijaško natjecanje u Dalmaciji, a u ožujku 1936. godine i drugo.


Planinarski domovi, kuće i skloništa.

Bogata aktivnost HPD ogleda se i u broju izgrađenih i uređenih planinarskih domova, kuća i skloništa. Zahvaljujući samoprijegornom radu prof. Umberta Giromette i grupe entuzijasta oko njega, za nepunih deset godina HPD "Mosor" je bio vlasnik, upravljač i korisnik šest planinarskih objekata na Mosoru, Kamešnici, Vagnju, Cincaru i Vidovoj gori.


To najbolje svjedoči o poletu i energiji članova društva, bolje rečeno fanatizmu. Zamislite koje sve prepreke treba savladati, počevši od administrativnih, preko financijskih, do neposredne realizacije i izgradnje u planinskom kršu. U to vrijeme to je mogao samo jedan čovjek, prof. Umberto Girometta, potpomognut svojim kolegama mosorašima, koji su pak sa velikim zalaganjem izvršavali postavljene im zadaće.

To je mogao samo covjek koji je svim srcem volio prirodu, čovjek željezne energije, poznat i štovan u javnosti, koji je imao pristup i utjecaj među ljudima i ustanovama koji su mogli izdvajati materijalna i financijska sredstva za gradnju i uređenje planinarskih objekata.

Ideja o gradnji Planinarskog doma na Mosoru potekla je 1927. godine kada se poduzimaju koraci na prikupljanju sredstava. Temeljni kamen položen je 17. studenog 1929. godine, a svečano otvaranje planinarskog doma izvršeno je 10. listopada 1931. godine. Tom dogadaju bili su nazočni ne samo mosoraši već i planinari iz drugih krajeva Hrvatske, žitelji okolnih mjesta u narodnim nošnjama, glavari poljičkih sela, predstavnici vlasti iz Splita i ostali uzvanici. Među uzvanicima su bili i predstavnici HPD iz Zagreba prof. Josip Pasarić i dr. Zlatko Prebeg, te predstavnik slovenskog planinarskog društva iz Ljubljane gosp. Horvatin. Poslije prigodnog govora prof. Umberta Giromette i svečanog otvaranja, dom je blagoslovio don Ivan Cotić, župnik iz Poljica. Bio je to nezaboravan događaj koji se pamti.

U lipnju 1934. godine započela je gradnja Planinarskog skloništa na Kamešnici. Motiv gradnje novog planinarskog objekta bio je nadzor nad šumom u Kamešnici i blizina skijaških terena u Kurtagića docima, najbližim za planinare skijaše. Na prijedlog Nadzornog odbora društva odlučeno je da se sklonište nazove imenom prof. Umberta Giromette u znak zahvalnosti i priznanja za njegov veliki i požrtvovni rad u okviru HPD „Mosor”.

Sklonište je otvoreno 23. rujna 1934. godine, a već u srpnju 1935. godine prošireno dogradnjom, jer se postojeći prostor pokazao pretijesnim.


Izgradnja trećeg planinarskog objekta započela je u travnju 1935. godine, kada je dogovorena izgradnja Planinarske kuće na Vidovoj gori na otoku Braču. Lokacija za ovu kuću određena je na samom vrhu Vidove gore, nad strmom provalijom iznad Bola. Sa vrha se širi krasan vidik na mjesto Bol, otok Hvar, a za lijepog i burnog vremena vidi se sve do Italije. Taj vidikovac, najviši na svim otocima Jadrana, osim planinara i otočana, privlaci i turiste. Planinarska kuća na Vidovoj gori otvorena je 18. listopada 1936. godine.

Ostala tri planinarska objekta, Lugarnica na Mosoru, kuća na Vagnju i sklonište na Krug planini pod Cincarom, nije trebalo graditi, vec preurediti, pregrađivati, obojiti, obložiti drvenom oplatom i sl. za što je takoder trebalo puno ulaganja, materijalnih i financijskih sredstava.
Planinarska kuća na Vagnju, inace bivša financijska postaja, preuređena je i otvorena 22. prosinca 1935. godine kao skijaško prihvatilište.
Planinarsko sklonište na Krug planini pod Cincarom također je preuređeno za prihvat planinara. Nalazilo se u zgradi državne stočne stanice i sirane, a zalaganjem upravnika ing. Baljića korištene su tri prostorije i otvorene 1936. godine.

I konacno 1937. godine obnovljena je Planinarska kuća „Lugarnica” na Mosoru, ustupljena od šumske uprave. Nakon toga predana je Omladinskoj sekciji HPD „Mosor” na upravljanje i gospodarenje.
Svi ovi planinarski objekti, izgrađeni ili preuređeni u relativno kratkom vremenu, predstavljali su veliko bogatstvo za sve planinare. Zasigurno je tada HPD
„Mosor” imao jedno od vodećih mjesta u hrvatskom planinarstvu, ne samo u podizanju planinarskih objekata, već i u ostalim područjima planinarske aktivnosti.


Markacijska sekcija.

Napravila je ogroman posao na označavanju planinarskih staza uglavnom na planinskim prostorima gdje su bile sagrađene planinarske kuće i skloništa. Godine 1927. markirana je staza od Žrnovnice do Lugarnice na Mosoru. Značaj markiranja po planinama uviđa prof. Umberto Girometta i već iste godine piše brošuru „O markaciji planinskih oputina u primorskom kršu”. Godine 1928. markirano je još deset staza po Mosoru. Pročelnik sekcije bio je Frane Maroević, a kasnije Boris Regner.

 

Omladinska sekcija.

Osnovana je u listopadu 1932. godine i vodstvo je preuzeo dr. Mario Selem. Godine 1933. pročelnik sekcije je Boris Regner, zatim Petar Lučić-Roki i inž. Tihoraj Jelušić. Najveća pozornost posvećivala se radu s mladima i omasovljivanju, a lijepi uspjesi postignuti su u akcijama pošumljavanja. Krajem 1937. godine planinarska kuća Lugarnica prepuštena je Omladinskoj sekciji na upravljanje. Iz ove sekcije izašao je veliki broj izgrađenih planinara.

Sve ove aktivnosti HPD „Mosor” prije II. svjetskog rata podigle su ugled društva, ne samo na lokalnoj razini. Središnjica HPD u Zagrebu itekako je cijenila djelovanje splitskih planinara, te savjetima i materijalno u okviru mogućnosti pomagala rad društva. Sa većinom planinarskih društava u Hrvatskoj HPD „Mosor” je surađivao, a posebno dobri odnosi i međusobno posjećivanje bili su sa HPD „Visočica” u Gospiću. Najistaknutiju ulogu u razvoju planinarstva u Splitu i Dalmaciji imao je prof. Umberto Girometta sve do njegove tragične smrti 27. travnja 1939. godine. Nakon toga društvena aktivnost je počela postupno opadati, nešto zbog smrti predsjednika društva, a nešto zbog uzburkanih političkih prilika.

 

II. SVJETSKI RAT

Svaki rat donosi žrtve i razaranja. U vrijeme II. svjetskog rata planinarska aktivnost se ugasila. Pokretna i nepokretna imovina HPD „Mosor” ostala je prepuštena sudbini. Medutim mosoraši su nastavili drugovati sa planinama boreći se protiv fašističkih okupatora, jedni sa puškom u ruci, na njima tako dragim planinama, a drugi ilegalnim radom u okupiranom gradu. Svi planinarski objekti koje su izgradili i koristili planinari, u vrijeme rata su korisno poslužili u borbi protiv fašizma.
U borbi protiv fašizma u II. svjetskom ratu poginulo je 14 članova HPD "
Mosor". To su: Petar Čulić, Veljko Gale, Hektor Hanzalek, Veljko Kaliterna, Tonko Kukoč, Ante Madiraca, Stojko Mikačić, Gaston Paškeš, dr. Izidor Perera-Matić, Stipe Peričćc, Žarko Radica, Nenad Ravlić, Frane-Drago Smoje i Ljubo Uvodić. 

Planina Mosor i sela u njenom okruženju, bila su gotovo čitavo vrijeme II. svjetskog rata poprište ratnih zbivanja i teško su stradala od fašističkog terora. Planinarski dom na Ljuvaču duže vrijeme je središte Mosorskog partizanskog odreda, prihvatilište boraca, krojačka, postolarska i mehanička radionica, te partizanska bolnica. U jednoj od fašističkih ofenziva planinarski dom je do temelja srušen, a Lugarnica jako oštećena. Slična sudbina zadesila je i planinarske objekte na Kamešnici, Vagnju, Cincaru i Vidovoj gori.

 

 

AKTIVNOST POSLIJE II. SVJETSKOG RATA

 

9. veljače 1945. godine sastali su se predratni planinari u domu Gusara u Splitu da bi pokrenuli planinarske aktivnosti. Izabran je odbor u koji su ušli Ante Margetić, kao predsjednik, zatim Špiro Sinovčić, Marijan Petrošić, ing. Niko Armanda, Stipe Vrdoljak, Vlado Andrijašević i Pero Dragičević. Izabrani odbor radio je prije svega na poduzimanju mjera za obnovu planinarskog doma na Ljuvaču, ali se odlazilo i na poneki skromniji izlet.
Odlukom tadašnjih vlasti trebalo je raspustiti sva planinarska društva, pa je to HPD
„Mosor” početkom 1946. godine i učinio, a članovi su se morali odlučiti za aktivnost u planinarskim sekcijama pri fiskulturnim društvima Hajduk, Split, Jadran i Gusar. Iako fiskulturna društva nisu pridavala naročitu važnost planinarstvu, ipak se planinarska djelatnost odvijala putem izleta po Mosoru, Kozjaku, Vidovoj gori, skijaškim izletima na Vaganj, održavanjem šumskih dana i drugim aktivnostima.
Dozvolu vlasti za osnivanje samostalnih planinarskih društava, planinari su odmah iskoristili i 23. lipnja 1948. godine održali skupštinu na kojoj je društvo dobilo ime Planinarsko društvo "
Split". Nešto kasnije, na skupštini održanoj 21. prosinca 1950. godine, na prijedlog Eugena Bračića, jednoglasno je prihvaćena promjena naziva, pa se društvu vraća staro ime „Mosor”, jer je pravni sljedbenik prijeratnog HPD "Mosor"
Osnivanjem samostalnih planinarskih društava nastala je prekretnica u planinarstvu. Od tada su planinari mogli sami kreirati svoju aktivnost, a što se kasnije pokazalo djelotvornim.

 

Zaštita prirode i pošumljavanje.

Uspješna i plodna aktivnost pošumljavanja nastavila se i poslije II. svjetskog rata sve do današnjih dana. Već u studenom 1946. godine organiziran je šumski dan, a 1947. i 1948. godine organizirana su po dva šumska dana, pa se pošumljavalo oko planinarskog doma na Ljuvaču i oko izvora rijeke Jadro. Godine 1950. i 1953. opet se pošumljava oko Doma na Mosoru.

Na planu zaštite prirode i pošumljavanja najbolji rezultati su postignuti u vremenu od 1958. do 1961. godine, kada je pri društvu djelovala sekcija srednje šumarske škole iz Splita. Oni su u brojnim višednevnim akcijama uništili više tisuća gnijezda borovog prelca, te posadili nekoliko tisuća sadnica crnog bora, uglavnom oko planinarskog doma na Ljuvaču.

Godine 1959. Šumarija u Splitu daruje društvu rasadnik ispod Lugarnice pa se pošumljava Debelo brdo i okolica Lugarnice. Kasnija pošumljavanja iznad i ispod Doma na Mosoru inicirali su Ante Margetić i Miroslav Ganza, uz puno razumijevanje i pomoć Šumskog gospodarstva Split, koje je akcije pošumljavanja darivalo sadnicama. Posljednjih godina sadnice bora, čempresa i hrasta zasađene su oko Spomen parka poginulim alpinistima kod Gljive i na prilazu Lugarnici.
O svim navedenim aktivnostima danas najizrazitije svjedoči očuvana i razvijena borova šuma oko planinarskog doma U.Girometta na Ljuvacu. Sve ove akcije izvodile su generacije planinara uz pomoć učenika, šumara, seljaka i ljubitelja prirode. Na tisuće sadnica našlo je svoje mjesto u krševitom Mosoru, o čemu danas vodi brigu Komisija za zaštitu prirode i pošumljavanje pri Upravnom odboru HPD
„Mosor”.

  

Markacijska sekcija.

Nastavlja se kontinuirano djelovanje markacista na označavanju planinarskih staza i puteva. Iako se markiralo i na drugim planinarima interesantnim prostorima (Kozjak, Vidova gora, Svilaja, Kamešnica, Troglav, Biokovo i dr.), najviše truda uloženo je u markiranje i uređenje staza po našem Mosoru.
Na Mosoru postoji velika razgranata mreža planinarskih staza, cije markacije treba stalno obnavljati zbog djelovanja atmosferskih utjecaja (sunce, vjetar, snijeg i kiša). Sati i sati dragovoljnog rada utrošeni su na označavanju, čišćenju od raslinja, te popravcima, gotovo sto kilometara dugih mosorskih staza.
Mosorska obilaznica po vrhovima Mosora, planirana početkom 1972. godine, nažalost nije realizirana. U meduvremenu je početkom 80-ih realizirana transverzala Mosorski partizanski odred koja je nelogično i ne planinarski provedena i nije toliko atraktivna za obilazak.
Aktivnost markacijske sekcije naročito je bila izražena u vrijeme dok su je vodili Eugen Bračić-Đeki, Petar Raljević i Neven Svetec, a svakako treba istaknuti još uvijek uporne i neumorne Joška Gerželja i Damira Filipovića.
Posljednjih godina je Komisija za planinarske puteve postigla jako puno uspjeha. Grupa markacista, predvodena Nediljkom Peričićem, obnovila je većinu markacija na stazama po Mosoru, označila neke nove staze i postavila putokaze, te kutije i upisne knjige sa žigovima na mosorskim vrhovima.
Jedan broj naših članova uzima ucešća i u obilasku transverzala po hrvatskim i drugim planinama.

  

Foto-kino sekcija.

Fotografski aparati uvijek su bili nerazdvojni pratitelji planinarskih izleta. Aktivno djelovanje sekcije nastavlja se 1954. godine kada prof. Juraj Golubić postaje pročelnik. Aktivnost zatim popušta da bi od 1957. godine pročelnik Petar Raljević organizirao više fotografskih tečajeva. Društveni izlog je ažuriran slikama iz planina, izrađene su brojne fotografije i priredeno je nekoliko foto izložbi.
U iducim godinama izmjenjivale su se brojne generacije snimatelja, pa je foto arhiva postala bogatija za mnoge snimke. Zadaća popularizacije planinarstva i prikaza planinarske aktivnosti bila je ostvarena kroz učestalo izlaganje fotografija sa planinarskih izleta, istraživanja špilja, alpinističkih uspona, skijaških natjecanja i sl. u društvenom izlogu. Kasniji pročelnici sekcije Miljenko Kriška, Mirko Ceglec, Alojz Tušek, Ivo Kaštelančić, Davor Urlić i ostali, jednako uspješno snimali su aktivnost društva i pripremili brojne fotografije za izložbe povodom skromnih proslava obljetnica.
Razvojem tehnike snimanja napredovalo se i na tom planu, pa je na mosoraškoj alpinističkoj ekspediciji Spitzbergen
73. Ivo Kaštelančić snimao sa filmskom kamerom, što je prikazano i na televiziji. Na alpinističkoj ekspediciji Hindukush 75. Stipe Božić je snimao također filmskom kamerom, a sve naše i njegove iduće ekspedicije ostale su zapisane na filmskoj vrpci u čemu je postigao zapažen uspjeh. Nastupao je i na filmskim festivalima osvajajući nagrade i održao brojna predavanja uz dijapozitive i filmove.
Društvena akcija 100 žena na vrh Mosora snimljena je također na filmsku vrpcu. Speleolozi su izradili brojne fotografije kraškog podzemlja i snimali kamerom svoje akcije. Povremeno mosoraške fotografije izlaze i u časopisu „Hrvatski planinar”.
Nastavlja se kontinuirana aktivnost izlaganja planinarskih fotografija u društvenom izlogu pred kojim zastaju prolaznici oduševljeni prikazanim fotografijama
.

  

Gospodarska aktivnost.

Planinarski objekti u vlasništvu i pod upravljanjem HPD „Mosor” za vrijeme II. svjetskog rata bili su porušeni. Članovi društva poduzimaju inicijativu za obnovu planinarskih objekata, međutim situacija im ne ide na ruku, jer se obnavljaju porušeni gradovi i sela, a nema dovoljno gradevinskog materijala i novca. Svi pokušaji na obnovi planinarskih objekata na Vagnju, Kamešnici i Krug planini završili su neuspješno zbog nerazumijevanja vlasti Općine Livno. Ipak planinari se ne predaju i obavljaju pripreme za obnovu planinarskog doma na Mosoru, a obnovu Lugarnice i planinarske kuće na Vidovoj gori ostavili su za neka bolja vremena. Prvih poslijeratnih godina radi se na raščišćavanju ruševina, izradi nacrta, prikupljanju novca i nabavci građevinskog materijala. Glavni radovi započeli su 1948. godine, kada se uprkos poteškoćama nabavlja i prevozi građevinski materijal, pronalaze radnici za vađenje i klesanje kamena i podiže novo istočno krilo zgrade gdje je bila veranda.
Godine 1947. dobivene su na korištenje društvene prostorije u Marmontovoj, što je umnogome pomoglo redovitom sastajanju, planiranju zadaća i dogovorima članstva.
Potrebno je istaknuti veliko razumijevanje Gradskog sindikalnog vijeća u Splitu, koje je isposlovalo znatni financijski iznos od Zemaljskog odbora sindikata Hrvatske, te Planinarskog saveza Hrvatske koje je financijskom dotacijom prema mogućnostima, savjetima i posredovanjem pomoglo izgradnju planinarskog doma na Ljuvaču. Nije bilo jednostavno izvesti i završne unutarnje radove, te pribaviti brojni inventar potrebit za normalno funkcioniranje Doma. Svi članovi su se trudili na realizaciji ponovne izgradnje, ali svakako treba istaknuti neumornog, požrtvovnog i tom poslu potpuno predanog Antu Margetića, bez čije bi koordinacije, pomoći i autoriteta kojeg je uživao, izgradnja došla u pitanje. I konačno, doslovno iz pepela, iznikao je na Mosoru ponovno planinarski dom, čije je svečano otvaranje priređeno 9.12.1951. godine uz nazočnost predstavnika vlasti, PSH, vojske, brojnih planinara i žitelja okolnih sela.
Gospodarska aktivnost i dalje se nesmanjenim intenzitetom nastavila, pa su prikupljena sredstva, izvođeni radovi i vec 1954. godine, iako nepotpuno dovršena, otvorena je za posjetitelje planinarska kuća Lugarnica. Unutarnje uređenje, pregrađivanje i nabavka inventara izvođeni su do 1957. godine kada je potpuno dovršena.
Uz pomoc općine Supetar započeli su i radovi na obnovi porušene planinarske kuće na Vidovoj gori na otoku Braču, a koja je za planinare otvorena 1955. godine. Već iduće godine je pokraden inventar i kuća je devastirana, pa se opremanje i uređenje protezalo sve do 1960. godine kada je stavljena u punu funkciju.
Sva tri planinarska objekta zahtijevala su novčana sredstva za tekuće održavanje, popunjavanje inventarom i sl. Uvijek je ponešto trebalo popravljati na domu na Ljuvaču, koji od 1961. godine nosi ime Umberto Girometta. Veliki dogadaj bilo je uvođenje električne energije 1967. godine. Gospodarska komisija uvijek je nalazila rješenja i izlaze iz ponekad nerješivih situacija, a u rješavanju svih gospodarskih problema prednjačio je neumorni Ante Margetić.


Planinarska kuća na Vidovoj gori dobila je 1967. godine naziv Branko Lukšić po poginulom alpinistu rodom sa Brača, ali je Skupština općine Brač 1972. godine svojom odlukom kuću srušila. U nedostatku financijskih sredstava društvo nije poduzimalo pravnu zaštitu i to pitanje je do danas ostalo neriješeno.
Kod planinarskog doma na Mosoru, na mjestu stare ruševne kućice, započelo je 1994. godine uređenje planinarskog skloništa, a već 1995. otvoreno je za sve planinare i posjetitelje.
Planinarska kuća Lugarnica više puta je provaljivana i devastirana. Mnoge generacije planinara obnavljale su i uređivale tu kuću. Ulaganje materijalnih i financijskih sredstava isplatilo se tijekom 1992. i 1993. godine kada je Lugarnica uređena zahvaljujuci nekolicini članova koje je predvodio vrijedni planinar Božo Režić. Godine 1994. udar groma, požar i sve je za tren nestalo. Ostali su samo goli zidovi.

Zahvaljujući činjenici da je planinarska kuća bila osigurana dobivena su sredstva sa kojima je započela obnova. Dopredsjednik društva Filip Gojo predvodio je grupu entuzijasta koja je poduzela sve da se izgradi nova planinarska kuća. Bez pomoći Hrvatskog ratnog zrakoplovstva, koje je prebacilo potrebit materijal helikopterima, to zasigurno ne bi bilo moguće. Lugarnica je 1997. godine svečano otvorena i danas je popularno okupljalište planinara.

Metalni kontejner dobiven od HV, a koji je služio prilikom obnove Lugarnice premješten je na prostor južne padine Ljutog kamena i sada služi planinarima kao sklonište otvorenog tipa. Planira se njegovo kvalitetnije opremanje i uređenje okoliša.
Ante Margetić, Nikša Piasevoli, Miroslav Ganza, Radojica Živković, Željko Balov, Miljenko Kriška i drugi pročelnici gospodarske komisije, uložili su izuzetan napor sa ostalim suradnicima na rješavanju gospodarske problematike.

 

Skijaška aktivnost.

Skijanje, sanjkanje i općenito kretanje i boravak u snijegom pokrivenoj prirodi su tzv. zimske radosti koje oduvijek privlače Splićane. Već prve poslijeratne, 1946. godine, priređena su tri skijaška izleta na Vaganj. Skijaški izleti priređivani su redovito, a neki članovi su počeli u grupama posjećivati Sljeme, Platak, Jahorinu, Kranjsku goru, Vršić i Pohorje.
Vaganj je dugo godina bio splitsko skijaško središte i uz Kurtagića doce na Kamešnici, te Cincar služio kao baza za obuku splitskih skijaša. Priređivana su i natjecanja u slalomu, veleslalomu i spustu.


Razvojem skijaške opreme i tehnike skijanja pocetkom 70-ih godina, traže se novi skijaški tereni. Na Stožeru kod Kupresa 1972. godine montirana je motorna, a zatim i elektricna vučnica. Nešto kasnije dominaciju preuzima teren na Čajuši kod Kupresa, gdje je uz skijaške staze sagrađen i hotel.
Skijaška sekcija redovito je zimi priredivala izlete u inozemstvo (Italija, Austrija. Francuska, itd.) za koje je vladao veliki interes. Sve više je mladih skijaša koji postižu dobre rezultate na natjecanjima, za što je trebalo izdvajati sve više novca. Matično društvo to nije moglo pratiti i obzirom na veći broj članova, te mogućnost kvalitetnijeg financiranja te aktivnosti, sekcija se početkom 80-ih godina izdvaja i osniva samostalnu udrugu Skijaški klub „Split”.
Skijaška aktivnost u društvu nije se zbog toga ugasila. Naši članovi i dalje posjećuju planine zimi na skijama, a osobito je popularno terensko i turno skijanje.

Planinarska (izletnička) sekcija.

Ova sekcija je odigrala jednu od najvažnijih uloga u aktivnosti HPD „Mosor”, bez obzira na mijenjanje svog naziva tijekom djelovanja (Izletna sekcija, Sekcija za ture i pohode, Izletnička sekcija ili danas Planinarska sekcija). Planinarska sekcija uvijek je bila rasadnik planinarskih kadrova u kojoj su započinjale planinarsku aktivnost i stjecale iskustvo generacije planinara HPD „Mosor”.

Sve značajnije akcije društva kao što su učešća na planinarskim sletovima, skupovima, logorovanjima, pošumljavanjima, radnim akcijama na planinarskim objektima i ostalim manifestacijama, odvijala su se u organizaciji ili u nazočnosti članova planinarske sekcije. Ovaj najpopularniji oblik planinarske aktivnosti u društvu omogućavao je posjećivanje i upoznavanje planina Hrvatske i inozemstva, ne samo mosorašima, vec i članovima drugih društava i građanima Splita.

Izleti koji se prireduju zanimljivi su i prihvatljivi za sve planinare, od onih manje vještih do onih najspretnijih i od onih najmlađih do onih u poznim godinama. Na svojim akcijama su članovi društva dostojno prezentirali ime HPD „Mosor” i grad Split, upoznavajući prirodne ljepote, ljude i običaje, te stjecali iskustvo za daljnje akcije i pothvate.
Zaista bi nas predaleko odvelo nabrajanje svih planina i mjesta koje su mosoraši posjetili u okviru svojih izleta, tura i pohoda. Teško bi bilo pronaći neki vrh i planinu na koju još nije stupila mosoraška gojzerica. Tom prilikom snimljene su brojne fotografije, dijapozitivi i filmovi, uz pomoć kojih su održavana predavanja za članove društva i građane, popularizirajući planinarstvo.


Članovi planinarske sekcije su najaktivniji i najbrojniji nositelji druženja u prostorijama društva, stvarajući opušteni planinarski ugođaj. U posljednjih nekoliko godina organizira se prednovogodišnji domjenak na kojem se skromno proslavi završetak aktivnosti u tekućoj godini. Druženjem na izletima u prirodi i planinama, te ostalim aktivnostima u društvu upoznaju se članovi, razmjenjuju iskustva i sklapaju nova prijateljstva.

 

 

Već više godina organiziraju se redovito opće planinarske škole prema programu školovanja Hrvatskog planinarskog saveza, gdje brojni planinari (mladi i stariji) steknu osnovno znanje i iskustvo potrebito za sigurno planinarenje.
Nositelji izletničke aktivnosti ili pročelnici planinarske (izletničke) sekcije bili su Andrija Frank, Božo Rnjak, Andrija Aglić, Dalibor Božulić, Zoran Kovač, Ico Ninčević, Vilejka Matošić, Ivica Mandić, Željko Uvodić, Ivo Baras, Željko Balov, Hrvoje Dujmić, Ivica Sorić i ostali vrijedni organizatori izleta, tura i pohoda.

 

Ostale planinarske sekcije

Značajan doprinos planinarskoj aktivnosti u okviru društva dale su planinarske sekcije koje su djelovale izvan društva pri osnovnim i srednjim školama, te poduzećima. Već 1948. godine pri osnovnim školama u Sitnu Donjem i Sitnu Gornjem oformljene su dvije planinarske grupe, ali je aktivnost bila kratka.
Od 1950. do 1958. godine aktivna je planinarska sekcija u gimnaziji Ćiro Gamulin koju vodi Boris Serventi, a nekako u isto vrijeme djeluje i planinarska sekcija u gimnaziji Vladimir Nazor koju vodi Juraj Golubić. Posjećivali su uglavnom Mosor i međusobno su surađivali u zajedničkim akcijama, posebice čišćenja okoliša na Ljuvaču.
1954. godine pokrenuta je aktivnost planinarskih sekcija pri osnovnoj školi u Solinu i VII. osnovnoj školi u Splitu, ali za kratko. Zato je djelovanje Viska Dulčića u osnovnoj školi u Dugopolju sa planinarskom grupom trajalo do 1959. godine. Iako su se pretežito bavili istraživanjem podzemlja, bilo je i marševa, natjecanja, izložbi i sl., a odlaskom V. Dulčića prestaje i aktivnost sekcije.
1955. godine zapocela je vrlo jaka desetogodišnja aktivnost planinarske sekcije u srednjoj šumarskoj školi u Splitu. Članovi su posebno skrbili o sadnji borova i čišćenju borovog prelca oko Doma na Ljuvaču, te planinarskoj kući Lugarnica. Posebno se aktivnošću isticao Ljubo Đukić, a pročelnik je bio ing. Nikša Vučetić. Kad je ukinuta šumarska škola 1965. godine prestao je i rad sekcije.
1958. godine nastaje jedna od najdugovječnijih, planinarska grupa u osnovnoj školi Vlado Bagat u Splitu. Petar Tabak vodio je svoje učenike uglavnom po Mosoru i svoje izlete opisivao u časopisu Naše planine. Iste godine oformljena je i planinarska sekcija pri tvornici Majdan u Solinu i djeluje vrlo kratko.
Dolaskom Viska Dulčića 1960. godine u osnovnu školu Klis, osniva se planinarska učenička sekcija, koja je bila aktivna svega godinu dana i pretežito je istraživala špilje oko Klisa.


U osnovnoj školi Ranko Orlić u Splitu nastaje 1960. godine najaktivnija sekcija mladih planinara. Učestvovali su u svim aktivnostima društva, organizirali višednevne izlete i ture, logorovanja, uzimali učešća na orijentacijskim natjecanjima, te sletovima mladih planinara u Hrvatskom zagorju. Uspješno su organizirali tri sleta mladih planinara Dalmacije u Žrnovnici, na Kozjaku i Radmanovim mlinicama. Pročelnici su bili nastavnici Spasenka Peruzović i Melko Rajević. U toj sekciji izgrađeni su kasnije poznatiji planinari, Nenad Čulić, Ivo Kaliterna, Nenad Pivac, Ivica Matković, i drugi.


Godine 1961. osnivaju se dvije planinarske sekcije, jedna u osnovnoj školi Brda u Splitu koju vodi Visko Dulčić, te druga u Omišu, koja se kasnije osamostalila u PD „Borak”, ali im je aktivnost bila kratka.
Planinarska sekcija pri domu JNA osnovana je 1974. godine i odmah se priključila djelovanju u okviru društva. U radu ove sekcije posebno se ističu braća Bojan i Mitja Tollazzi. Njezini članovi su u svim aktivnostima društva, upravi, komisijama i odborima, a najviše u akciji „100 žena na vrh Mosora”. Priređuju izlete, organiziraju društvene zabave, a 1991. godine prestaju sa radom. Osnovali su i planinarsku sekciju u osnovnoj školi Veljko Vlahović u Splitu.
Od 1980. do 1990. godine djeluje planinarska sekcija
„Ante Bedalov” iz Kaštel Kambelovca i njeguje uspomenu na poginulog mosoraškog alpinista. Sekcija je vrlo aktivna, priređuje izlete i izgrađuje planinarsko sklonište na Kozjaku. Zbog specifičnosti djelovanja na prostoru druge općine, većeg broja članova, stečenog iskustva i izgradenih kadrova, sekcija se 1990. godine osamostaljuje i osniva PD „Ante Bedalov”.
Krajem 1989. godine u Žrnovnici se osniva planinarska sekcija
„SPUŽ” (Sekcija planinara u Žrnovnici). U početku djelovanja pokazuju interes na realizaciji programa obnove planinarske kuće Lugarnica. Organizirana aktivnost traje oko dvije godine.
Spomenimo još i relativno kratko djelovanje dviju planinarskih sekcija i to u poduzeću Cestar krajem 70-ih godina koju je vodio Jeronim Madir, te u poduzeću Autodalmacija krajem 80-ih koju je vodio Zdenko Melvan.
Sve ove sekcije obilježile su svojim djelovanjem određeno razdoblje u aktivnosti HPD
„Mosor”, neke više, neke manje uspješno. Veliki broj planinarskih kadrova izgrađen je u tim sekcijama, a posebno priznanje pripada voditeljima i pročelnicima koji su mnogo slobodnog vremena i truda uložili u njihovo djelovanje.

  

Usponi žena na Mosor

Po uzoru na sličnu slovensku manifestaciju, PD „Mosor” 1974. godine organizira planinarsku akciju „100 žena na vrh Mosora”, a u povodu 8. ožujka, Dana žena. Bila je to popularna, atraktivna, najveća i najmasovnija manifestacija planinarsko-rekreacijskog sadržaja, nadaleko poznata, posvećena ženama i obilježavanju Dana žena, doprinoseći popularnosti planinarenja i posjećenosti planine Mosor.


Ovi usponi organizirani su marljivim angažiranjem članova društva, kojih je ponekad i do 70 bilo uključeno u organizaciju akcije. Moramo istaknuti kontinuirano djelovanje naših članova Bogomira Medića, te braće B. i M. Tollazzija koji su dugo godina bili na čelu organizacijskog odbora.

 

100 žena 02


Do 1991. godine održano je 18 uspona. Započelo je skromno sa malim brojem učesnica, da bi u kasnijim usponima učestvovalo i po nekoliko tisuća žena. Prema precizno vođenim podacima o svim usponima, do Vickovog stupa popele su se 10.633 ucesnice, a do planinarskog doma U.Girometta oko 15.800 učesnica. Usponi žena izvodeni su nedjeljom koja je najbliža 8. ožujku, pa je tako 16 uspona izvedeno po nepovoljnim vremenskim prilikama u kombinaciji sa kišom, vjetrom i snijegom, a svega dva uspona bila su po sunčanom vremenu. Za uspon do Vickovog stupa učesnice su najprije dobivale pismeno priznanje, a kasnije su uspone evidentirale u knjižice i za više uspona bivale nagradene brončanom, srebrnom i zlatnom značkom.

 

1974-100 ż-spomen priznanje mala


Od 1998. godine HPD „Mosor” nastavlja tradiciju vođenja žena na Mosor, a obzirom na loše meteorološke prilike u ožujku termin izvođenja akcije pomaknut je za drugu nedjelju u svibnju (o tome se razmišljalo i ranije). Sada se održava pod nazivom Uspon žena na Mosor, a u povodu Majčinog dana i Sv. Dujma - Dana grada Splita (7. svibnja). Do sada su održana 3 uspona sa ne baš velikim odazivom učesnica kao prije Domovinskog rata, što možemo pripisati nedovoljnoj propagandi, zasičenošću ili pak monotoniji uspona.
Makar kao nagradu za upornost istaknimo primjer naše članice Mire Buzuk-Baras, jedine planinarke koja je učesnica svih 21 do sada održanih uspona žena na Mosor.

 

Škola prirode

Posljednjih nekoliko godina interesantnu planinarsku aktivnost u okviru Planinarske sekcije propagira i provodi Mira Buzuk-Baras. Aktivnost je nazvana Škola prirode i traje čitavu godinu. Jednom mjesečno planira se izlet, tj odlazak u prirodu sa programiranim sadržajem: lagane šetnje uz upoznavanje ljekovitog bilja, pripreme čaja i kozmetičkih preparata, pripreme i konzumacije jestivog bilja, branja gljiva i dr. To je koristan boravak u prirodi za sve članove kojima ne odgovaraju naporniji planinarski usponi. Za one najuspješnije održava se ljetna akcija Robinzonika, tj. 10 dnevno preživljavanje na nekom dalmatinskom otoku.

 

Planinarski podmladak

Veći dio aktivnosti planinarskog podmlatka spomenut je i prikazan kroz djelovanje planinarskih sekcija u školskim ustanovama. Međutim, u okviru Planinarske sekcije u društvu aktivno djeluje nekoliko posljednjih godina grupa planinarskog podmlatka. Organizirano je nekoliko škola za planinarski podmladak u kojima su se polaznici upoznali sa osnovnim planinarskim znanjem prilagođenim njihovom uzrastu i potrebnim za sigurno planinarenje. Organizirani rad sa grupom mladih planinara, koji se vole nazivati „Letecim medvjedićima”, vodile su Maja Prizmić i Vali Bakica, a sada ih vodi Dražen Hosi. Najmlađi su već oduševljeni ljepotama Gorskog kotara, Velebita, Sljemena, Omiške Dinare i drugih planina koje su posjetili, a Mosor im je najdraži.

 

Speleološka aktivnost

Istraživanje dalmatinskog podzemlja izvodile su generacije splitskih speleologa o čemu svjedoći brojna dokumentacija i speleološki katastar sa istraženim speleološkim objektima. Školovanjem i stručnim usavršavanjem članova, te nabavkom kvalitetnije i moderne tehničke opreme, ostvareni rezultati postaju znanstveno i športski vrijedni.
U programu aktivnosti iza II. svjetskog rata planirano je uređenje i osposobljavanje špilje Vranjače, jer je u ratu uništena elektroinstalacija i agregat. Isto je realizirano tijekom 1948. godine, a daljnju skrb o špilji Vranjači preuzima društvo. Godine 1949. posjećuje se Postojnska špilja u Sloveniji, a od 1950. godine Speleološka sekcija organizirano djeluje, medutim aktivnost je bila kratka jer nedostaje opreme.
Osniva se Speleološki aktiv u Dugopolju 1954. godine, gdje pod vodstvom Viska Dulčića, nastavnika u osnovnoj školi, članovi provode istraživanja i posjete špiljama i jamama okolice Dugopolja sve do 1959. godine. Visko Dulčić odlazi u Klis gdje 1960. godine, takoder pri osnovnoj školi osniva Speleološki aktiv i istražuje speleološke objekte okolice Klisa. Ovi speleološki aktivi djelovali su u okviru PD
„Mosor”.
Od 1955. godine speleološku aktivnost u društvu vodi prof. Vanja Bašić i od tada kontinuirana aktivnost traje sa manjim ili većim intenzitetom do današnjih dana.
Speleolozi prate razvoj opreme za istraživanje vertikalnih speleoloških objekata i usvajaju najnovije tehnike istraživanja. Istraživanje klasičnom tehnikom (ljestvice), zamjenjuje se istraživanjem tehnikom dvostrukih užeta, a kasnije tehnikom jednostrukih užeta (najprije gibs, a zatim ded tehnikom). U skladu sa financijskim mogućnostima kupuje se moderna osobna i kolektivna speleološka oprema, pomoću koje se postižu vrhunski speleološki rezultati, a njenom čuvanju i održavanju posvećuje maksimalna pažnja.
Školovanje speleoloških kadrova provodi se kontinuirano u suradnji sa KS HPS ili samostalno. Tako su speleolozi uzeli ucešća na tečajevima, seminarima i savjetovanjima u organizaciji KS HPS u Ogulinu, Tounju, Sljemenu, Plitvicama, Mosoru, Zagrebu, itd., svjetskim i državnim kongresima, simpozijima u Barceloni, Karlovcu, Kupresu, Sarajevu, Starigrad-Paklenici, itd., gdje su bili nazočni u svojstvu učesnika ili kao instruktori i predavači sa referatima. Ipak najveći uspjeh u izobrazbi mladih speleologa-pripravnika postignut je organiziranjem i realizacijom 16 od 19 splitskih speleoloških škola.


Brojni članovi odgojeni u tim školama i danas su aktivni speleolozi ili pak planinari u društvu. Organiziraju se i speleološki tečajevi (V. Paklenica 1997. g. i Rupici 1999. g.) za potrebe školovanja speleologa na razini Dalmacije, a naši članovi su voditelji i instruktori. Kvalitetan rad u Speleološkom odsjeku i ozbiljan pristup speleološkim školama može potvrditi i podatak da se do sada nije dogodila nijedna ozbiljnija nezgoda pri speleološkim istraživanjima.

Kvalitetan rad rezultirao je izborom naših clanova u speleološke ekspedicije Planinarskog saveza Hrvatske i to 1982. godine u Francusku u prvi svjetski tisućnjak, ponor Gouffre Berger (Enver Štrkljević), zatim 1983. godine u ekspediciji u Maroko na afričkom kontinentu (Emir Štrkljević, Tonči Rađa i Goran Gabrić), a 1986. godine u ekspediciji Picos de Europa istražuju se speleološki objekti Španjolske (Goran Bratim, Zdenko Mijanić i Ivan Marinov).
Početkom 1985. godine odlazi se na internacionalni speleološki logor u Zapadne Tatre u Poljsku i posjećuje 240 m duboka i nekoliko kilometara dugi špiljski sustav Mentusija (Ivan Marinov, Ivica Matković i Mladen Mužinić).
Istraživanja špilja i jama srednje Dalmacije provode se sustavno i organiziraju višednevni speleološki logori na Mosoru, Kamešnici, Dinari i više godina uzastopno na Biokovu, gdje su pronađene duboke jame. Odlazilo se i na istraživanje crnogorskog krša, planine Subra, koje su naši članovi organizirali 1981. i 1982. godine, a sudjelovali su i na speleološkom kampu na Orjenu 1986. i 1987. godine. Na Biokovu je 1993. godine posjećena Vilimova jama dubine 572 m.
U zajedničkoj akciji sa makarskim speleolozima istražena je 1984., 1985. i 1988. godine na Biokovu jama Stara škola duboka 576 m. Bila je to, i dugo vremena ostala, najdublja jama u Hrvatskoj. Na speleološkoj ekspediciji Hrvatskog planinarskog saveza 1993., 1994. i 1995. godine na Velebitu, članovi su sudjelovali u istraživanju jamskog sustava Lukina jama-Trojama, dubokog 1392 m i devetog na svijetu po dubini. Bio je to doprinos naših članova najvećem športskom rezultatu koji su postigli hrvatski speleolozi.

Posebnu pozornost speleolozi posvećuju zaštiti speleoloških objekata, pa su više puta u Đukinoj jami i Vranjači organizirali iznošenje smeća, a u Đuderinoj jami postavili i rešetkasta vrata zbog zaštite, 1979. godine pronađene, čovječje ribice. Ukazujući na problem zaštite krša i njegovog podzemlja objavljeni su članci u planinarskim časopisima, a brojnim predavanjima uz dijapozitive i filmove upoznati planinari i građani.
Na planinarskim orijentacijskim natjecanjima speleolozi redovito nastupaju braneći boje HPD
„Mosor” i osvajajući diplome i pehare. Na otvorenim velebitaškim natjecanjima u speleološkoj orijentaciji (neslužbeno prvenstvo Hrvatske) 1998. g. u Jopića špilji i 1999. g. u Špilji u kamenolomu Tounj mosoraši su osvojili 1. mjesto, a ove godine u rujnu, organizirali smo prvo Prvenstvo Hrvatske u speleološkoj orijentaciji u Rudelića špilji kod izvora Cetine.
Tijekom speleološke aktivnosti 14 članova položilo je ispit i steklo naziv Speleolog HPS, od kojih su 3 sa zvanjem Instruktor speleologije HPS. Za svoje djelovanje i postignute rezultate Speleološki odsjek i njegovi članovi primili su razna planinarska odlikovanja i priznanja. Među njima sa ponosom možemo istaknuti Plaketu splitskog saveza športova i Plaketu hrvatskog planinarskog saveza.
Dužnost pročelnika speleološkog odsjeka obavljali su Vanja Bašić, Siniša Tartaglia, Branko Bužančić, Joško Gerželj, Miljenko Kriška, Visko Dulčić, Mladan Urlić, Vinko Kuzmanić, Goran Gabrić, Mladen Mužinić, Enver Štrkljević i Ivan Marinov.

 

Alpinistička aktivnost 

Iako je još daleke 1937. godine Petar Lučić-Roki izveo prvi uspon u Kozjaku, interes za ovim oblikom djelovanja zapravo počinje 1948. godine kada član društva Ivo Marović odlazi na alpinistički kurs u organizaciji PSH. Godine 1949. imenovan je referentom za alpinizam u PD „Mosor”, ali nedostaje opreme za djelovanje. Uz podršku starijih članova društva grupa mladih članova počinje 1950. godine alpinističko djelovanje. Te godine izveden je prvenstveni alpinistički uspon, nazvan Bršljanov smjer, u Kozjaku, pod vodstvom slovenskog alpinista Cveka. U to vrijeme Stanko Gilić i Joško Gerželj penju neovisno o ostalima po Kozjaku i Mosoru i kasnije im se priključuju.
U nedostatku opreme vježba se na Marjanu, a desetak članova tijekom 1953. i 1954. godine uz pomoc Branka Lukšića izvodi uspone po Kozjaku. Krajem travnja 1955. godine članovi PDS
„Velebit” iz Zagreba drže u Splitu 8-dnevni alpinistički tečaj kojem je nazočno deset mosoraša. Predavanja su održavana u prostorijama društva, usponi po Kozjaku, a u Velikoj Paklenici završni penjački logor na kojem je ispenjan prvenstveno Splitski smjer. Poslije tečaja formiran je Alpinisticki pododsjek.
Broj članova se povećava i penju se prvenstveni smjerovi po Kozjaku, Mosoru i Biokovu. Uzima se učešća na alpinističkim logorima na Magliću i Velebitu, te zimskim na Velebitu i slovenskim Alpama. Kvalitetnim usponima ističu se Vlado Jelaska, Stanko Marinčić i drugi, a najveći uspjeh postignut je 1957. godine kada Boris Kambić i Boris Kulić penju prvenstveno Mosoraški smjer, V° teškoće u središnjem dijelu Anića kuka u Velikoj Paklenici. Bila je to potvrda nadarenosti Baćija i Malca, kako su ih zvali, ali i rezultat kvalitetnog rada tadašnje generacije mosorovih alpinista.
Dozvolom Komisije za alpinizam PSH 1958. godine pododsjek se osamostaljuje i formira Alpinisticki odsjek. U narednim godinama aktivnost je promjenjiva. Neki članovi odlaze zbog studija ili posla u druge gradove, ali ipak dolaze mladi koji stasaju u kvalitetan alpinistički kadar. Godine 1960. četiri člana osvajaju najviši vrh Europe Mont Blanc, visok 4807 m (Boris Kulić, Ivo Boko, Nikša Vučetić i Zvonko Kovač).

Stiče se iskustvo na alpinističkim tečajevima na Velebitu, alpinističkom logoru u Tamaru u Sloveniji, te usprkos nedostatku opreme, izvode usponi najviših teškoća u Kozjaku, Mosoru, Biokovu, V. Paklenici, Kleku, Mojstrovci i Triglavu. U Dolomitima je ispenjano 12 smjerova VI° teškoce, medu kojima Eggerov smjer u Cima Picolla. Član Stanko Gilić ispenjao je 1966. godine zajedno sa velebitaškim kolegama prvenstveni smjer Klin ( VI°) u V. Paklenici.
Nabavkom neophodne penjačke opreme aktivnost se pojačava, pa svake godine ima sve više ispenjanih smjerova i to ne samo u okolici Splita, već po Velebitu, Troglavu, Kleku, Prenju, Magliću, Durmitoru i Julijskim Alpama, a rade se i skijaške ture po Kamešnici, Plješivici, M. i V. Kapeli, Bjelašnici i Treskavici. Zatim se odlazi i u inozemstvo gdje se izvode usponi i osvajaju vrhovi područja Grossglocknera, Mont Blanca, Matterhorna, itd. 1967. godine održava se alpinistička škola, koju završava 12 polaznika, pod vodstvom Vinka Maroevića. Od tada do danas se uglavnom kontinuirano održavaju alpinisticke škole što je značajno utjecalo na kvalitetu djelovanja i razvoj Alpinističkog odsjeka.
Članovi alpinističkog odsjeka ne zapostavljaju ni društveni rad, pa su uključeni i u druge aktivnosti kao što su skijanje, izleti, predavanja, foto i gospodarska aktivnost.


Razvoj splitskog alpinizma i postignuti rezultati omogućavaju Mosorašima sudjelovanje u alpinističkim ekspedicijama koje organiziraju planinarski savezi Hrvatske, Slovenije, Makedonije i bivše države Jugoslavije. Tri alpinističke ekspedicije organizirali su Mosoraši samostalno.

 

Godine 1971. Nenad Čulić je sudionik 1. hrvatske alpinističke ekspedicije Grenland 71. Uspjeh postiže usponom kroz južnu stijenu do tada neosvojenog vrha Ingosfijelda. Na toj ekspediciji N.Čulić osvaja prvenstveno jedan bezimeni vrh kojem daje naziv Mosor.

 

1973. godine organizira se 1. splitska alpinistička ekspedicija Spitzbergen 73, koja izvodi uspone na otočju Spitzbergen u podrucju Kongs fjorda. Između ostalih uspona, prvenstveno osvaja vrh kojem daje naziv Mosor. Sudjelovali su Nenad Čulić - vođa ekspedicije, Vinko Maroević, Ivo Kaliterna, Zoran Paniko, Ivo Kaštelančić, Boris Siriščević, Mario Ivanišević i Josip Ganza.

 

Spitzbergen01

 

Spitzbergen02

 

Spitzbergen04

 

Na 6. jugoslavenskoj alpinističkoj ekspediciji Kavkaz 74, prilikom uspona u Križu Užbe, u velikoj ledenoj lavini smrtno su stradali naši članovi Nenad Čulić i Ante Bedalov.

 

Culic

 

Bedalov

 

Usba02

 

Usba03

 

Usba06


1975. godine Damir Filipović sudionik je 2. hrvatske alpinističke ekspedicije Ande ´
75. Tom prilikom Goran Gabrić (tada u PK „Split”) osvaja vrh Aconcagua 6951 m.

2. splitska alpinistička ekspedicija Hindukush
75. postiže hrvatski rekord osvajanjem 7492 m visokog vrha Noshaq u Afganistanu. Na vrhu su mosorašku zastavu istakli Stipe Božić i Boris Siriščević. Još su sudjelovali Vinko Maroević - vođa ekspedicije, Ivo Kaliterna, Damir Filipović, Mario Ivanišević, dr. Vedran Deletis i Josip Ganza, te tada iz PK “Split” Srđan Vrsalović i Goran Gabrić.

 

Noshaq 02

 

Noshaq 01

 

Godine 1979. na 3. hrvatskoj alpinističkoj ekspediciji Kenya 79. su mosoraši Edo Retelj i Nenad Pivac koji usponom u ledu kroz Diamond couloir potvrđuju svoje alpinističke vrijednosti.


Na 7. jugoslavenskoj alpinističkoj ekspediciji Everest
79. sudjeluje Stipe Božić i ponosito razvija mosorašku zastavu na vrhu svijeta, na 8848 m visokom Mount Everestu u Himalaji. Bilo je to prvenstvenim usponom preko do tada neosvojenog Zapadnog grebena.

1981. godine je Stipe Božić član 8. jugoslavenske alpinističke ekspedicije Lhotse
81. Ekspedicija ne osvaja 8511 m visoki himalajski vrh, ali savladava 3300 m visoku, okomitu ledenu južnu stijenu.
Ana Mažar, Ante Bućan, Gorazd Barač i Nenad Pivac učesnici su 4. hrvatske alpinističke ekspedicije Kavkaz
81. A.Bućan i N.Pivac osvajaju vrh Elbrus visok 5633 m, a naveza Mažar-Pivac sjeverozapadni greben Nakra Tau. Tom prilikom postavljena je spomen ploca hrvatskim alpinistima poginulim 1974. godine.
Na alpinističko-skijaškoj ekspediciji GSS PSH Kang Guru
82. u Himalaji, sudjeluju Stipe Božić i Nenad Pivac. S.Božić osvaja 6981 m visoki vrh Kang Guru i skijama se spušta do baze u podnožju.
1982. godine je Ana Mažar član jugoslavenske ženske alpinističke ekspedicije Pamir
82. Osvajanjem 7495 m visokog Vrha komunizma postiže ženski hrvatski visinski rekord.
1983. godine organizira se 3. splitska alpinistička ekspedicija Manaslu
83. Cilj je bio 8156 m visoki vrh Manaslu. Nažalost ekspedicija je tragično završila. U ledenoj lavini smrtno su stradali mosoraš Ante Bućan i slovenski alpinist Nejc Zaplotnik. Još su sudjelovali Vinko Maroević - vođa ekspedicije, Stipe Božić, Ivo Kaliterna, Boris Siriščević, dr. Igor Žuljan, Srećko Gregov, Ana Mažar, Edo Retelj, Gorazd Barač, Haso Feratović, Ranko Božinović, Gordan Franić, Tomislav Dugeč, te slovenski alpinist Viktor Grošelj.
Slijedeće godine organizira se splitsko-ljubljanska alpinistička ekspedicija Manaslu
84. Kroz južnu stijenu na vrh su se u alpskom stilu popeli Stipe Božić i slovenski alpinist Viktor Grošelj. Mali sastav ekspedicije još su sačinjavali Edo Retelj i slovenski alpinist Aleš Kunaver.
U 5. hrvatskoj alpinistickoj ekspediciji Fanske gore
84. sudjelovali su Gordan Anić, Gorazd Barač i Edo Retelj. Izvedeni su brojni alpinisticki usponi i osvojen vrh Cimtarga 5487 m.
Ana Mažar je članica jugoslavenske ženske himalajske ekspedicije Anapurna
86, ali vrh Južna Anapurna nije dosegnut jer su to onemogućavale vremenske neprilike.
Stipe Božić, Ivica Matković i Zdenko Mijanić odlaze 1987. godine u NP Yosemite - Kalifornija, gdje u čuvenoj stijeni El Capitan penju zahtjevan smjer Triple Direct. Još su penjali u stijenama Joshua Tree i Devils Tower.
1987. godine na jugoslavenskom alpinističkom pohodu Tjan Šan
87, učesnik je Edo Retelj. Među izvedenim alpinističkim usponima ostvario je i nekoliko prvenstvenih uspona.
Na makedonskoj alpinističkoj ekspediciji Everest
89. Stipe Božić ponovo osvaja najviši svjetski i himalajski vrh Mount Everest, 8848 m. Ovog puta izveo je to preko Južnog sedla. Bilo je to deset godina nakon prvog uspona na Mount Everest.
1991. godine na slovenskoj alpinističkoj ekspediciji Kangchendzonga
91. Stipe Božić osvaja himalajski vrh Kangchendzonga, 8586 m, koji je po visini treći vrh na svijetu.
U 1992. godini Stipe Božić sudjeluje u slovenskoj alpinističkoj ekspediciji Anapurna
92. Cilj je uspon kroz južnu stijenu, ali se moralo odustati zbog vremenskih neprilika.
Još jedan veliki uspjeh Stipe Božić postiže osvajanjem drugog po visini svjetskog vrha K2 (Chogori), 8611 m, u slovenskoj alpinističkoj ekspediciji 1993. godine.
Stipe Božić je učesnik slovenske himalajske ekspedicije Anapurna
95. Nije ispenjao vrh, ali je pomogao osvajanju istog.
1996. i 1997. godine Stipe Božić u sklopu projekta 7. vrhova svih kontinenata penje se na Aconcaguu, Ojos del Salado, Mt. McKinley, Kilimanjaro, Mt. Kenya, Mt. Kosciusko, Mt. Cook i Mount Vinson. Prilikom boravka na Antarktici, kroz visoku južnu stijenu, prvenstveno osvaja vrh visok 3150 m nazvavši ga Croatia.
1998. i 1999. godine Joško Božić je clan hrvatskog tima na zahtjevnom i izuzetno napornom natjecanju Eco Chelenge u Maroku i Patagoniji.
Svojim sjajnim alpinistickim uspjesima, Stipe Božić je 1999. godine dodao i uspjeh osvajanja Sjevernog pola sa slovenskim timom alpinista, a 2000. godine popeo se i na 5633 m visoki Elbrus.
Vrhunski alpinisticki rezultati postignuti na ovim ekspedicijama, pronosili su ime našeg društva, grada Splita i Hrvatske izvan granica Domovine.
Pročelnici Alpinističkog odsjeka od njegovog osnutka do danas bili su: Vlado Jelaska, Stanko Marinčić, Boris Kambić, Boris Kulić, Ferdo Ivančević, Uroš Nigojević, Frano Lukinović, Dražen Adam, Ante Dadas, Mirko Ceglec, Vinko Maroević, Đorde Radovniković, Nenad Čulić, Ivo Kaliterna, Stipe Božić, Mićo Slišković, Nenad Pivac, Ana Mažar, Edvard Retelj, Ivica Piljić, Jasen Boko, Marin Alunić, Joško Božić i Milena Šijan.

.

 

 

HPD Mosor
Sinovčićeva 2, p.p. 233
21001 SPLIT
OIB: 40461293872
tel: 021/394-365
fax: 021/272-719
mob: 091/50 99 545
  091/50 99 541
hpd.mosor.split@gmail.com